Sarajevo, 04.02.2013

Apostolat molitve

Misijska nakana za veljaču

Da pučanstva izložena ratovima i sukobima uzmognu biti pokretači izgradnje mirne budućnosti.

Članovi Apostolata molitve za misijske nakane imaju zaista veliku i delikatnu nakanu molitve u mjesecu veljači. Naime, svojim molitvama trebaju doprinijeti duhovnoj jakosti, snazi i duhovnim vrednotama narod? izloženim ratovima i sukobima širom svijeta. Crkva je u svim vremenima svoje poslanje i mjesto u svijetu promatrala u svjetlu molitve za sve ljude koji su izloženi progonstvima, nepravdama i poniženjima bilo koje vrste. U tomu je uvijek slijedila svoga Gospodina koji je učio moliti svoje apostole. Tako se Crkva molila za prve svoje mučenike, za Petra u tamnici, za mir među narodima.

Ove godine Crkva slavi veliki jubilej 1700 godina postizanja slobode objavom Milanskog edikta 313., koji je izdao car Konstantin. Prva tri stoljeća Crkva je u Rimskomu carstvu bila progonjena, promatrana kao „religio illicita“ – zabranjena religija. Neki povjesničari kažu da je u to vrijeme progona pomrlo mučeničkom smrću preko šezdeset tisuća kršćana. Crkveni oci pisali su „apologije“ i druge spise u obranu kršćanske vjere. No, vrlo je vrijedno zapaziti da unatoč progonima i ubijanju kršćana ne postoji niti jedan crkveni dokument ili otački spis koji bi pozivao na pobunu kršćana, na oružani otpor ili osvetu. Crkva je u vjeri, ljubavi i pouzdanju u Gospodina podnosila sve nepravde i strpljivo nosila svoj križ, sljedeći svoga Spasitelja Krista Gospodina, i pobjeđivala.

Današnja vremena nimalo ne zaostaju u okrutnosti u međunarodnim sukobima na svim paralelama i meridijanima našega globusa, i to na svim kontinentima. Nemoguće je govoriti danas o neutralnosti naroda u bilo kojim sukobima. Svi ljudi trpe i svi bi željeli bolja vremena. Zbog ratova, koji se u naša vremena neprestano nadovezuju, haraju glad, siromaštvo i neznanje pojedinih naroda, u Africi i Aziji... Za vrijeme rata u Rodeziji, na župi St. Mary's u Kabweu, Zambija, za dva mjeseca pokopao sam na katoličkom groblju jedanaest mladih zambijskih časnika i nekoliko vojnika. Nisam nikad u životu doživio tolike boli i jauke rasplakanog naroda. Kad bi „veliki“ ovoga svijeta mogli samo jednom takvo što doživjeti! A puno se puta čitavo čovječanstvo klelo preko svih lidera da će dokinuti rat, siromaštvo, glad i druge „kuge“ modernoga čovječanstva. No, evo decenijama, čini se sasvim realno da tapkamo u mjestu. Sam Bog postaje sve više udaljen iz ljudskog društva a time i ljubav i odgovornost prema bratu čovjeku. Ne postoji zamjena ili nadomjestak Boga u ljudskomu životu, i nestaju norme poštena ljudskoga ponašanja. Čovjek se svodi samo na materijalne vrednote ovoga svijeta. Siromašni ostaju bez dužnih osjećaja solidarnosti ljudi koji bi im trebali pomoći. Naprotiv, oni postaju nesnošljivo novo breme i teret. A ipak sva nagomilana bogatstva bogatih stvorili su siromašni.

Pogledajmo ukratko trenutni svijet oko sebe i njegove katastrofe u stradanju ljudi. Danas velikim dijelom svijeta vlada „nesveto trojstvo“: glad, siromaštvo i neznanje ili manjak osnovnog obrazovanja. Radi ratova milijuni djece ne idu u školu, imaju samo jedan ili nijedan obrok na dan. Cijena obrazovanja jednog djeteta u Europi ravna je trošku za 130 djece u Africi. Bacimo pogled prema Bliskom Istoku, pa i dalje. Ovih je dana samo iz Sirije moralo napustiti svoje domove preko stotinu tisuća kršćana. Molimo zajedno s čitavom Crkvom da Gospodin pomogne svomu narodu, svim narodima svijeta da se mognu oduprijeti zlu. Ona i kad slavi pobjedu i kad trpi, ostaje na koljenima. Molimo za mirnu budućnost onima koji trpe. Za vrijeme rata u Domovini jedna mi časna sestra Zambijka reče u Lusaki: „Abambo, Luka, svaki dan molim za Hrvatsku“. Upravo sam prije dva tjedna primio poruku da je preminula. Gospodin joj dao svoj mir i radost neba!

A mi se uključimo kroz mjesec veljaču u svojoj misijskoj nakani za mnoge širom svijeta koji trpe, da im Gospodin dade snagu da izdrže u dobru do kraja. Uzvratimo molitve nepoznatim moliteljima koji su za nas molili kad smo bili na muci. Budimo Crkva koja moli i misli na stradanja drugih!

Razmišlja p. Luka Lučić, DI