Kivumu, 04.02.2013

Razgovor s kuharom u misiji Kivumu

Ljubiti Boga i bližnjega svoga!

Uz već objavljene razgovore u ovom Misijskom listu: s fra Ivicom Perićem i s njegovim gostima u Domovini prošle godine, subratom fra Fideleom i s ravnateljicom škole gđom. Fortunateom, učinilo nam se zgodnim postaviti koje pitanje i četvrtomu članu ekipe gospodinu Osvaldu, kuharu samostana u misiji Kivumu. Razgovor donosimo u cijelosti.

 

Možete li se predstaviti čitateljima Misijskoga lista „Radosna vijest“?

Zovem se Oswald Ngendahimana. Značenje moga imena jest: Kamo idem jako je teško, ali ću uspjeti zbog Gospodinove zaštite. Oženjen sam i imam dva sina. Rođen sam 1964. godine u Kivumuu. Kada sam bio još mali, moj otac je otišao na rad u Ugandu. Nikada ga više nisam ni vidio, niti smo što o njemu poslije čuli.

S fratrima radim od samoga početka njihova dolaska u naše selo. Kada su došli u Kivumu i počeli graditi samostan, pomagao sam na gradilištu, bio sam šegrt. Nakon izvjesnog vremena, fra Vjeko me je zaposlio kao vrtlara. No, povremeno sam pomagao i u kuhinji. Kada je fra Vjeko vidio da imam dara za kuhanje, postavio me je za samostanskog kuhara, što radim do danas. Stoga kažu, da sam „fratar“ s najdužim stažem u Kivumuu. Fratri dolaze i odlaze, a Oswald ostajem!

Je li Vam ovo prvo putovanje u Europu, kakvi su prvi dojmovi?

Da, prvi sam put u Europi. Dojmovi su podijeljeni. Ponajprije, sve te novosti s kojima se prvi put susrećem teško mogu stati u moju glavu. Nadalje, kao i svatko drugi kada se nađe u novoj sredini, sve uspoređujem s onim u rodnoj Ruandi. Uspoređujem stvari koje susrećem ovdje sa stvarima koje imamo, ili najčešće nemamo, kod kuće u Ruandi i vidim da to baš i ne ide… Sada se samo trudim prihvatiti realnost takvu kakva jest, pokušavam se prilagoditi i s tim živjeti. Mislim da ću uspjeti srediti dojmove i shvatiti gdje sam bio i kako mi je bilo tek kada se vratim kući. Jednostavno je previše novih informacija; čovjek nije u stanju sve to odjednom posložiti i usvojiti. Živeći u Ruandi, ne dobijem informacija u cijeloj godini koliko me ovdje „napumpaju“ u jednom danu!

Fra Ivica Vas predstavlja kao svoga kuhara. Ono što oči vide, ni jedan ni drugi niste ugojeni i pretili. Znači li to da jedete malo ili da se hranite zdravo?

Zašto ne izgledam uhranjeniji, ne znam. Iako, jedem tri puta dnevno a moji „zemljaci“ samo jednom.

Sve što jedemo svježe je i uglavnom je ubrano u našem vrtu. Nemamo frižidera. Zapravo, imamo ga, ali fra Ivica kaže da je samo za hladno pivo, sokove, vodu, da nije za hranu. Tolike smo godine bili bez frižidera, struja je tek nedavno stigla u Kivumu, i nitko se nije otrovao hranom. Iz toga se može izvući jako dobra poruka: „Ako želiš imati frižider za hranu, budi spreman uštedjeti dosta novaca za bolnicu i lijekove!“ Ono što vi zovete zdrava hrana, kod nas je svakodnevica. Mi za drukčiju hranu, osim zdrave i ne znamo.

Koliko godina već kuhate u misiji Kivumu, je li Vam to stalan posao?

Kako sam već rekao, kuhar sam skoro od samoga početka, od sredine osamdesetih. Čim je samostan završen, fratri su se u njega 1983. uselili. Radio sam kao vrtlar oko dvije godine, da bih poslije toga postao kuhar i to ostao do danas. Bio sam odsutan od završetka rata, od 1994. do 1996., i te sam dvije godine proveo u izbjegličkom logoru u susjednom Kongu. Ovo mi je stalan posao. Jedne fratre ispraćam, a druge dočekujem!

Radite li samo u kuhinji ili imate na brizi i druge poslove?

Radim u kuhinji, a bavim se i nabavkom. Kada fratri nisu kod kuće, nadgledam druge radnike: vrtlara, stočara i tako dalje, a obavljam i druge poslove kao što su održavanje čistoće gostinjskih soba, sitni popravci, održavanje. Radim sve poslove koje znam i umijem.

Što najčešće kuhate, kako izgleda dnevni ili tjedni jelovnik obične ruandske obitelji? Nađe li se koji put i komadić mesa u loncu?

U samostanu se drugačije kuha i drugačiji je dnevni red. Budući da se radi o zajednici, točno se zna kada su obroci. No, u obiteljima se jede kada se nešto ima. Znači, nema neko određeno vrijeme za obroke. Po obiteljima se jede ono što se nađe u vrtu, ako se ima dovoljno zemljišta za uzgoj voća i povrća. Najčešće se jede povrće: razno zelje, grah, krumpir, slatkasti krumpir, manjoka (pržena, kuhana, te pura/palenta od manjoke), banane na razne načine, mrkva, luk, rajčice, patlidžani… Tako je i u samostanu, osim što se nadoda: riža, pura, makaroni, kava, čaj, jaja, sir i drugi prehrambeni proizvodi koji su došli s bijelcima. Narod jako rijetko jede meso: neki samo jednom godišnje a neki jednom u više godina.

