Kongo, 15.10.2012

Iz dnevnika jednog misionara

91. nastavak

Sv. Pavao piše svome učeniku Timoteju: „Navijesti Riječ, zauzmi se za to – bilo da je zgodno, bilo nezgodno – ukori, zaprijeti, ohrabri u svakoj strpljivosti i poučavanju...“ (2Tim, 4,2).

„Šok-terapija“ u selu Kabwe

Upravo mi te misli prolijeću kroz glavu dok se vozimo prema Kabweu. Jer oni su zaslužili da ih danas ohrabrim ukorom! U svakom selu hoće nešto raditi i u početku se oduševe. Htjeli bi kapelicu, školu ambulantu, most... Oni vrlo brzo naprave svoje kolibe. Misle da će tako ići i s našim građevinskim radovima. Budući da gradnja nekada traje godinama, mnogi se umore i odustanu. Eto, to se dogodilo i u Kabweu. Još prošle godine počeli smo graditi istovremeno i crkvu i školu. Crkva je već pokrivena, a prva školska zgrada s tri učionice i uredom ozidana je do vijenca. Bilo nam je nestalo cementa. Čekao sam ga mjesecima i napokon je stigao. Terenskim vozilom prevezao sam ga u Kabwe toliko da smo mogli lijepo nastaviti radove. Poslao sam im i jednog zidara. U međuvremenu ja sam otišao obilaziti druga sela, a kad sam se vratio u misiju u Kimpangu, nađoh tamo zidara. Reče mi da je pobjegao iz Kabwea jer nitko ne dolazi da mu pomogne, a niti su mu davali jesti. A gdje god nešto radimo, ja plaćam zidara, a selo je dužno osigurati pomoćnu radnu snagu i hraniti ga. Ako gradimo kapelicu, onda je to stvar samo katolika. Ali ako gradimo školu, most ili nešto drugo za potrebe svih, onda cijelo selo mora sudjelovati. Kad je zidar pobjegao, slijedećeg dana seoski poglavica poslao mi je jednoga mladića da mi kaže da je sve u redu i da zidar može ponovno doći jer su u selu napravili raspored kada će tko raditi. Trebam nešto poduzeti da bih ih prodrmao, jer bi oni i nadalje mogli rastezati gradnju onim: danas hoću, sutra ne ću. Namjeravam ih posjetiti za dva tjedna, tamo ću prenoćiti pa ćemo moći lijepo razgovarati. Do tada ću im dati vremena da sami razgovaraju o poslu i da se što bolje „skruše“. Zato rekoh mladiću: „Vrati se ti kući i reci seoskom poglavici da ja odustajem od radova kod vas. Crkvu ćemo kasnije završiti, a na školi ćemo radove posve obustaviti. Gradit ćemo školu u drugom selu gdje hoće raditi.“ Mladić je otišao i izvijestio cijelo selo o onom što sam mu rekao. Došla mi je do ušiju vijest da je u selu nastala gužva. Svatko je svakoga optuživao, a svi su se žestoko okomili na zidara.

Sada dolazim njima i očekujem njihovu reakciju. Čim stigosmo u selo, po običaju se svi okupiše da me pozdrave uz veliku graju i odraslih i djece, zatim mi ponudiše kantu vode da se okupam, jer svaki putnik mora najprije sa sebe skinuti prašinu i znoj koji se nakupio na putu. Odmah poslije kupanja iziđoh pred narod i rekoh: „Svi koji žele sa mnom razgovarati, mogu to učiniti danas. Imamo dosta vremena, a sutra ćemo se posvetiti samo Bogu.“ „Imamo mnogo pričati s Vama,“ čuje se sa svih strana. Odoše pozvati novoga seoskog poglavara.

Novi seoski poglavar

Upravlja selom tek nekoliko dana. Onaj dosadašnji načinio je preljub. Uhvatili ga. Ma nije problem što je načinio preljub, nego što su ga uhvatili u preljubu. Tako to zamišljaju čak i mnogi kršćani. Ako svećenik u ispovijedi upita: „Jesi li griješio bludno? Jesi li činio preljub?“, znaju neki odgovoriti: „Nije me nitko uhvatio!“. Dakle, grijeh je samo ako ga uhvate. A ako je uhvaćen, to je za svakoga velika sramota, a posebno za seoskoga poglavicu. Zato je Veliki Poglavica smijenio ovoga našeg. I dobro je učinio jer je bio i pijanica pa nije ni mogao organizirati selo za zajedničke radove na školi.

Ubrzo se pojavi taj novi šef sela u pratnji nekoliko svojih uglednika, savjetnika. Posjedaše u krug s ostalima koji se tu zatekoše. Rekoh jednostavno: „Prvo vi meni recite što mi imate kazati.“ Svi odreda sasuše veliku paljbu na zidara, da nije istina da ga nisu htjeli posluživati na radilištu i da mu nisu dali jesti. Slušam ih i šutim. Treba biti strpljiv i slušati, jer afrički čovjek pripovijeda u detalje spominjući svaku sitnicu. Javi se i seoski poglavica. I on se tuži na zidara, ali on je ponizniji od svih. Kaže da mu je vrlo žao što ne ću nastaviti poslove kod njih. Moli me da promijenim odluku. Nakon duge njihove priče rekoh im: „Pustite vi zidara. Gledajte što ste vi učinili. Jeste li skupili kamenja? Imate li pijesaka i šljunka kako sam vam prije četiri mjeseca rekao?“ Posramljeno rekoše da nemaju ništa od toga. Nastavih: „Što se mene tiče, sve je spremno za vašu školu. Vrata, prozori, prozorske rešetke, sve je spremno. Ako ne budete radili, to ćemo odvesti u neko drugo selo gdje zbilja hoće raditi. Dakle, nema više priče. Dosta ste pričali. Sutra odmah na posao!“ Razvedriše se kao da im sa srca spade veliki teret. Svi ustadoše radosni, spremni raditi, kao da će sad odmah na posao premda je sunce na zalasku.

