RADOSNA VIJEST - br. 73
Kivumu, 14.11.2012

Razgovor s ravnateljicom osnovne škole u misiji Kivumu

"Dijelimo ono što imamo"

Ravnateljica Osnovne škole u misiji Kivumu gđa. Fortunate Mukaneza prošlog je ljeta posjetila Bosnu i Hercegovinu zahvaljujući fra Ivici Periću, našem misionaru, koji veliki dio svoga vremena i snage ulaže za školstvo u svojoj ruandskoj misiji.
Fortunate je rođena u misiji Kivumu i tu živi cijeli život s majkom i mlađom sestrom. Po zanimanju je učiteljica. Trenutno je ravnateljica Osnovne škole u Kivumuu. Ponekad predaje i vjeronauk u toj istoj školi. Rado je odgovorila na nekoliko pitanja za naš misijski list Radosna vijest na čemu joj najiskrenije zahvaljujemo. Donosimo taj razgovor.

Je li Vam ovo prvo putovanje u Europu, kakvi su dojmovi?

Ovo mi je treće putovanje u Europu. Već sam dva puta bila u Italiji. Stekla sam dojam da je Bosna i Hercegovina lijepa zemlja. Sviđaju mi se planine i priroda u cijelosti, zelenilo i drveće, ali još više gostoprimstvo i toplina ljudi. Običaji i kultura ljudi u BiH u mnogočemu su slični onima moga naroda. Prilikom posjeta obiteljima prema nama su se odnosili s najvećom brigom te su s nama dijelili ono što su imali. U našoj ruandskoj kulturi običaj je da dijelimo ono što imamo: zajedno jedemo i pijemo, ali isto tako, primjerice, zajedno kopamo u polju. Mislim da je i u BiH isto tako. Jako mi se svidjela ta blizina i prisnost ljudi.

Hrana i piće su potpuno drugačiji od onoga u Runadi. Imam osjećaj da se u BiH stalno jede, a ne samo tri puta na dan, kako bi bilo za očekivati. Gdje god dođete, svi stavljaju na stol jelo i piće. Za nas Ruanđane je to jako neobično.

Ovaj posjet BiH pamtit ću i po odlasku u Međugorje gdje sam, s još dvoje Ruanđana, bila sudionica festivala mladih. To nas je sve jako oduševilo. Bila je to prigoda susresti ljude iz svih krajeva svijeta. Lijepo je doživjeti iskustvo da smo svi braća i sestre. Vjera nas spaja u jedno. Doduše, mi iz Ruande, malo smo više privlačili pozornost zbog boje svoje kože, a i zbog zastave. Čak smo morali dati i nekoliko intervjua! Divno je doživjeti to zajedništvo u vjeri.

Ako biste morali usporediti Italiju i BiH što biste rekli?

Italija je u nekim stvarima slična Bosni i Hercegovini. Međutim, BiH mi se sviđa više jer se tu  jednostavno ljepše osjećam. Tu se osjećam kao kod kuće.

Od kada ste ravnateljica škole i koji vam je glavni posao?

Ravnateljica sam osnovne škole od prošle godine. Moj je posao, između ostalog, briga o kvaliteti nastave, nastavnog plana i programa, o kvaliteti udžbenika i nastavnog materijala, te osobito briga o kvaliteti nastavnog osoblja u školi.

Što ste radili prije nego što ste postali ravnateljica?

Prije nego što sam postala ravnateljica predavala sam više predmeta: matematiku, kinyarwanda jezik, te društvene studije u koje spadaju zemljopis, povijest itd. Tako je bilo u početku, no kasnije su vlasti uvele pravilo da već od prvog razreda osnovne škole jedan učitelj može predavati samo jedan, iznimno dva predmeta, s ciljem razvijanja specijaliziranog nastavnog kadra. Danas i vlasti uviđaju da je to bio pogrješan potez jer je djecu, koja su tek krenula u školu, mnoštvo različitih učiteljica i učitelja samo zbunjivalo. Tako u skoroj budućnosti vjerojatno možemo očekivati povratak na sistem koji svakom razredu dodjeljuje jednu učiteljicu ili učitelja.

Je li zakonski obvezno osnovno školovanje u Ruandi, završavaju li sva djeca osnovnu školu?

Da, sva djeca moraju ići u školu. Međutim, događa se da neka djeca napuste školu. U tom slučaju vlasti od nas u školi zahtijevaju da tu djecu potražimo i vratimo u školske klupe. Uglavnom, veoma mali broj djece ne završi osnovno školovanje.

Koliko imate učenika? Koliko ih je u jednom razredu?

Našu školu trenutno pohađa 1.667 učenika. Broj po razredima nije uvijek isti. Kreće se od 70 učenika u starijim razredima, do 80, ponekad čak i 90 učenika u mlađim razredima. To je prevelik broj učenika na jednog učitelja. Nemoguće je i zamisliti koliko je teško našim učiteljima raditi u takvim uvjetima.

Što je sa školskom opremom, je li skupa? Koliko iznosi, godišnje, školovanje jednoga učenika osnovca?

Roditelji ponekad ne mogu priuštiti bilježnice, knjige i školski pribor svojoj djeci. Tada u razredu organiziramo prikupljanje novca: djeci kažemo da donesu po 20 ruandskih franaka (oko 5 feninga). Tako, skupljenim novcem možemo kupiti bilježnicu i olovku za najsiromašnije učenike. Uz to, pomažu i nevladine organizacije koje djeci siromašnih roditelja doniraju školske uniforme, obuću, torbe i pribor. Neki od roditelja nisu u stanju ni prehraniti svoju djecu, pa su neke nevladine organizacije također organizirale i spremanje dnevnog obroka za djecu koja inače ne bi imala što jesti.

