Kongo, 12.01.2013

Iz dnevnika jednog misionara

Među nekrštenim "kršćanima" u Kalemi

Stigosmo baš onako kako je trebalo, u sam sumrak. Kršćani nas dočekaše s vrućom vodom da se okupamo. Kažem, „kršćani“. U ovom selu, zapravo, nema još niti jednoga kršćanina. Ima samo katekumena koji se polako spremaju za krštenje. Ni vjeroučitelj još nije kršten. Ali on je učitelj u školi pa zna dobro čitati katekizam. Brzo će naučiti što treba pa će i druge moći poučavati.

Bili su vrlo zabrinuti za nas. Počeli su sumnjati da ćemo ih ovaj put preskočiti. Odvedoše nas u novu kuću koju su za nas napravili nasuprot kapelice. Naime, na sastanku vjeroučitelja i starješina kršćanskih zajednica, preporučili smo svima koji to do sada nisu učinili, da za nas naprave jednu kolibu da ih ne moramo izgoniti iz njihovih kuća kada im dođemo u posjet. Eto, ova mlada zajednica odmah je to učinila. Donesoše nam vatru, jer nam je to večeras najpotrebnije nakon hladne kiše. Kako vatra dobro dođe i u Africi! Poslije večere, oko vatre u kolibi, pridružiše nam se i ostali muškarci koji su mogli stati, a ispred kolibe zapališe drugu vatru oko koje posjedaše žene i djeca. Otvorismo vrata da ipak nekako budemo svi zajedno. Žene počeše pjevati. Pjevaju sve što znaju, što su čule boraveći u drugim selima. Kad ispjevaše sve pjesme koje su znale, poče razgovor. Predlažu mi da bi sutra trebalo krstiti barem nekoga, da napokon i u ovom selu bude kršćana! Tumačim im na njima razumljiv način kako ne treba žuriti. Ako se dijete rodi prije vremena, ono je nedonošče. A može lako i umrijeti. Tako je to i u vjeri. Pitam ih zašto žele biti katolici. Neki priznaju da „moraju“ negdje moliti. Ovdje nema druge vjerske zajednice, osim katoličke. Mi smo prvi stigli, po onoj narodnoj: „Tko prvi djevojci, njegova djevojka“. Naime, mnogi od njih traže Boga, žele moliti, pa tko ih prije „uhvati“. Ako upadnu u neku sektu, teško se iz nje izvlače. Kako je ovdje aktualna ona Isusova: „Žetva je velika, a radnika malo...!“ Kad bi bilo više svećenika, imam osjećaj da bi, za kratko vrijeme, tisuće postali članovi svete Crkve.

Kad smo nakon dugog razgovora otišli na spavanje, neki je tip navio kazetofon „do daske“. Odjekuje ne samo selo, nego i okolna savana. To je jedan stranac koji je na putu, ovdje ga uhvatila noć, pa ostao prenoćiti u selu. Da se napravi važan, navio glazbu. Nije to trajalo dugo jer su se baterije brzo istrošile. Morat će za njih raditi cijeli jedan dan jer cijena tih baterija je, otprilike, jedna dobra dnevnica. Eto, da bi se pokazao u ovom zabačenom selu, spreman je cijeli dan raditi za baterije.

Osvanu oblačno jutro. Kiša pomalo rominja. Kad ovako sipi, onda će padati dugo. Ovu kišu zovu munyenga. Pada obično po noći i nastavi gotovo cijeli dan. Ovakve kiše su rijetke. Obično padaju popodnevni pljuskovi od sat-dva. Danas ne moramo žuriti. Slavit ćemo samo svetu misu. Nema drugih sakramenata. Čudan je osjećaj govoriti o Isusu ljudima među kojima nitko nije kršten. Poticao sam ih da ustraju u molitvi svakoga dana onako kako znaju, jer Bog ne gleda na naše riječi nego na srce i na ono što iz njega izlazi. Naravno, preporučio sam im da posebno dobro slijede vjeronaučnu pouku kako bi mogli biti kršteni.

