Kongo,, 04.02.2013

Iz dnevnika jednog misionara

Pjesma i molitva u gluho doba noći

U selu Kaseke

Kad stigosmo na rijeku Lubilanji, ne nađosmo nikoga. Nakon petnaestak minuta pojavi se starješina kršćana iz Kaseke. Kaže da nas je tu čekao više od sat vremena, a kad je vidio da nas nema, vratio se u selo. Prebacio je sve naše stvari, a motor nije mogao jer je vrlo težak i mogu ga prevesti samo dva čamca. Međutim, netko se daleko odvezao drugim čamcem u ribolov pa ga je trebalo čekati. Sprema se kiša. Zamolih neke mladiće da brzo ponesemo stvari u selo, jer ako pokisnu, nećemo se imati u što presvući. Pretekli smo kišu i posve suhi stigli u selo. Pierre nam se pridružio s motorom tek nakon sat i pol vremena, sav mokar. Natovarismo motor odmah u vozilo pa ćemo ga sutra povesti 35 km do Kindela. Zatim će Pierre njime produžiti do Kamine. William će sa mnom u posjete dvjema zajednicama.

Navečer bijaše ugodno uz vatru. Pjesma, pobožnost krunice u „gluho“ doba noći, to je nešto posebno, a onda razgovor s kršćanima o svemu. Volim ovakve večeri u afričkom selu. Ujutro smo slavili svetu misu bez krštenja. Bilo ih je nekoliko koji su slijedili pouku, ali smo zaključili da je bolje ostaviti ih još koji mjesec radi utvrđivanja znanja o onomu što bi trebali znati kao kršćani.

Trideset i pet kilometara vozim dva i pol sata. Četrnaest kilometara na sat! Ne može brže. Takva je naša „auto-cesta“! U Kindelu skidamo motor s vozila. Ali da bismo ga iščupali, moramo prije izvaditi dvadesetak velikih bidona goriva koje ćemo zatim ponovno vratiti u vozilo i odvesti sve do Kimpange za kamion koji prevozi pijesak, kamenje, šljunak... Uvijek ta muka s istovaranjem i utovaranjem. To mi pomalo ide na živce. Te „ceremonije“ iznošenja – unošenja ponavljaju se posebno sa stolicama u svakom selu. Afrikanci uglavnom sjede vani u hladovini. Zato su i stolice po cijeli dan vani. Kad dođe vrijeme da se štogod pojede, jede se u kući. Nitko ne smije promatrati čeljad dok jedu. Zbog toga prije jela unose stolice u kuću. Kako su kućna vrata vrlo uska i nejednako široka na svim visinama, unijeti stolice u kuću znaju samo oni najspretniji. Odmah poslije objeda stolice se iznose vani. Ako netko traži razgovor sa svećenikom, unose se stolice u kuću, pa opet iznose. Ako kiša počne padati, stolice moraju biti u kući da ne pokisnu, a poslije kiše odmah ih iznose. Posljednji ih put unose u kuću noću pred spavanje. Ako nema mjesta za njih, jer će čeljad spavati po podu, onda ih jednostavno prislone izvana uza zid ispod strehe. Stalno ih prenose kao mačka svoje mačiće!

U Masombu iznenadili kršćane

Pierre napusti Kindele i uputi se prema Kamini na put od 115 km, a mi vozilom već u rano popodne stigosmo u Masombo. Iznenadili smo ih jer smo stigli ranije nego obično. „Uhvatili ste nas u preljubu“, vele neki. Ova izreka znači: „Iznenadili ste nas.“ „Kirovci su mislili izići pred nas barem kilometar-dva izvan sela, ali smo i njih „prevarili“ pa su nam tek u selu zapjevali i zaigrali.

Navečer, dok su pjevači zabavljali svijet, u kući sam razgovarao o školi s desetak najuglednijih ljudi iz sela. Djeca su ovdje tek nedavno pošla u školu, a u gradu uče već više od mjesec i pol. Poticao sam ih da se žrtvuju za svoju djecu. Obećali su da će sutra popodne, kad se ljudi vrate s polja, sazvati na sastanak cijelo selo. Seoski poglavar iznijet će ljudima sve savjete koje sam im danas dao da bi sva djeca išla u školu. Poslije ovoga dugoga razgovora, iziđosmo vani k pjevačima. Naravno, odmah izniješe stolice, kako je običaj, jer ljudi od časti ne mogu sjediti na običnim klupama na kojima sjede pjevači. Mladež se brzo raziđe jer su se već umorili plešući cijelu večer. Ostadoše oni glavni koji vode brigu o zboru. Razgovaramo s njima o liturgijskom pjevanju. Tuže se da imaju malo glazbala. Hoće biti „moderni“ pa traže da im kupim gitaru. U nekim selima ima ljudi koji prave gitare. Nisu „prave“, ali u afričkim rukama sve svira dobro, čak i zahrđala izlizana motika u što se potpuno uvjerih ove večeri!

