Sarajevo, 12.12.2012

Fra Fidele: Dugi put do svećeništva

Fra Fidele Nsengiyumva, franjevac iz Ruande

Fra Fidele Nsengiyumva, franjevac iz Ruande, svećenik, član Provincije sv. Franje u Africi, Madagaskaru i Mauriciusu, subrat i suradnik fra Ivice Perića u misiji Kivumu posjetio je prošlo ljeto Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Tom smo ga prigodom zamolili za razgovor što je rado prihvatio. I ovom mu prigodom najiskrenije zahvaljujemo.

Fra Fidele je rođen 24. kolovoza 1962. u Kivumuu, biskupija Kabgayi. Potječe iz obitelji od osmero djece. Osnovnu je školu završio 1975., no nažalost nije bio u mogućnosti nastaviti sa srednjom školom. Ostao je kod kuće i radio s ocem i majkom sve do 1985. kada je dobio priliku upisati četverogodišnju katehetsku školu. Ušao je u novicijat 1992. a franjevački habit obukao 13. lipnja 1994. Poslan je u Najrobi, Kenija, gdje je upisao filozofsko-teološki studij. Zbog premještaja je prekinuo studij. Svečane je zavjete položio 5. kolovoza 2000. U listopadu iste godine nastavio je filozofsko-teološki studij koji je završio u veljači 2006. Za đakona je zaređen u kolovozu 2005., a za svećenika 14. svibnja 2006.

Kada ste osjetili redovnički odnosno svećenički poziv?

Kivumu je postao župa 1983. kada su se franjevci tu zastalno nastanili. Mlad i pun energije radio sam kao katehist u župi, no svjestan da mi razina moje naobrazbe ne dopušta biti svećenik. No prvi župnik, fra Raoul, Belgijanac, promatrajući moj rad, rekao mi je da bih mogao biti dobar svećenik. Predložio mi je da pođem u takozvano sjemenište za laička zvanja koje se nalazilo u mojoj biskupiji Kabgayi. No, budući da je prošlo puno godina od završene osnovne škole, shvatili smo da će biti jako teško pratiti nastavu u sjemeništu. Savjetovali su mi da upišem katehetsku školu, pa ću nakon toga možda moći upisati sjemenište. Tako sam završio u katehetskoj školi. Međutim, kada sam 1989. završavao tu školu, u mojoj glavi je već sazrijevala misao da postanem franjevac. Tada je župnik u Kivumuu bio pokojni fra Vjeko Ćurić. On mi je pomogao donijeti konačnu odluku. Rekao je: „Naravno, možeš se upisati u sjemenište za laička zvanja, ali također je moguće da radiš ovdje s nama.“ Tada sam definitivno odlučio postati franjevac. U to doba fratri su preferirali život kao redovnička braća te nisam ni pomišljao da bih mogao postati svećenik. Kad bi tkogod izrazio želju za svećeništvom, savjetovalo bi mu se da se pridruži dijecezanskom kleru. Misao da budem svećenik javila se mnogo kasnije, tek 1997. kada sam došao u Nairobi. Pomislio sam: Sad je pravi trenutak, nisam prestar, osjećam se još mlad. Zašto ne bih mogao krenuti putem svećeništva?

Je li taj izbor iznenadio Vaše roditelje, obitelj i prijatelje?

Svakako, to je za njih bilo čudno i iznenađujuće. Moj otac je bio pravnik u državnoj službi u godinama nakon osamostaljenja Ruande. Kada je 1973. predsjednik Juvénal Habyarimana ugrabio vlast, otjerao je sve koji su radili u prethodnoj administraciji. U roku od dvije godine od Habyarimaninog dolaska na vlast i mog oca je zadesila ista sudbina, dobio je otkaz iz državne službe. Otpremnina koju su mu dali bila je tako mizerna da je počeo sumnjati u vrijednost škole. Rekao mi je: „Sine, vidiš što ti država nudi kao nagradu zato što si joj služio. Mislim da je bolje da ostaneš ovdje sa mnom da radimo skupa da prehranimo našu obitelj. Ništa ti neće nedostajati. Nećeš biti ni gladan ni gol.“ Ja sam bio peto dijete po redu. Moja starija braća i sestre završili su srednju školu i dobili posao. Zbog nemogućnosti školovanja, ja sam ostao kod kuće. Angažirao sam se u župi. Nekima je to bilo čudno i iznenađujuće, no meni je to bila velika radost. Još veće iznenađenje bio je moj odlazak u katehetsku školu. Neki od braće su rekli: „Mi smo studirali i sada imamo posao. Naš brat čami kod kuće, a mi nismo učinili ništa da mu pomognemo. I sad on ide u običnu katehetsku školu.“ To je za njih bila sramota, ali tako je bilo.