(Ovo dopisujem u Dnevnik nakon tri tjedna): U selu su radili vrlo dobro. Završili smo prijevoz. Dovezli su 12 kamiona pijeska, 4 kamiona šljunka i 6 kamiona kamenja. Zidara sam im ponovno poslao i dobro zida. Dakle, „šok-terapija“ je posve uspjela. Više su uradili za dva tjedna nego kroz cijelu godinu.

Starješine kršćana i vjeroučitelji u Kimpangi

Pri kraju smo sušnog doba. Uskoro će pasti prve kiše nakon višemjesečne suše. I škole će slijedeći tjedan đacima otvoriti vrata. Nekim đacima se ne žuri. Oni će sada u polje, jer s prvim kišama počinju pravi poljski radovi, a za školu imaju vremena. Upisat će se za mjesec dana ili čak dva! Tako je to ovdje. Zakazali smo sastanak starješina zajednica prije nove školske godine, jer su neki među njima učitelji. Tako radimo svake godine. Iz Kamine je došao animator Seya. Sada je malo na odmoru pa je želio posjetiti svoga prijatelja moga animatora Jean-Mariea. Predložio sam mu da se i on uključi u poučavanje naših vjeroučitelja i starješina kršćanskih zajednica. Pouka je trajala četiri dana. Došli su gotovo iz svih zajednica., njih 46. Izmjenjivali smo se u predavanjima, njih dvojica animatora i ja. Vjeroučitelju Williamu, koji nadgleda sva sela, prepustio sam praktične savjete kako raditi kao starješina zajednice ili vjeroučitelj u selu. Glavna tema bila je Biblija, uvod u pojedine knjige.

Pouke o Bibliji

Naime, mnogi iz raznih sekti nabave kod nas Bibliju, a onda počnu našim vjernicima tumačiti što trebaju vjerovati. Često im ni naši vjeroučitelji ne znaju odgovoriti pa vjernici katolici ostaju zbunjeni. Zato smo uzeli ovu važnu temu. Na kraju svakog predavanja mogli su postavljati pitanja. Naravno, oni su već danas željeli sve znati, čak i ono čega nema u Bibliji! Tako su neki pitali za ime oca pojedinoga proroka! Ja sam im na to odgovorio u šali: „Ako tražite u Svetom pismu koji je broj obuće nosio Isus, onda ćete ostati razočarani, jer vam na to pitanje nitko ne zna odgovoriti niti ćete to naći u Evanđeljima. Iako bismo mnogo toga željeli saznati o Isusu, Sveto pismo o tome šuti. Zašto? Zato što to uopće nije važno za naše spasenje. U Bibliji, posebno u Starom zavjetu ima mnogo toga nevažnoga i ne smijete se za to „zakačiti“. Morate gledati u cjelini što Bog želi objaviti nama ljudima za naše spasenje i kako bismo trebali živjeti da ugodimo Bogu. Neki se zakače za pojedinu rečenicu izvan konteksta i drugima to nameću kao Božju objavu. Toga ima mnogo u vašim selima i ne dopustite da vam zbunjuju vjernike. Jer u Bibliji možete naći i tvrdnju da nema Boga! Ali točno stoji: „Luđak reče u srcu svome: `Nema Boga!`“ Na kraju smo im preporučili da svaki dan čitaju Sveto pismo. Neka se ne uznemiruju ako im odmah nije sve jasno. Neka zapišu što im nije jasno, pa kada ih posjetimo, odgovorit ćemo im na sva njihova pitanja. Savjetovali smo im da potiču i druge da kupe i čitaju Bibliju. Pomalo je čudno da našu Bibliju koju je na kiluba jezik preveo fra Blago Brkić sa svojim prevoditeljima, u nekim mjestima više kupuju protestanti i ljudi iz raznih sekta nego katolici.

Zadnji dan popodne ostavili smo za razno. Tu smo im posebno govorili o svemu što primjećujemo da nije dobro kad dođemo u zajednice. Posebno pitanje je slavljenje sakramenata. I tu je bilo smiješnih i čudnih pitanja. Jedan stariji vjeroučitelj pita: „Ako nekršteno dijete padne u vodu pa se uduši, je li ono kršteno?!“

Četiri žene neumorno su kuhale da bi svaki dan na vrijeme pripremile jelo, a pomagao im je još jedan kršćanin koji je ujedno igrao ulogu „šefa protokola“. Zadnju večer donio sam im i malo domaće rakije - „lutuku“. Zbog toga je bilo vrlo veselo. Pjevalo se i plesalo, a neki su ostali do jedan sat poslije ponoći.

Ovo druženje na seminaru kroz četiri dana svima dobro dođe. Ovaj put naučili su mnogo toga o Bibliji. Moram napomenuti da naši afrički vjernici bolje poznaju Bibliju nego prosječni Hrvati katolici. Veoma su brojni oni koji znaju naći ne samo svaku knjigu u Bibliji, nego i svako poglavlje i svaki redak. Sumnjam da to znaju obični vjernici Hrvati.

Fra Stojan Zrno, misionar