Kongo, 02.04.2013

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Vandalizam u tropskim šumama

Put nas dalje vodi prema selu Kalenga-Ntanda. Na izlazu iz sela susrećemo ravnatelja škole koji se vraća biciklom. Dobro se oznojio jer je prešao 70 km po lošoj cesti. Kaže da će slijedećih dana pokušati napokon otvoriti školsku godinu. S velikom sumnjom u to hrabrim ga i velim: „Sretno ti bilo!“ Prolazimo dalje kroz velika kukuruzna polja. Oko 1,5 km i s jedne i s druge strane ceste zeleni se divan kukuruz. Rijetko se u ovim krajevima viđa tako veliko kukuruzno polje, jer sve treba obraditi motikom. Mislim da ima barem 150 ha. Ali sve je to vrlo stravično. Posvuda se u polju kao sablasti dižu crne, izgorjele palme. Ovo područje pripada selu Bitupu. Bitupu na kiluba jeziku znači: „ništa“. Stvarno su ti ljudi za ništa. Pradjedovi su im nasadili cijelu šumu palmi. Rasle su s ostalim drvećem i stvorila se vrlo gusta šuma. Ali sada njihovi potomci žive u „modernom“ vremenu. U zemljama Jugo-istočne Azije proizvode neke motocikle i velike motore. Kvaliteta im je dosta loša, ali je cijena povoljna. Ljudi se vole vozati, posebno mladi, pa motori ušli u modu i u zabačenim selima, iako je gorivo vrlo skupo, 4 $ po litri. I mladima iz sela Bitupu palo na pamet kupiti motore da ne zaostaju za drugima. Najjednostavniji način doći do motora jest: zasijati mnogo kukuruza. Od novca za prodani kukuruz kupit će motore. Zato su ovi momci iz Bitupua stvorili „kooperative“. Zajedničkim snagama posjekli su i spalili šumu. Sve izgorjelo, i trava i drveće i palme. Koja cijena za motore! Vozat će se motorima godinu-dvije po ovim rupavim cestama, a onda će selo biti puno olupina i otpada, koje će ih kasnije podsjećati kakvu glupost i nasilje napraviše nad prirodom Nije ovo jedini slučaj. Gdje su „zeleni“ iz cijeloga svijeta? Afričke šume se svaki dan smanjuju, a i plodnog tla je sve manje. Svake godine pale svu savanu, a izgori i pojedinačno drveće u njoj. Mnogo gore je to što pale šume. Posijeku drveće ili samo ogule koru, drveće se osuši, a onda sve spale da bi posijali kukuruz. Manjoka uspijeva gotovo posvuda, ali je pura od kukuruza slađa. Kukuruz uspijeva samo na dobroj zemlji s mnogo humusa. Kad spale šumu, kukuruz mogu sijati samo pet-šest godina. Zatim moraju paliti drugi dio šume i tako se svake godine afričke šume smanjuju. Bilo mi je teško pri duši gledati one visoke crne palme koje strše u nebo iz zelena kukuruzna polja. Dalje prolazimo kroz prekrasne krajolike, zelenu savanu, penjući se uz brda. Oblaci iznad nas u svim mogućim bojama prelijevaju se na suncu. Na nekoliko mjesta moram uključiti pogon na sva četiri kotača, jer su kamioni prije dva-tri mjeseca prevozili kukuruz iz ovih krajeva i onako razrovani put učinili još gorim.

Termiti pojeli kapelicu

Odmah na dolasku u Kalenga-Ntandu pričaju nam o nevoljama koje su ih snašle ovih dana. Prije dvije godine napravili su kapelicu od bambusa. Nasjekli su mnogo bambusovih kolaca dužine od jednog metra, zabili ih u zemlju jedan uz drugi. To je bio „zid“ kapelice. Na njih su svezali krovnu konstrukciju i prekrili kapelicu suhom travom. Kroz dvije godine lijepo su u njoj mogli moliti, ali su i termiti radili svoj posao. Jeli su bambusove kolce i sasvim potkopali temelje kapelice. Neki dan udarila je olujna kiša i nije joj bilo teško sravniti kapelicu sa zemljom. Kad su čuli da im dolazimo u posjet, na brzinu su zabili nekoliko kolaca od jednoga metra na njih naslonili krovnu konstrukciju, te je pokrili suhom travom. Nisu imali vremena napraviti zidove. Važno je da ih sunce ne prži, a ni kiša ne smoči. Ako kapelica i nema zidova, nema veze. Nije u njoj vruće, jer propuha ima dovoljno!

Tek što se okupamo, udari jaka kiša. Niz selo teče prava rijeka. Zato cijelu večer provedosmo u kolibi. Smjestili su nas u kuću jednog mladog čovjeka koji je vrlo hrabar poljodjelac. Za vrijeme kišnoga doba čak i spava u polju. Ovdje u kući razastro je u jednoj sobi luk ispod kreveta i svuda uokolo, a u drugoj, u „dnevnom boravku“ natrpane su pune vreće manjoke. Tu ćemo noćas spavati i udisati neugodne mirise manjoke i luka!