A kad ste odlučili da postanete franjevac?

U prvim počecima, u vrijeme nastajanja franjevaštva, u tom dijelu svijeta, život fratara je bio jako težak: živjeli su u vrlo siromašnim kućama, jeli su hranu kao i najsiromašniji ljudi, kreveti na kojim su spavali bili su kreveti za sirotinju. To me nije smetalo. No, kad bi me braća posjetila u vrijeme novicijata i kad bi vidjeli uvjete života, znali su reći: „Zašto se tako mučiš? Zašto ne napustiš ovo mjesto i vratiš se kući?“ No, meni je bio važan životni put koji sam odabrao i smatrao sam da o meni ovisi hoće li to biti dobar ili loš život. Za moju braću je to, naravno, bilo neshvatljivo. Nakon očeve smrti 1991., nisu me više smetali u mojoj odluci. Na dan očeva sprovoda, sestra mi je ispričala kako im je otac rekao da me nitko ne smije ometati u mom životnom izboru. Od tada me nitko više nije nagovarao da odustanem. Čak me i moja majka hrabrila.

Možete li nam predstaviti svoju franjevačku zajednicu?

Pripadam provinciji sv. Franje u Africi, Madagaskaru i Mauriciusu. Kao vice-provinciju utemeljio je general Franjevačkog reda John Vaughn početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Braća franjevci iz cijeloga svijeta odazvali su se njegovu pozivu da pođu kao misionari u Afriku. Tako su prvi fratri došli u Ruandu 1983. godine. Provincijom je službeno postala 2004., vrlo je prostrana jer tu spadaju Ruanda, Uganda, Burundi, Malavi, Kenija, Tanzanija, Zambija, Madagaskar i Mauricius. U Ruandi imamo dva samostana, Kivumu i u Butare, na jugu Ruande. Imamo oko 70 zavjetovanih fratara koji su uglavnom i svećenici. U Ruandi smo posebno blagoslovljeni zvanjima i imamo jako mnogo svečano zavjetovanih fratara koji dolaze iz moje domovine.

Oduševljavaju li se mladi u Ruandi za duhovni poziv? Možete li primiti sve mladiće koji vam se jave?

U Ruandi danas ima mnogo duhovnih zvanja. Međutim, u poratnom vremenu glavni problem je obrazovanje. Da bi netko postao svećenik, potrebno je kvalitetno obrazovanje. Trenutne vlasti otežavaju obrazovanje mladih ljudi po selima. Mnogi od tih dolaze nam sa željom da postanu fratri. No, budući da imamo zajedničku postulaturu i novicijat za čitavu provinciju, za sve države iz koje dolaze braća, čini se selekcija. Svaka pojedina država u provinciji ima pravo na ograničen broj kandidata za redovništvo i svećeništvo. Zaista je velik broj onih koji bi se željeli pridružiti ne samo nama nego i drugim redovničkim zajednicama. Glavna prepreka ipak ostaje nedostatak kvalitetnog obrazovanja tih kandidata.

Nadalje, ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da tu ima mnogo siromaštva i bijede. Djeca onih koji uspiju završiti fakultet, dakle onih imućnijih, uglavnom žele nastaviti stopama svojih očeva. Stoga među obrazovanom elitom i nema mnogo duhovnih zvanja. Njih uglavnom zanima samo novac. A s druge strane, oni koji osjećaju poziv često nisu u stanju da ga slijede zbog nedostatka novca i kvalitetnog obrazovanja.

