Kongo, 14.03.2013

Iz dnevnika jednog misionara

Nova škola u Kabululu

Kabululu je jedno od brojnih sela koja se mogu posjetiti samo u sušno doba ili na početku kišnoga dok putovi nisu posve raskvašeni. Krajnje je vrijeme za ovaj posjet jer kiše već sada obilno padaju. Pratit će me vjeroučitelj William, a animator je još uvijek u selima s kamionom gdje prevozi građevinski materijal. Iako smo već davno zašli u kišno doba, vlasnik kamiona još nije završio posao, jer mu je kamion star, slabo vuče, kvari se, a u zadnje vrijeme zbog kiše ostaje često po cijeli dan zaglibljen.

Do Kabulula ima 66 kilometara. Redovito krećemo na put u popodnevnim satima, da bismo stigli prije mraka, a onda slijede svi razgovori do kasno u noć. Danas polazimo u jutarnjim satima jer imamo velik i važan posao. Mjerit ćemo temelje jedne školske zgrade. Zaustavih se u Kabululu ispred velike hrpe pijeska i kamenja. Znači da su dobro radili i iznad mojih očekivanja. Dobar je to znak. Čim iziđoh iz vozila, nude mi vodu i sapun da operem ruke. Velim im: Sad nećemo prati ruke, nego idemo odmah na posao. Crni oblaci sa sjevero-istoka primiču nam se. Na pitanje hoće li padati kiša, neki odgovaraju: „Možda hoće, možda neće“. Velike li mudrosti! Vidim da im meteorologija nije jača strana. Predlažem da ipak pričekamo petnaestak minuta pa ćemo vidjeti. Kiša udari i prije isteka tog vremena. Sat vremena čekamo zbijeni u kolibi. Oblaci se raziđoše i idemo na posao.

Pitagorin poučak

Svi pozorno prate kako ću izmjeriti pravi kut. Rekoh da je to vrlo jednostavno. Trokut sa stranicama od 3 i 4 metra i s dijagonalom od pet metara. Čak i učitelji danas prvi put čuju za Pitagorin poučak. Ponijeli smo i jedno plastično crijevo dugo više od 30 m. Pokazat ću im kako se točno mjeri vodoravna površina. Izmjerismo zgradu dugu 28,60 m i široku 6,50 m. Kad završimo ovu zgradu, napravit ćemo još jednu ovakvu. Ovo nepoznato, zabačeno selo postaje važno jer će u njemu biti dvije duge zgrade od trajnog građevinskog materijala i pokrivene limom. Kad na isti način sagradimo još i kapelicu gdje će im biti kraj! Već sada pomalo bockaju susjedna sela da su „zaostala“. Uvjerio sam se da ovi ljudi iako nisu mnogobrojni ipak dobro rade. Imaju seoskoga starješinu koji uvijek prvi uzima lopatu u ruke, što je rijetkost, jer šef je tu da naređuje! Kasnije u razgovoru s njima saznadoh da ipak sve ne ide kako treba. Istina, djeca uče već mjesec i pol i ima ih mnogo – 140, ali roditelji još ništa nisu platili učiteljima. Bojim se da bi se učitelji mogli obeshrabriti nebrigom roditelja i otići iz škole.

Čim izmjerismo, odmah počesmo kopati. Moram biti s njima bar za početak i pokazati im. Zabio sam kočiće i točno zacrtao koliko duboko gdje trebaju iskopati, da nivo bude svuda isti jer bi zbog velike dužine zgrade mogli „profulati“ barem za 20-30 cm. To mi je negativno iskustvo i s najboljim zidarima. Zato moram uvijek biti osobno prisutan kad počinjemo neku zgradu.

U katoličkoj zajednici uglavnom ide dobro. Jedino im pjevanje „šepa“ jer su glavni pjevači srednjoškolci otišli u školu u grad Kaniamu. Rekoše mi da telefonski signal dopire i do Kabululu. S jedne strane to je veoma dobro jer su povezani s cijelim svijetom, ali s druge strane ima i loših posljedica. Ljudi će kupovati mobitele iz prestiža i njima se „igrati“, a neće imati novca da bi platili školarinu za djecu. Eto, gdje to mi živimo. Sve se obrađuje motikom kao i prije tisuće i tisuće godina, a čovjek dok kopa na njivi, može telefonirati bilo gdje u svijetu! Treba napomenuti da u Kongu nema telefonskih pretplatnika. Telefonira se jedino bonovima – karticama. Jer ako netko telefonira pa pobjegne u savanu, tko će ga uhvatiti!

Kalundwe, brigo moja!

