Intervju s fra Ivicom Perićem, misionarom u Ruandi

Fra Ivica Perić, franjevac provincije Bosne Srebrene, dugogodišnji hrvatski misionar u Africi, govori o svomu životu i misionarskom djelovanju. Preko misijskoga lista Radosna vijest, predstavljamo ga široj čitalačkoj javnosti. Ponajprije donosimo neke podatke iz njegova života a potom odgovore iza našega razgovora, na koji se rado odazvao te mu i ovom prigodom najiskrenije zahvaljujemo.

Fra Ivica je rođen 1. siječnja 1960. u mjestu Čubren kod Kiseljaka od oca, sada pokojnoga, Alojza i majke Danice. Kršten je u župi Banbrdo-Lepenica. Drugo je dijete, po starini, u svojih roditelja, ima tri brata i tri sestre. Osnovnu je školu završio u Lepenici (1975.), a srednju trgovačku u Kiseljaku (1978.). Nakon završene srednje škole upisao je Ekonomski fakultet u Sarajevu.
Odlučivši napustiti Ekonomski fakultet, kaže: „Privučen ljepotom jednostavnosti franjevačkog poziva, osjetio sam da bi, unatoč svojoj nesavršenosti, mogao biti fratar i učiniti nešto za širenje Isusove radosne poruke“.
Tako je s treće godine Ekonomskog fakulteta otišao u postulaturu odlučivši postati redovnik, bosanski franjevac, i svećenik. Bilo je to 1981. godine. Već nakon tri mjeseca postulature obukao je franjevački habit i stupio u novicijat u Visokom. Nakon godinu dana novicijata, 3. srpnja 1982., položio je prve redovničke zavjete. Potom je služio vojsku (1982.-1983.). Svečane redovničke zavjete položio je 27. studenoga 1987., a dva dana nakon toga zaređen je za đakona. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988. U afričke misije, zemlju Ugandu, otišao je 1990., a 2003. godine prešao jeu susjednu zemlju Ruandu, misiju Kivumu, gdje i danas živi i misionari.

Redovnički i svećenički poziv nešto je posebno. A Vi ste uz to i misionar. Što Vas je oduševilo za redovništvo i svećeništvo te da tako brzo odete u misije?

Redovnici i svećenici su u mogućnosti služiti Evanđelju i ljudima na način koji ostalim vjernicima, koji imaju obitelji i sve probleme s kojima se susreću u svojoj svakodnevici, nije moguć. Primjerice, fratar i svećenik ipak može, i dužan je, u oči reći stvari ljudima bez bojazni da će izgubiti posao i da će mu djeca biti gladna. Majke, očevi, sinovi i kćeri koje nam je Bog dao na brigu, i ovdje u Ruandi ali i u mome rodnom kraju u Bosni i Hercegovini, od nas očekuju da budemo glas koji opominje, da budemo proroci koji će dati glas njihovim tegobama i nadama, pa ako treba, poput pokojnog fra Vjeke Ćurića, i život dati u službi potlačenog puka.

U godinama kad sam se pripremao za svećenički i redovnički poziv u Franjevačkom redu pokrenut je misijski „Projekt Afrika“. Među prvim fratrima koji su otišli u Afriku bio je i fra Vjeko Ćurić, a kasnije su za njim pošli i drugi bosanski franjevci. S vjerom da će Isusova poruka i primjer sv. Franje Asiškog pronaći plodno tlo i među afričkim pukom naši su se fratri otisnuli u avanturu čije plodove danas vidimo: sada već imamo nekoliko generacija fratara koji su ponikli iz domaćega afričkog puka i koji vlastitom narodu prenose Isusovu poruku njima razumljivim jezikom. Bio sam i još uvijek sam oduševljen novim misijskim zamahom koji je zahvatio Franjevački red. Jedva sam čekao ređenje kako bih mogao otići u misije da se pridružim subraći svoga Reda u širenju evanđelja među afričkim pučanstvom.

Najprije ste otišli u Ugandu. Vaši prvi dojmovi?

U Ugandu sam stigao 1990. godine. Naravno, boravak u Africi je isprva neobičan za svakog stranca: ne poznajete jezik, niste navikli na hranu, nemate struje, vode, odsječeni ste od prijatelja i znanaca, okruženi strancima. Moram priznati da sam očekivao i puno teže stanje od onoga što sam u Ugandi zatekao. Premda je ta zemlja bila tek izašla iz rata, njezino stanovništvo ipak nije bilo onoliko siromašno kako se to često zamišlja. Počeci su uvijek teški. Ono što me se najviše dojmilo jest to da su Afrikanci unatoč siromaštvu jako veseli, radosno u nadi čekaju bolju budućnost. Nigdje na svijetu nećete vidjeti toliko nasmiješene i razigrane djece kao ovdje, a imaju toliko razloga da budu tužni i zabrinuti. Vidio sam da će s tim ljudima biti lijepo raditi i da se s njima može mnogo toga postići.

Na kojim ste sve misijskim postajama djelovali u toj zemlji?

Misionar je svećenik (i svaki drugi kršćanin) koji je na sebe preuzeo zadaću da univerzalnu Isusovu radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku prenese ljudima druge kulture na njima razumljivom jeziku. Misionara je bilo u svim razdobljima kršćanske povijesti. Ni mi Hrvati ne bismo postali kršćani da nije bilo misionara koji su bili spremni doći među naš narod, naučiti hrvatski jezik i kulturu i onda polako raditi na tome da u umove i srca ljudi posiju sjeme Evanđelja. Mukotrpan je to i dugotrajan posao, tako da je zadatak misionara da sije, a tko zna kada će njegov rad s narodom uroditi plodom. Važno je sijati, a Bog će se već pobrinuti za urod!

Zahvaljujem biskupima Bosne i Hercegovine koji su na svojoj redovitoj sjednici u Mostaru prošle godine, na prijedlog Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela BiH, odobrili prikupljanje sredstava po župama širom cijele BiH za izgradnju naše škole.