Za Vama su ratne godine koje je prošla Vaša zemlja. Kako ste to sve doživjeli i proživjeli?

S čisto ljudskog stajališta, imao sam sreće jer tijekom genocida 1994. godine nisam bio u Ruandi. Bio sam u novicijatu u Ugandi. Ako se ta događanja promatraju čisto politički, moglo bi se reći da je rat započeo zbog plemenskih nesuglasica. Plemenske se razlike ne mogu zanijekati, čovjek ne može zanijekati svoje korijene i odgoj. Ipak iz vlastitog iskustva svakodnevnog života u Ruandi, prije tih nesretnih događaja, mogu reći da su plemenske razlike potencirali i iskoristili ambiciozni političari koji su željeli prigrabiti vlast. Među običnim narodom u selu uopće se nije toliko gledalo tko je tko, da li je iz jednog, drugog ili trećeg plemena, svi smo bili isti. Političke ambicije nekih ljudi u narodu su ubacile sjeme mržnje koje je onda prouzročilo smrt ogromnog mnoštva nedužnih.

Bogu hvala, u našoj je provinciji samo jedan fratar izgubio život u ratu, brat Georges Gashugi kojeg je razjarena rulja ubila samo zato što je bio iz „pogrešnog“ plemena. Među nama nije bilo nikakvih problema, mi fratri zaista smo ostali zajedno kao braća.

Jeste li poznavali fra Vjeku Ćurića? Uspomene?

Fra Vjeko je bio među prvom braćom koja su došla u našu župu. Ako se dobro sjećam, trojica prvih su bili fra Giacomo Bini, fra Anselmo Doglio i fra Raoul de Buisseret. Dva-tri mjeseca nakon njihova dolaska u Kivumu stigao je i fra Vjeko Ćurić. Meni su tada bile 23 godine, a Vjeko je bio tek malo stariji od mene, tako da smo se jako dobro razumjeli surađujući u župi, ja kao katehist, on kao svećenik. Jedno je vrijeme čak bio izravno zadužen za katehiste, tako da smo često imali sastanke na kojima smo pravili planove za djelovanje u župi. Vjeko je bio jako blizak s narodom i ništa nije činio a da se prije toga ne posavjetuje sa župljanima. Dakle, s Vjekom sam surađivao od 1983., od samih početaka, pa čak i kada sam pohađao katehetsku školu, tijekom praznika bih dolazio i radio i pomagao u župi. Vjeko nikad nije naređivao ljudima, nego bi i sam s njima radio, prvi bi se prihvatio posla. Bio je kao jedan od nas. Nikad ne bi rekao da se uradi nešto što ne bi sam mogao i htio uraditi, primjerice nacijepati drva ili donijeti vodu, sve bi to i on sam radio. Već sam spomenuo da je on bio onaj koji me potaknuo da se pridružim fratrima. Kada sam 1992. stupio u novicijat, putovi su nam se razišli jer sam otišao živjeti u drugoj državi. No kad bih za vrijeme odmora dolazio u rodnu župu, Vjeko me tretirao kao sebi jednakoga, kao jednog od „svojih“. Jedan od subraće, rodom sa sjevera Ruande, pričao mi je kako ga je, kad je za odmor došao u Kivumu, Vjeko pitao zna li voziti. Ovaj je subrat uzvratio da ne zna, a Vjeko ga je onda pitao: „Kako to da ne voziš? Kako ćeš onda do svoje obitelji na sjeveru? Evo ti auto. Uzmi ga i idi posjeti svoju obitelj!“ Prema braći se zaista odnosio kao sebi ravnima, dok su neki od prvih fratara bili pomalo suzdržani prema Afrikancima i ponašali se paternalistički. Vjeko nije bio takav. Bio je jedan od nas. Nije ni čudo da je tijekom rata odlučio ostati s narodom u Ruandi. Toliko je bio srastao s narodom da je bolje govorio naš jezik od mene samoga. Zaista je bio prijatelj sa svima. Djeca, stari, mladi… svi su ga voljeli, svima im je bio kao roditelj.

