Kongo, 14.11.2012

Iz dnevnika jednog misionara

91. nastavak

Nevolje na putu

Došao sam u grad Kaminu da kupim što mi je potrebno za građevinske poslove i za život u savani kroz mjesec dana. Osim toga fra Filip mi mjesečno pripravi novac kojim ću platiti radnike. Ostadoh kod njega puna dva tjedna! Tako se kod nas ide u kupovinu! Na povratku povedoh i fra Filipova tesara Marcela koji će pokrivati školu u selu Kabwe. Tek što smo prešli dvadesetak km, vozilo se zaustavi nasred ceste. Probam upaliti, ali ne ide. Pošaljem tesara Marcela da se vrati dva do tri kilometra do „restauranta“ da vidi ima li netko mobitel da javi fra Filipu da nam pošalje mehaničare. Tamo uz cestu napravio netko običnu kolibu i žena sprema domaće jelo: puru od manjoke sa zeljem od manjokova lišća s komadićem mesa ili ribe. Budući da je cijena vrlo povoljna, ljudi koji tuda prolaze na biciklima rado svrate da se odmore i okrijepe. Kad smo prolazili pored toga „restauranta“ vidjeli smo desetak ljudi koji se odmaraju i čekaju ručak. Nadao sam se da bi među njima mogao biti netko tko ima telefon.

Ode Marcel, a ja ostadoh sam usred savane. Dok slušam naše pjesme, prolaze mnogi biciklisti natovareni svim i svačim. Mnogi voze velike bidone pune palminog ulja koje će u gradu prodati. Svaki ima barem 150 litara na biciklu! A put im je dug više od 300 km! Drugi natovarili velike vreće s ugljenom jer u gradu većina kuha na drveni ugalj. Drugi opet na prtljažnik smjestili kozu ili svinju. A poneki vozi ženu i nekoliko djece. Sa svima pomalo popričam. Upitam ih otkud dolaze, a mališanima podijelim bombona, na njihovu veliku radost, ali i na radost njihovih roditelja koji ih potiču da zahvale. Bicikl je ovdje postao osnovno prijevozno sredstvo za ljude, za sitnu stoku i za svu drugu robu.

Prolaze sati, a Marcela nema. Naiđe neki gospodin na motoru i sam se ponudi da će odnijeti poruku fra Filipu. Rijetko se dogodi da sretnem neko vozilo. Ovaj put ipak se pojavi đip, vlasništvo farme goveda. Neke od njih poznam. Vozač se zaustavi da mi pomogne. Kaže da gorivo ne dolazi u motor. Misli da je zrak ušao u cjevčicu. Mučio se pola sata pa odustao. U kasno popodne dođoše fra Filipovi mehaničari, a s njima i Marcel. Budući da u „restaurantu“ nije našao nikoga s telefonom, Marcel je produžio pješice sve do Kamine. Dvadesetak kilometara – što je to za mlada momka! Mehaničari su tek nakon sat vremena ustanovili da su kablovi istrunuli, žice ogoljele i nastao kratki spoj pa crpka nije mogla ubacivati gorivo. Videći da ne mogu stići u Kimpangu prije mraka, vratih se ponovno u Kaminu. Odvedoh Marcela na kolodvor da vlakom ode u Kimpangu, a onda neka ga netko na biciklu prebaci u Kabwe gdje će raditi. Jedan teretni vlak ide večeras prema sjeveru i Marcel će njime. Tako je to ovdje. Putnički vlakovi su vrlo rijetki. Nekad ne prolazi ni svaka dva tjedna. Zato se svijet snalazi. Voze se teretnim vlakovima zajedno sa svim mogućim stvarima i životinjama.

Vozač me prevario

Planiram posjetiti neka sela na jugu misije do kojih se ide vozilom, motorom, čamcem, a i pješice. U gradu moram naći nekoga tko će me voziti jednim dijelom na motoru. Zadužio sam fra Filipova animatora Nestora da nekoga potraži. Prije nekoliko mjeseci, dok je fra Filip bio na odmoru, animator Nestor trebao je obići neka sela da tamo održi katehezu za pjevače. Uzeo je moj motor, a vozio ga neki momak. Sad mi je predložio upravo njega da i mene vozi. Došao k meni jutros mladić, predstavio se kao Binene i reče da ga šalje animator. „Baš tebe trebam. Idemo na daleki put,“ rekoh. Pita me kad će biti putovanje. Velim mu: „Evo sada, odmah!“ On se zbuni i nešto mi na brzinu smrsi da mora odmah otići kući po neke stvari koje će mu trebati na putu. Čekao sam ga dva i pol sata, a njega nema. Shvatio sam da se uopće neće vratiti. Morao bih ići, ali ne znam kako. Brzo sam našao Pierra koji me je ranije nekoliko puta vozio. Velim mu da malo isproba motor dok ja spremim stvari. Pokušavao je upaliti ali nije išlo ni na guranje. U mehaničarskoj radionici fra Filipovi mehaničari rastavili su motor, očistili mnogo prljavštine. Morali su i zavarivati s jedne i druge strane, jer je motor bio slomljen! Shvatih zašto onaj Binene nije došao. Kad je vozio animatora, upropastio je motor. Znao je da me ne može njime voziti, pa mi je slagao da mora ići po neke stvari i jednostavno pobjegao.