Osvanu oblačno jutro. Pomalo sipi kiša. Prohladno je. Djeca drhte i traže vatru. Tamo gdje žena starješine kršćana prokuhava vodu za našu „neskavu“, sva se djeca nagurala oko vatre. Svako dijete želi se što više primaknuti pa nastaje opće guranje. Nijedno od njih nema ništa drugo za obući, osim poderane haljinice ili košuljice i gaćica.

U kapelici nam bijaše lijepo i veselo, s mnogo „mikunda“ – radosnih poklika, jer su se vjenčala tri para. Krstio sam sedam odraslih osoba i četvero djece od kojih je jedan mali Stojan. Zamislite, crnac Stojan!

Pješice do Kalembe i natrag

Pri kraju svete mise pojaviše se tri mladića koji će nam pomoći nositi stvari do sela Kalembe jer vozilo mora ostati ovdje. Na putu se ispriječila rijeka, a nema mosta. Stoga nam se valja uputiti pješice. Odmah poslije svete mise pakiramo se i polazimo na put. Do Kalembe će nam trebati tri sata. Šetnja je ugodna jer je oblačno i vjetrovito. I duh se odmara na ovoj zelenoj nepreglednoj širini. Priroda je sada nova, obnovljena nakon duge suše. Zelenilo se proteže do dalekog horizonta. Savana buja, rijeke i potoci šaraju krajolik. Uz korita rijeka i potoka zelene se guste šume. Nažalost, svake se godine unište tisuće hektara ove lijepe šume, da bi posijali kukuruz. Živjeti se mora! A da je Kongu dati europsku tehniku obrađivanja zemlje, mogao bi hraniti cijelu Afriku bez krčenja šuma.

Na rijeci Lwembe napravili su viseći most bez ijednog čavla! Duge drvenaste penjačice povezali su „domaćim konopcem“ – korom od nekih biljaka, a onda poprečno povezali drveće dugo oko 80 cm, tako da se po tome može hodati na visini od 3 m iznad vode. Kažu da su požurili napraviti most baš za moj dolazak da ne bih morao plivati preko rijeke.

Kad smo bili oko dva kilometra ispred sela, opaziše nas i odmah „zazvoniše zvona“. Kao „zvono“ služi komad obješene šine ili stara felga od vozila. Tako zvone udarajući čekićem ili drugim željeznim predmetom. To je naše „zvono“ koje se čuje, ne samo u selu, nego i puno dalje. Svijet se okupi ispred kapelice i zaori se pjesma dobrodošlice. Tu su ne samo katolici nego i svi drugi iz sela. Uđosmo svi u kapelicu. Nakon kratke molitve vjeroučitelj održa govor dobrodošlice i uputismo se vjeroučiteljevoj kući. Navečer je cijelo selo bilo oko vatre. Imaju vrlo lijep način pjevanja. Nije to ono grubo lupanje po bubnjevima i kričanje koje probija uši, nego glazba koja dira u srce. Ujutro smo održali kratki sastanak s katekumenima. Odlučili smo danas krstiti samo jednu bebu, jer katekumeni moraju još učiti. Za vrijeme svete mise pjevači su opet vrlo skladno pjevali.

Sunce je bilo visoko nasred neba, kad napustismo Kalembu. Vedro je i vjetrovito. U ovo vrijeme, ako ne pada kiša, lijepo je ići pješice kroz savanu. Uvijek se nešto novo nauči i o prirodi, a i o običajima razgovarajući satima s tim ljudima rođenim u savani. Čovjek i ne primijeti kako vrijeme brzo prođe. Odmah po dolasku u Masombo, ne sjedamo, nego spremamo stvari i vraćamo se kući. U kasnim večernjim satima stigosmo u Kimpangu. Napokon ću noć provesti u svom krevetu, nakon svih onih „kreveta“.

Odmorih se malo u misiji od prošlotjednih posjeta selima, pa opet krećem na put. Ovaj put idem u grad do našeg fra Filipa koji će mi pripremiti novac za plaćanje radnika. Nađoh dvojicu fratara koji kod fra Filipa već jedanaesti dan čekaju vlak! Trebali su otputovati vlakom predviđenim prije desetak dana, a eto, još nije došao. To su te „famozne“ veze u Kongu! Nikada se ne zna!

Fra Stojan Zrno, misionar