U prosincu 1994. iz Ugande sam došao u rodno selo da posjetim svoju obitelj. Za vrijeme rata svi su morali pobjeći iz sela na sigurno. Kad sam stigao u Ruandu zatekao sam članove obitelji koji su se bili vratili već tri mjeseca ranije. U to doba nisam imao ni pet franaka da kupim kutiju šibica, a roditelji su očekivali da ću, kao osoba koja dolazi iz inozemstva, biti u stanju pomoći barem nešto, jer baš ništa nisu imali. Proveo sam tri dana s njima i ta tri dana su mi bila kao tri godine. Bilo je jako teško gledati vlastitu obitelj bez igdje ičega. Jedva su preživljavali. Koliko sam god ja njih sažalijevao, jednako toliko su oni sažalijevali mene jer mi nisu imali što ponuditi da jedem. Razmišljao sam o tomu gdje bi im mogao nabaviti malo hrane, ali nigdje nije bilo ničega. Otišao sam u župu i tu zatekao fra Vjeku. On je dobivao humanitarnu pomoć koju je dijelio po župi. Rekao sam mu u kakvom stanju se nalazi moja obitelj. Imao je samo graha. Dao mi je vreću od 50 kilograma i rekao da to odnesem svojoj obitelji. Ovu će vam priču potvrditi i fra Ivica Perić, koji je sada sa mnom na službi u Kivumuu, jer je on tada također bio u posjetu fra Vjeki i pomogao mi da odnesem taj grah kući. Vjeko je zaista bio osoba puna razumijevanja i znao je prepoznati potrebe ljudi.

Bio sam šokiran kada sam čuo da su ga ubili. Bilo je to 31. siječnja 1998. i bio sam u Nairobiju. U to doba je mnogo ljudi izgubilo život, ljudi su umirali svaki dan. Vjeko je već ranije često riskirao vlastiti život kako bi spasio druge.

Ako živite i radite u misiji Kivumu, zasigurno se bavite i pastoralom mladih. Koje su najveće poteškoće mladih u Ruandi?

Najveća poteškoća s kojom se mladi suočavaju u Ruandi je siromaštvo. Mladi bi možda nešto uspjeli i postići, ali im vlasti još više otežavaju ionako tešku situaciju. Također, budući da je sistem obrazovanja sve gori i gori, sve je teže pronaći posao. Premda je narod Ruande prošao kroz strašan rat, možemo reći da ova zemlja polako „odrasta“ i da ima ogroman potencijal za rast. Međutim, mladi ljudi nemaju oslonca, nemaju dobar temelj na kojem bi mogli započeti kvalitetan život. Mi fratri se trudimo koliko možemo da im omogućimo nekakvu budućnost, da im pomognemo u sazrijevanju, da budu odgovorni i ponosni mladi ljudi.

Što je mladiću i djevojci u Ruandi, prema Vašem mišljenju, najvažnije u životu?

Mislim da je za mlade trenutno najvažnije da u životu imaju nešto od čega će živjeti, to jest da pred sobom imaju svijetlu budućnost, jednom riječju – nadu. Na tom tragu su i naša nastojanja oko otvaranja škola u Kivumuu – bilo da se radi o postojećoj strukovnoj školi koja nosi ime pokojnog fra Vjeke, bilo da se radi o budućoj srednjoj tehničkoj školi čija gradnja je, na zadovoljstvo svih, sada već u punom zamahu.

Želite li na kraju ovog našeg razgovora još nešto poručiti našim čitateljima u BiH?

Bosna i Hercegovina je proživjela iste strahote kao Ruanda. Prigodom svoga posjeta BiH, susreo sam mnoge ljude i osjetio obiteljski sklad i dobrodošlicu svima. Vidio sam kako su ljubazni, veseli i radišni! Volio bih kad bi Ruanda pošla istim putem.

Razgovarao: don Ivan Štironja