Trebali smo poći jutros, a napustismo Kaminu tek u 13,30h. Vozimo se prvo terenskim vozilom u kome osim nas dvojice ima još i motor kojim će me kasnije voziti Pierre, te 400 litara diesel-goriva. Jedan kamion vrši prijevoz kamenja, pijeska i šljunka za naše kapelice i škole u nekoliko sela. Nestalo mu goriva pa me vlasnik zamolio da mu ga povezem. Nije mi usput, jer ću prije toga obići sedam sela, ali što mogu.

U Bwanzi izgorjela kapelica

Do prvoga sela Bwanze ima 140 km. Navih naše pjesme da skinem muku s duše zbog zavrzlame oko motora. Milo Hrnić pjeva: „Kome bi šumilo more moje sinje...“ Baš lijepo u ovoj savani! Sunce je već zašlo i mrak se hvata kad stigosmo u Bwanzu. Vjeroučitelj William već je davno stigao biciklom iz Kimpange. Na putu je proveo dva dana. Kršćani su već davno bili izgubili nadu da ću doći. Čak su se bili dogovorili s Williamom kako će sutra obaviti molitvu bez svećenika. Kad nas ugledaše dok još bijasmo daleko, cijelo se selo iskupilo ispred naše kapelice. Kapelica je bez krova. Izgorio je krov koji je bio od suhe trave. Vrijeme je sada suho, sunčano i vjetrovito. Selo je smješteno na jednoj goleti pa je vjetar ovdje posebno vrlo jak. Sušno doba je također vrijeme velikog lova kada se pali sva savana. Nedavno su palili travu s druge strane puta. Vatra nošena vjetrom preskočila je put i zahvatila kapelicu i još pet seoskih kuća. Jedna stvar je zanimljiva. Katolici su napravili za nas jednu kolibu da imamo gdje prenoćiti kad ih posjetimo. Ta je koliba smještena između puta i kapelice, ali nije izgorjela. Plamen je jednostavno preskočio kuću i zahvatio kapelicu koja je dalje od puta. U kapelici su ostali samo zidovi. Kršćani su se snašli pa su na zidove naslonili dugačke motke i prekrili cijelu kapelicu suhom travom tek toliko da ih sunce ne prži dok mole. Kad budu padale kiše, Bog će biti „na odmoru“, neće biti nedjeljne molitve do slijedećeg sušnog doba poslije Uskrsa. Srećom, kiša obično pada u popodnevnim satima, a tek ponekad u jutarnjim, pa će ipak u mnoge nedjelje moći moliti. Iako su već počeli skupljati kamenje, pijesak i šljunak za kapelicu od tvrdog materijala, ipak sam im rekao da odmah na početku sušnog doba ovu kapelicu lijepo pokriju, jer tko zna kada ćemo moći graditi novu s cementom.

I škola izgorjela

Djeca ove godine ne uče u selu. Škola je bila metodistička, ali su je zatvorili. Učionice-kolibe su se srušile. Kad su palili savanu, izgorio je krov, a onda su kasnije velike kiše potpuno razrušile zidove. Nema više ni traga od njih. Svi traže da mi katolici preuzmemo školu. Čak mi je o tomu govorio i metodistički pastor koji je odatle rodom. Krivnja je na roditeljima. Ne žele plaćati školarinu. Načelno su svi za školu i da djeca uče, ali kada treba plaćati, odustaju. To je sudbina mnogih sela u savani koja su udaljena od velikih centara. Ljudi smatraju da je razvoj dobar, ali ne treba njih uvlačiti u to.

Ujutro, prije svete mise išli smo na veliku rijeku Lubilanji, udaljenu oko 2,5 km gledati pijesak i šljunak. Ima ga toliko da bismo godinama mogli raditi. Sitni fini pijesak je na obali. Treba samo postaviti kamion i tovariti. Za šljunak u vodi morat će se dobro uznojiti dok ga izvade na obalu. Skupili su i nešto kamenja.