Opet nevolje

Znajući da bismo, možda, opet mogli imati nevolja s motorom, krećemo dalje na put odmah poslije ručka, nekoliko minuta prije podne. Dvadesetak kilometara motor dosta buči, ali ide. Samo sam ga dva puta morao pogurati. U dosta velikom selu Mutoyu zaustavljaju nas jer bi i oni željeli katoličku zajednicu. Velim im da smo detaljno napravili raspored posjeta sela, sada nemamo vremena razgovarati, jer smo na putu prema Manyamuni. Nije zgodno o tako važnoj stvari razgovarati, na ulici, nasred sela. Neka nas nekoliko njih slijede do Manyamune pa ćemo vidjeti. Obećali su da će iste večeri doći u to selo. Pozdravismo se, ali četiri kilometra dalje, u malom selu Sefka, motor se zaustavi. Vozač gleda u spremnik goriva i veli da je posve prazan. Čovjek pred čijom se kućom zaustavismo veli nam da bolničar iz Mutoya prodaje benzin. Nađoše jednog mladića komu dadoh nešto novaca i bidon, te on odjuri na biciklu. Bolničar nabavi cijelu bačvu benzina i prodaje ga po dvostrukoj cijeni od one u gradu Kamini. U ovo krizno vrijeme svatko se snalazi. Uz redoviti posao treba i trgovati da bi se moglo pristojno živjeti ili preživjeti. Sjedimo u hladovini velikog stabla manga i čekamo. Onaj mehaničar iz Mulebe dobro je „popravio“ motor. Kad ga je ponovno sastavljao, nije pravilno postavio regulator goriva i potrošnja je bila dvostruka. Umjesto da s punim spremnikom goriva prijeđemo barem 180 km, nama ponestalo benzina nakon prijeđenih 70 km! Nakon sat vremena vrati se onaj mladić i reče mi da je bolničar prodao zadnja 3 l benzina upravo kad je on došao tamo. Do Manymune ima još 15 km. Uputismo se pješice gurajući veliki motor. Pierre drži za upravljač, a ja upirem u prtljažnik. Sunce prži. Muhe i razne mušice grizu za oči. Koje čuđenje za prolaznike vidjeti bijelca misionara kako gura motor! Ponegdje se zaustavimo u hladovini ispod stabala da uhvatimo daha. Tako, gurajući, prijeđosmo oko 8 km. U susret nam dođoše dva mladića iz Manyamune. Rekoše da su čuli da se mučimo s motorom pa su nam došli pomoći. Uzeše od nas motor i brzim koracima zamakoše. Pierre i ja kaskamo pješice za njima. Ostalo je još oko 7 km. Susrećemo skupine biciklista. Voze kukuruz u pokrajinu Kasaji. A do tamo ima 400 km! Koja hrabrost i izdržljivost. Svaki od njih natovario je na biciklo oko 250 kg i gura ga pored sebe. Tako danima. Mukotrpan je taj život, ali dobro zarade jer je u Kasaji kukuruz pet-šest puta skuplji.

Prije samog ulaska u Manyamunu stiže nas starješina naše zajednice. I on išao u Kasaji. Odvezao na biciklu „samo“ 100 kg kukuruza. Tamo ga prodao pa kupio bilježnica i kemijskih olovaka koje će prodavati u selu po mnogo većoj cijeni, jer je početak školske godine. Jučer je pošao iz Kasaji i mislio je tih 400 km prijeći za jedan dan, ali ga smela kiša. Zbog toga se vraća tek danas. Bicikl je glavno prijevozno sredstvo. To je razlog zašto i u najzabačenijim selima za miraz traže bicikl.

Noćni razgovori

U sumrak stigoše tri čovjeka iz sela Mutoyo. Ovo je pogranični dio gdje ljudi govore pet-šest jezika pa nema poteškoće za sporazumijevanje. I ovi naši sugovornici su takvi. Jedan od njih je učitelj. Nedavno je doselio u Mutoyo, a već odavno je kršćanin. Dadoh mu nekoliko knjiga i uputih ga kako će se njima služiti. Eto, njegova velika briga je da i u Mutoyu bude katolička zajednica. To je apostolat laika u Africi. A takvih nije malen broj. Nove zajednice upravo počinju s njima. Rekosmo im da naprave barem jednu malu, privremenu, kolibu-kapelicu u kojoj će moći moliti.