Onda Vam nije teško napraviti ni tjedni ni mjesečni jelovnik?

Mi nemamo neki točno određeni jelovnik. Uglavnom se jede ono što se u to vrijeme nađe u vrtu, svježe voće i povrće. Ostali se dani popunjaju artiklima koji se kupe u trgovini.

Kada je riječ o samostanu, onda bi se moglo govoriti o nekom jelovniku: četvrtkom i nedjeljom se, uz ostala jela, za ručak sprema meso; nedjeljom navečer je tjestenina, a svaki dan za ručak i večeru na stolu se nađe grah kao umak, tj. prilog uz jelo…

Koliko košta kilogram riže i koliko riže pojede mjesečno jedna prosječna ruandska obitelj?

Kako sam već spomenuo, riža i meso ne postoje na jelovniku ruandske obitelji zato jer su jako skupi. Kilogram riže najslabije kvalitete košta jednu dnevnicu, a kilogram mesa dvije i pol dnevnice te su rijetki oni koji će to imati, i vrlo rijetko a kamoli često, na stolu.

Imaju li učenici u Centru „Otac Vjeko“ dnevni obrok i za koliko osoba kuhate svaki dan?

Učenici u Centru imaju topli obrok. Kuha se za 400 osoba svaki dan. No, ja nisam kuhar u Centru – ja kuham samo u samostanu, s tim da povremeno držim tečajeve kuhanja za kuhare iz okolnih župa i samostana sestara. Tako sam imao priliku posjetiti neke susjedne zemlje. Išao sam podučavati kuhare u Burundiju, Ugandi i Keniji.

Što najčešće pijete uz objede? Kojim se pićem časti gosta u Ruandi?

Uz obrok se pije voda. U samostanu se u posebnim prigodama popije pivo ili nešto drugo. No, u obiteljima kada vam netko dođe, obvezna je čast pivo, ne jedno nego dva. Gost se nikada ne časti samo jednim pivom. Ali se, isto tako, nikada ne časti hranom kao što je to običaj u vašoj zemlji. Razlog je jednostavan: nema dovoljno hrane.

Znači li to da je pivo jeftino?

Ne, naprotiv, pivo je jako skupo ali je to najjednostavniji izraz dobrodošlice. Ako dademo hranu, onda mi nemamo što jesti za sljedeći obrok. No, pivo se može kupiti i na kredit. Jedna boca lokalnog piva košta jednu dnevnicu, tvornička još više, dnevnicu i pol. Kao što vi imate svoju šljivovicu, tako i mi imamo svoje lokalno pivo koje se proizvodi od soka banane. Kada banane uzavru, odvaja se sok u koji se dodaje prženi sirak radi fermentacije. Tako se dobije pivo.

Mi dakle ne možemo priuštiti i hranu uz piće. Nažalost, vezani smo uz taj običaj čašćenja pivom te se ne osjećamo slobodnima posjećivati jedni druge. Zato se manje posjećujemo. Čuo sam kod vas jednu lijepu izreku „Bolje da umre selo, nego običaj“. Nažalost, to nas sve prati.

Dogodi li se koji put da netko baci hranu?

Ne, što se pripremi, to se uglavnom i pojede. No, ako štogod preostane, pojede se za sljedeći obrok. Dakle, hrana se ne baca. Zato sam bio iznenađen kad sam kod vas vidio otpatke hrane na sve strane. To se kod nas ne može vidjeti i to je nezamislivo. Jednostavno se nema što baciti!

S fra Vjekom Vas veže dugo poznanstvo i iskreno prijateljstvo. Koje su uspomene?

Već sam na početku spomenuo da me fra Vjeko primio na posao u samostanu. S njim sam proveo cijelo vrijeme, od njegova dolaska u Kivumu pa sve do dana njegove smrti (1983.-1998.), osim kad sam živio u Kongu. Toliko je uspomena da bih mogao napisati čitavu knjigu. Ono što je sigurno jest to da je bio čovjek neizmjerne hrabrosti, smjelosti, požrtvovnosti i iznimne ljubavi prema svim ljudima. Volio je, cijenio i poštovao, osobe bez razlike kojega su plemena, boje ili nacije. Zbog te nesebične i neograničene ljubavi i poštovanja prema svima, platio je svojim životom. Da nije bio takav, zasigurno bi i danas bio živ. Svoj je život dao iz ljubavi prema Kristu i bratu čovjeku. Zaista, najprije je bio čovjek, potom redovnik i svećenik. Od njega sam naučio: ako netko nije čovjek, ne može biti ni svećenik, ni redovnik, redovnica, političar, učitelj, kuhar, itd. Ako temelji nisu dobri, kuća će se srušiti i propasti.

Što biste poručili fra Vjekinim i fra Ivičinim obiteljima, rodbini i sunarodnjacima?

Ni sam ne znam što bih im poručio! Boraveći u BiH, vidjevši gdje su se rodili i odrasli, najprije pokušavam razumjeti njih dvojicu. Kod vas se živi u izobilju, dok mi u Africi preživljavamo. Pitam se: zašto su to sve napustili, ostavili to izobilje i došli živjeti s nama, u našoj teškoj bijedi i neimaštini. I ne samo oni, nego i mnogi drugi misionari i misionarke! Mislim da je jedini odgovor na to pitanje: to su učinili ili čine iz ljubavi prema Bogu i pema nama. Možda bi ovo mogla ujedno biti i poruka obiteljima naših misionara i svima drugima: Ljubiti Boga i bližnjega svoga!

Razgovarao don Ivan Štironja