Večernji razgovor uglavnom nam prođe s nekim bivšim protestantima koji su počeli moliti u našoj zajednici. Tumačili smo im katoličke vjerske istine i što Crkva od nas traži.

Ujutro slavimo svetu misu u ovoj, na brzinu, sagrađenoj kapelici. Odnedavna imaju čak i pjevački zbor. Neki naš tip lutalica došao iz Kabombwe u malo susjedno selo. Obrađuje zemlju i tu se i oženio. Nedjeljom dolazi moliti s našim kršćanima. Zna dosta dobro pjevati pa okupio ono malo mladeži i djece. U maloj kapelici nabilo se dosta ljudi, ali malo ih je među njima koji su kršteni. Za svetu pričest bijaše ih devetero. Tu je s nama i seoski poglavar. Ti seoski šefovi smatraju da moraju biti „svačiji“, tj. da jedne nedjelje dođu u jednu bogomolju, a druge nedjelje drugdje. Kad neke upitam u kojoj zajednici mole, obično odgovore da kao šefovi moraju moliti sa svima, jer su svi stanovnici sela „njihova djeca“.

Poslije svete mise dođe jedan starac. Kaže da je slijedio katekumensku pouku prije više od 60 godina. Kasnije je ušao u jednu sektu, a sada pod stare dane sjetio se svoje mladosti i zaključio da bi dobro bilo živjeti i umrijeti u vjeri u kojoj je davno započeo. Kaže da o tome još nije pričao sa svojom ženom i ne zna da li će i ona prijeći k nama. Dao sam mu neke savjete, a zatim pozvao vjeroučitelja i preporučio mu ono u čemu bi trebao poučiti starca.

I vjeroučitelj poganin

Sprema se kiša, a i mi se spremamo poći u susjedno selo Ngombe, udaljeno 18 km. Put je loš, još gori nego ovaj kojim smo došli u Kalenga-Ntandu. Ako kiša još raskvasi put, bit će svašta! Vidim da na sjeveru već pada tamo u Kimandi gdje kamionom prevoze kamenje za crkvu. Sigurno će se danas zaglibiti. Kamion je star i uvijek mu nešto nedostaje. Ipak, mi dobro prođosmo jer je kiša prestala u drugom smjeru. S mnogo poteškoća, ali ipak dosta dobro, stigosmo u selo. Na ulazu u selo, s lijeve strane, iskupilo se mnogo ljudi. Gotovo cijelo selo je tu, i odrasli i djeca. To je znak da je netko umro, ili se rodilo dijete, ili je pak netko priveo ženu u kuću. Ovaj put bilo je ovo treće. Koristi se svaka prilika da se nešto popije. Ljudi nas pozdravljaju. Neki viču. Vidi se da su pijani. Prođoh brzo iako me neki zaustavljaju, jer u ovakvim prilikama najpametnije je ukloniti se što prije.

Navečer je prohladno poslije kiše. Sjedimo s nekim „kršćanima“ od kojih mnogi nisu kršteni. Neki imaju po dvije žene pa još razmišljaju što bi učinili. Teško im potjerati jednu ženu, a malu djecu ostaviti bez majke. Ipak dolaze u katoličku zajednicu i svake nedjelje mole u našoj kapelici. Za sebe kažu da su „katolici“. Valjda željom! Čak ni vjeroučitelj nije kršten. Mnogo toga za njih je „normalno“. Zapravo, oni misle da je sve uredu što je u njihovu običajnom pravu predviđeno da tako može ili mora biti. Moramo s njima biti strpljivi, opominjati ih, savjetovati, poučavati, pa ako treba i koriti ih. Zar i u hrvatskom poimanju nije „normalno“ da se netko smatra čak i dobrim katolikom, jer svake nedjelje ide na svetu misu, a psuje Boga i druge svetinje na svakom koraku?

Iziđe puni Mjesec. Nas desetak muškaraca sjedimo oko jedne vatre, a malo dalje žene se okupile oko druge. One imaju svoje priče, a mi svoje. Ali kad raspravljamo o pitanjima koja se i njih tiču, i one se uključuju u naš razgovor dovikivanjem. Naravno, u ovakvim prilikama glavna tema je vjera i vjerski život. To je uvijek dobra prilika da ih se pouči, pa ako treba ponekad i šokira. Budući da su nedavno bili izbori, ne može se zaobići ni politika. Tri mlada čovjeka prave se vrlo pametni. Znaju sve! Premda rijetko i vide vozilo, ipak pokazuju drugima kako se vozi, te objašnjavaju da je zgodnije voziti auto nego bicikl.