Dok se spuštamo prema Kalundwe, selu Velikoga poglavice, obuzima me tjeskoba. Zajednica nikako da krene naprijed. Kršćani nas dočekaše ispred kuće ravnatelja škole gdje ćemo odsjesti. Ali on sam nije tu. Otišao glasovati u svoje selo gdje je prijavljen i još se nije vratio. A glasovanje davno završilo. U školi nema ni učitelja ni đaka iako je ova naša katolička škola već odavna priznata od države. Naime, prije mnogo godina Država je uredno plaćala nastavnike i škola je dobro radila. Ali prije desetak godina prestala ih je plaćati jer se državna blagajna ispraznila. Posvuda su se roditelji organizirali i sami plaćali učitelje. Budući da niti Veliki poglavica, a niti ostali roditelji nisu mnogo marili za plaćanje učitelja, oni su polako odlazili iz škole jedan za drugim, a te rupe koje su nastale „začepljali“ su „poluučiteljima“, tj. onima koji su išli u učiteljsku školu, ali je nikada nisu završili. Ove godine Država je ponovno počela plaćati sve prosvjetne radnike. Naravno, nediplomirane učitelje Država ne plaća jer uopće nisu na popisu. Roditelji su ovdje izmudrovali da sada ni oni ne trebaju plaćati te svoje tzv. učitelje čak ni s ono malo što su do sada činili. Tako su ovi „poluučitelji“ ostali bez ičega pa su napustili školu i sada nema nikoga, ni đaka ni učitelja, iako su već prošla dva mjeseca od početka školske godine. Ostao službeno samo ravnatelj kao general bez vojske! Nema veze! Važno je da on sada prima plaću, a može ići kamo god hoće. Ali ako dođe inspekcija, zatvorit će školu, pa će i on ostati bez posla.

I kršćani poligami

I kršćanska zajednica je u istom stanju. Samo se tri osobe ispovijedaju. Ostali nisu sredili brak. Neki su među njima poligami – imaju dvije ili više žena. Takav je u ovom selu običaj. A običaji se na puštaju lako. Dok četiri žene spremaju večeru, mi u kolibi razgovaramo s tim ljudima. Pokušavamo ih uvjeriti da se srede kako bi se mogli crkveno vjenčati, ali ta misao teško prodire u njihovu glavu. Ne smatraju da čine išta loše ako imaju više žena jer u selu svi tako rade. Ovdje nema ni pjevačkoga zbora. Zato navečer nema uobičajenog plesa oko vatre uz bubnjeve. Na mjesečini razgovaramo s vjernicima. S nama je i bolničar koji ne moli u našoj zajednici. Tuži se da mu ljudi slabo dolaze. Kad obole, radije se liječe na prirodan način: travama, korijenjem, korom raznog ljekovitog drveća i svim drugim što se nađe u prirodi. A tu su i razni pastori – „molitelji-iscjelitelji“. Svijet traži sve moguće načine da ne plati koji franak, premda i travarima i „moliteljima-iscjeliteljima“ često plaćaju u naravi mnogo više nego bolničaru. U takav način razmišljanja ovoga svijeta teško se probija novost evanđelja.

Kod Velikog poglavice

Ujutro slavimo svetu misu u jednoj učionici. Nema zbora, ali svi pjevaju jer vjeroučitelj ima divan glas i zna „povući“ ostale da pjevaju. Prije nego napustimo selo trebali bismo otići pozdraviti Velikoga poglavicu koji stanuje na udaljenosti od tri kilometra od škole. Nađosmo ga ispred rezidencije. Sjedi na velikoj stolici. Ispred njega prostrta je leopardova koža koja je znak kraljevske moći. S jedne strane stoje mu dostojanstvenici, a s druge strane, malo podalje, iskupilo se mnogo svijeta. Veliki poglavica sudi u parnici o vračanju. Sve veće parnice koje se tiču vračanja presuđuje on sam. Suđenje je javno, pred narodom. Svaka utakmica mora imati gledatelja! Vračanje donosi veliku korist i Velikome poglavici, ali i njegovim dostojanstvenicima. Može se reći da je to jedan od glavnih izvora prihoda. A i vrač od toga dobro živi. Naime, kad je Veliki poglavica u nedoumici kome dati za pravo, pošalje optuženu osobu vraču. I svatko naplaćuje svoje usluge.

Kad me ugleda Veliki poglavica, prekide parnicu, pozdravi me pružajući mi ruku, a William pade do zemlje pred njim. Nitko ne smije pozdraviti Velikoga poglavicu rukovanjem, osim bjelca. Prvi njegovi podložnici moraju se pred njim prostrijeti na zemlju. Uvede me u rezidenciju, a ostali ostadoše čekati. Nisam ga vidio već dvije godine. Mjesecima je bio bolestan. Sada se malo oporavio, ali ni sada ne izgleda dobro. Tuži mi se na mnogo toga. Bole ga oči, slabo vidi. Ima visoki tlak i otječu mu noge. Ima 70 godina, a po izgledu čovjek bi mu dao i 80. Priča mi i o svim poteškoćama. Obećava mi da će sve učiniti da djeca ipak počnu učiti ove školske godine, a trebala su to učiniti prije dva mjeseca. Eto, u ovoj zemlji đaci mogu početi školsku godinu i o Božiću i opet će „prestići“ druge, jer će prije drugih završiti!

Fra Stojan Zrno, misionar