Troškovi školovanja jednog djeteta, uključujući školsku uniformu, u Ruandi godišnje iznose oko 5.000 ruandskih franaka (12 KM). Osnovno školovanje u Ruandi je besplatno, kao i kod vas u BiH. Roditelji ne moraju plaćati školarinu u državnim osnovnim školama.

Rad se prosvjetnih radnika u svijetu, uglavnom, ne vrjednuju dovoljno. Ako nije tajna, kolika je mjesečna plaća jednog nastavnika u Ruandi?

Da, prosvjetni radnici u svijetu zaista imaju mizerne plaće. Tako je i u Ruandi gdje učitelji rade od sedam sati ujutro do sedam sati navečer. Uz redovnu nastavu, organiziraju za djecu razne izvannastavne aktivnosti kao što su pjevanje i sviranje, crtanje, šport… Prosječna mjesečna plaća učitelja, primjerice u osnovnoj školi, u Ruandi iznosi 27.000 franaka (65 KM).

Što je, recimo, s vrjednovanjem misionarskoga rada? Kako na to gledaju strukture vlasti a kako narod?

Misionari u Kivumuu jako su dobrodošli i korisni. Kao stanovnica Kivumua svjedok sam rada franjevaca u našem mjestu i župi od samog početka, od sama njihova dolaska osamdesetih godina prošloga stoljeća. Samo zahvaljujući njihovom radu i trudu, župa se jako razvila i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Misionari su za nas sve. Da nije bilo njih, Kivumu bi i danas bio zaostalo selo bez budućnosti. Franjevci su zaista ostavili neizbrisiv trag u životima naših ljudi.

Vlastima su također potrebni misionari jer im pomažu na mnogim područjima. Štoviše, vlasti kopiraju misionare prilikom uspostave i organizacije državnih institucija. Npr.: u obrazovanju vlasti pokušavaju preslikati disciplinu i vrednote koje misionarske škole već odavno usađuju svojim učenicima. Misionarske su škole postavile visoke standarde, osobito kad se radi o upravljanju školama, o nastavnom planu i programu. Vlasti su to prepoznale pa se trude da misionarski model školstva prenesu i u državne – javne škole. Vlasti sa simpatijama gledaju na rad misionara, između ostalog, i zato što oni jako doprinose gospodarskom i kulturnom napretku naroda.

Fra Ivica je započeo izgradnju nove srednje škole u Kivumuu. Što to znači za lokalno stanovništvo?

Fratri odavno rade na poboljšanju obrazovnih prilika u Kivumuu. Njihov angažman, glede školstva, nije počeo s novom srednjom školom. Uz postojeći Centar „Otac Vjeko“ važno je napomenuti i to da su franjevci u novije vrijeme izgradili čak 12 novih učionica za našu osnovnu školu. Na tome smo im jako zahvalni.

Gradnja i otvaranje nove srednje škole u Kivumuu značit će jako puno za naše ljude i zato su svi jako uzbuđeni. S kim sam god o tomu pričala, bilo da su to djeca ili učitelji, mladi ili stari, svi su oduševljeni, puni entuzijazma, te s nestrpljenjem očekuju otvaranje škole koja će svima donijeti višestruku korist: smanjit će se troškovi školovanja; veći će broj djece moći pohađati srednju školu; kvaliteta će obrazovanja biti veoma visoka... Uz to će se otvoriti nova radna mjesta, ne samo u školi, nego i oko škole, jer će ona potaknuti razvoj popratne ekonomije.

Razgovarala sam i s mjesnim načelnikom koji je posvjedočio da čitav distrikt s odobravanjem gleda na projekt otvaranja nove srednje tehničke škole u Kivumuu jer će im to pomoći u poboljšanju kvalitete obrazovanja na ovom području.

Fra Vjeko Ćurić! Što stanovnicima Kivumua znači to ime?

Vjeko je pomagao ljudima ne samo u Kivumuu nego u cijeloj Ruandi. Jako je volio ovaj narod, osobito djecu, mladež i starce. Svatko je u Vjeki vidio svog prijatelja, u njegovim je očima svatko bio poseban i važan. Bio je veoma blag. Neumorno je radio iz dana u dan. Kao misionar bio je hrabar, snažan i odlučan u onomu što je radio. Kad stariji mještani pričaju o Vjeki puni su pohvale. On je za njih jednostavno „naš otac Vjeko“.

Fra Vjekina smrt, nakon svega što je učinio za narod, bila je velika tragedija. Bio je s nama kad nam je bilo najteže. Sudbine tisuća i tisuća Ruanđana povezane su sa životnim putom i djelovanjem toga plemenita čovjeka. Vjeko i dalje živi u srcima i mislima sviju nas jer je bio s nama kad nam je bilo najteže.

Među vama živi i djeluje fratar iz fra Vjekine domovine. Što biste poručili hrvatskomu narodu iz kojega dolaze fra Vjeko i fra Ivica?

Zanimljivo je da su mnogi vidjevši fra Ivicu Perića pomislili da je, zbog fizičke sličnosti, to fra Vjekin brat. To je u neku ruku istinito. Govorili su da nas je Vjeko volio i da je sada njegov brat došao u našu župu da nastavi tamo gdje je fra Vjeko stao. Za to smo Bogu jako zahvalni.

Željela bih zahvaliti dobrim ljudima koji su mi omogućili posjet BiH. Posebno zahvaljujem našim dobročiniteljima koji nam pomažu iako nas nikada nisu vidjeli. Hvala svima, za sve!


Razgovarao: don Ivan Štironja

Tiskaj    Pošalji