Misionar „tumač“ snova

Poslije ovih ljudi u kuću uđoše dvije žene. Traže da im protumačim što su sanjale. Misionar mora mnogo toga raditi, a eto, trebao bi ljudima tumačiti i sve njihove snove. U Africi san je potpuna istina i stvarnost. Ako je netko nešto sanjao da je učinio, onda je to zbilja i učinio. Ako je čovjek nekoga vidio u snu, onda mu je taj stvarno došao i stvarno ga je vidio. Dakle, treba se samo naći netko tko će „pravilno“ protumačiti snove. U tome su posebni „stručnjaci“ razni tzv. vidovnjaci, pastori, molitelji-iscjelitelji, vračevi... Svaka se usluga plaća, pa tako i tumačenje snova. Neki znaju lijepo unovčiti svoje „znanje“. Za katolike je svećenik najpouzdaniji od svih. Zato su mi ove dvije žene došle. Na dugo i široko pričaju u detalje sve što su „vidjele i čule“. Pokušavam ih uvjeriti da ne smiju uzimati sve iz snova zdravo za gotovo. Navodim primjer: „Ako ja sanjam da sam nedavno dolazio u Manyamunu i slavio svetu misu, znači li to da vas danas nisam trebao posjetiti, jer sam kod vas već bio u snu?“ Vele: „Trebaš nas posjetiti.“ „Ako neko dijete sanja da je liječnik, hoćete li ići kod toga `liječnika` na pregled?“ „Nećemo“, vele obje uglas. Ipak, mislim da će one i dalje ostati pri svomu i smatrati da je sve ono što su sanjale, potpuna i stvarna istina.

Odoše žene, a uđoše neki momci. Željeli bi završiti barem višu školu, a nemaju mogućnosti. Traže pomoć. Ponekad odjednom treba platiti 50 $, a to je mjesečna učiteljska plaća. Nakon njih u kuću mi ulaze mladi iz pokreta „Kiro“. Traže nogometnu loptu. Zadnji put, kad sam bio ovdje, obećao sam im donijeti loptu, ako iz njihove skupine bude katekumena. Vjeroučitelj mi reče da ima mnogo katekumena koji se spremaju za krštenje, a većina njih su „kirovci“.

Krunica u ponoći

Dok sam vodio razgovore u kući, vani su mladi pjevali i plesali uz vatru. Prestadoše pjevati u 22 sata, upravo kad i ja završih razgovore. Mladež i djeca odoše na spavanje, a William i ja ostadosmo vani s još tridesetak osoba. Vjeroučitelj napravi kavu u velikom loncu. Kod nas u Domovini, mnogi se tuže da ne mogu spavati, ako navečer piju kavu. A u Africi, najčešće se pije kava kasno navečer, kad je svijet okupljen oko vatre. Kad popiše svu kavu, vjeroučitelj pozva sve da se saberemo jer ćemo moliti krunicu. Nikada do sada nisam tako kasno molio krunicu, oko 23 sata. Prođe ponoć kad se povukosmo na spavanje jer je još trebalo dati pokoji savjet ovim kršćanima.

Ujutro poslah dvojicu mladića da odu u Kaseke, udaljeno 33 km gdje smo ostavili vozilo, da donesu benzin koji nam je još ostao. Dok mi budemo slavili svetu misu nadam se da će se i oni vratiti, jer su momci ovdje vrlo jaki u vožnji biciklima.

Veselo bijaše u kapelici. Krstio sam devet mladića i djevojaka. Svi su članovi pokreta „Kiro“. Bilo ih je još toliko koji su se spremali, ali smo ih ostavili za slijedeći put da još bolje utvrde vjeronaučno znanje. Dvojica momaka vratiše se s benzinom oko 13 sati. Tako smo mogli napustiti Manyamunu odmah poslije ručka. Prije polaska na put Pierre je „čeprkao“ oko motora. Uspio je pravilno namjestiti regulator goriva i motor je radio kako treba. Nisam ga više morao gurati.

Fra Stojan Zrno, misionar