Sarajevo, 02.04.2013

Misijska nakana apostolata molitve za mjesec travanj

Da partikularne Crkve u misijskim krajevima budu znak i oruđe nade i uskrsnuća.

Misijska nakana apostolata molitve za mjesec travanj uključuje u sebi radost i nadu čovječanstva zbog uskrsnuća, jer Crkva slavi svoju najuzvišeniju svetkovinu Uskrs: „Uskrsnu Gospodin doista“ (Lk 24,3). Na tu se istinu veže i misijsko poslanje Crkve: „Idite po svem svijetu“. U taj veliki događaj Gospodin preko svojih apostola i preko svoje Crkve želi obuhvatiti cijelo čovječanstvo, da se evanđelje propovijeda svakom stvorenju. Crkva vodi posebnu brigu o mladim misijskim zajednicama, po cijelomu svijetu. Daje snagu i potporu kako bi ustrajali u svojoj vjeri, donijeli plodove uskrsne radosti, te drugima bili pouzdan znak nade u vječni život. One moraju sazreti u svomu kršćanskom djelovanju bilo u miru, bilo u danima progona. Crkva uvijek i posvuda nosi na sebi znak Kristove najveće ljubavi, znak patnje i križa. Kroz misijsko djelovanje Crkva raste i obnavlja se među svim narodima. Ona, uistinu, ne može ni živjeti bez misijskog djelovanja, bez rada na nutarnjoj preobrazbi svih naroda po Božjoj riječi.

Molitvena misijska nakana za travanj, opravdana je i vrlo potrebna za partikularne misijske Crkve, jer je dosta dug proces sazrijevanja vjere u Krista. U Africi, odakle potječu moja iskustva, potrebna je evangelizacija barem nekoliko generacija kako bi se došlo do shvaćanja, prihvaćanja i življenja kršćanstva. Daleko je duži put do autentičnog kršćanstva od same katehizacije, krštenja i primanja sakramenata. Od svih sakramenata čini se da je ljudima u misijskim zemljama, pa i prije samoga krštenja, najbliži sakrament pomirenja, sveta ispovijed. Ljudi osjećaju nešto u duši gdje Bog dolazi najbliže čovjeku, a to je vlastita grješnost, grijeh. To sam osobno doživio u jednomu selu.

Neki čovjek, nekršten, još nije bio ni katekumen, priđe mi nakon svete Mise, dok su se ostali 'misari' zabavljali, veselili i plesali. Zamoli me za 'chilapa' – ispovijed. Upitah ga, je li kršten. Odgovorio je da nije, te se potuži da je veliki grješnik i da mu je jako potrebna sveta ispovijed. U tom se trenutku sjetih proroka Izaije, apostola Petra i Pavla. Kao da ih je sve predstavljao Afrikanac koji u svojoj jednostavnosti osjeća duboku želju za Bogom, za obraćenjem.

Mnogi pogani dugo vremena dolaze na svetu Misu prije nego postanu katekumeni. S druge strane, kršćani su u stalnom izazovu nemilosrdnih vračeva i straha od 'duhova'. U bogosloviji, u Mpimi kod Kabwea, iznenada dođe odnekud vrač u našu kršćansku zajednicu da istraži tko je odgovoran za smrt radnika koji se brinuo za krave i ostale životinje! Nema sumnje da ga je pozvao netko od kršćana. Kao da je opčarao gotovo sve kršćane, svi su počeli dolaziti na njegove 'seanse', osim starog katekiste Stevena i njegove obitelji. Uskratili smo im svete Mise i sakramente, a nakon odlaska vrača, uslijedile su i ozbiljne pokore i ispovijedi!

Afrikanci se ne boje toliko Boga koliko duhova. Ovdje su posebno važni duhovi nedavno pomrlih članova obitelji, prisutni su u obitelji, a zovu ih „živi mrtvi“. Oni posebno igraju ulogu da se u obitelji živi prema tradicijama i njihovu moralu. Ako toga manjka, oni se osvrću i kažnjavaju sve prijestupnike! I to traje niz godina. Ali slijede drugi „živi mrtvi“. Pogani doživljavaju kršćanstvo kao veliko nutarnje i vanjsko oslobođenje, jer kršćanska ljubav otvara srca, liječi rane, utišava glad! Nikada u životu nisam vidio radosnijih i sretnijih ljudi od afrikanaca nakon krštenja. Trebalo bi živjeti njihov način život, da bi se doživjela radost krštenja.

Evangelizacija donosi također svoje opipljive plodove u životu stanovništva, kao škole, odgoj, bolnice, crkve, pouke u domaćinstvu, u agrikulturi, jednom riječju otvara duh čovjekov i otvorenost prema Bogu i prema čovjeku. To je svugdje prepoznatljivo kao djelo ljubavi koje Gospodin čini vidljivom preko svoje Crkve, koja se nikada ne umara u brizi za sve partikularne Crkve u misijskim zemljama. „Gospodin doista uskrsnu, aleluja“!

Piše p. Luka Lučić