RADOSNA VIJEST - br. 71
Klagenfurt, 11.09.2012

Put milosrdne ljubavi

Hrvatska katolička misija u Klagenfurtu

Misionarka sa Salomonskih Otoka, s. Marinka Blatarić, vjernicima Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu, govorila o misijama a skupina sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, provincije Majke Divne – Sarajevo, popratile svojim skladnim pjevanjem.

„Put milosrdne ljubavi“ naslov je prezentacije kojom je s. Marinka Blatarić, članica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog – Zagreb, 7. i 8. srpnja 2012. godine, Hrvatskoj katoličkoj misiji – Klagenfurt, predstavila rad misionarske zajednice ove Družbe na dalekim Salomonskim Otocima. Ona je, zajedno s još tri sestre, 9. svibnja 2011. godine krenula na put konkretnog ostvarivanja snažnog nutarnjeg zova – biti misionarka. Godinu dana proživljavala je svakodnevicu salomonskog čovjeka, a onda se, kako je to već unaprijed bilo dogovoreno s Vrhovnom glavaricom, vratila u domovinu gdje, uz obaveze koje ima, koristi svaku prigodu svjedočiti iskustvo koje ju je u potpunosti proželo i koje će ju, ako Bog da, jednog dana ponovno vratiti na Salomonske otoke.

Sestre su pri polasku bile svjesne velike razlike u usporedbi klime toga mjesta i kulture života tamošnjeg čovjeka s onim na što su živeći u Europi, u Hrvatskoj, navikle. Trebalo je vremena da se tijelo i duh priviknu novoj situaciji. Obilazile su sela i otoke upoznavajući potrebe ljudi kojih tamo ima oko 640.000, od toga 42% ispod 15 godina, a samo 2% iznad 60 godina starosti. Da bi ih razumjele bilo je potrebno, uz jezik ljubavi svladati koliko je moguće i engleski jezik koji će im biti podloga za učenje salomonskog pidgin jezika, a činjenica je da taj narod tamo ima oko 130 domaćih jezika. Put od sela do sela vodio ih je u koštac sa šumskim stazama ili kišom razrovanih „cesta“, a na putu od otoka do otoka prkosio im je beskraj Oceana kojeg su, uzdajući se u Božju pomoć i iskustvo domaćih ljudi, svladavale gumenim čamcima ili drvenim kanuima. Ipak, radost koju su zračili stanovnici otoka u susretu s njima davala je snagu umornim tijelima koja nisu bila pošteđena čak ni malarije.

Na obiteljskom stolu, tamo, stalno se smjenjuju krumpir i riža, ali nikome ne pada na pamet prigovarati jednoličnosti hrane, sretni su da i to imaju. Ako bi im sestre donijele obično lizalo, radost djece bila je nedostižna, a i vidljiva, jer ne bi im smetalo da jednu lizalicu podjeli njih desetero, kako bi svatko bar malo slatkoće okusio. A školovanje ove djece potreba je i želja koju si ne mogu svi ispuniti. Jer, trideset eura godišnje potrebno za školovanje djeteta u osnovnoj školi bogatstvo je kojeg roditelji ne mogu svakom djetetu podariti. Prošla godina bila je za mnogu djecu ostvarenje dugo čekanog sna – sjesti u školsku klupu, zahvaljujući dobročiniteljima, čijim su darom sestre mogle uplatiti školarinu te djece. Kako su sve četiri sestre po struci i medicinske sestre, ovo je stanovništvo dobilo i na tom polju veliki blagoslov. Naime, učeći ljude osnovama higijene, zbrinjavajući povrede i ublažujući bol, koliko je u njihovoj moći, nastojale su i uspjele obnoviti ambulantu koju su zatekle u skoro neuporabnom stanju. A onda su se posvetile rješavanju gorućeg problema: smrtnost novorođenčadi i majki pri porodu. I to je s pomoću Božjom urodilo plodom. Bog nije zaboravio svoje Salomonske otoke, a i kako bi kad Ga ti ljudi slave tako radosna srca, u Liturgiji ne žure nikamo, tijelom i duhom mole i zahvaljuju.

Ovo su samo crtice onog što nam je s. Marinka tako živo prenijela. Nakon ovoga, „biti misionar“ čovjeku zvuči tako privlačno, a opet tako daleko od njegove spremnosti učiniti korak i to postati. Učiniti korak – možda to i nije tako teško i tako nemoguće kako na prvi pogled djeluje. Jer biti misionar nema samo jedno značenje i samo jednu mogućnost. Svatko od nas može biti misionar po molitvi za misije ili po daru kojeg može odvojiti za potrebe misija. To su shvatili i vjernici Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu. Iako je već počelo vrijeme godišnjih odmora, i mnogi nisu bili prisutni, ova dva dana na predstavljanju s. Marinke, ipak se na četiri filijale ove župe: Klagenfurt, Wolfsberg, Villach i Spital, sakupilo 1.680 eura za pomoć narodu Salomonskih otoka.

Zahvalne smo Bogu na milosti suosjećanja ovih vjernika s bratom čovjekom u potrebi, i svima onima koji su sudjelovali u ovom djelu dobrote, osobito župniku fra Pavi Dominkoviću koji je rado otvorio vrata svoje župe kada su sestre milosrdnice pokucale i iznjele ideju kako pomoći ovom narodu i svojim susestrama. To djelo dobrote bilo je vrhunac proslave 20-godišnjeg djelovanja sestara milosrdnica Provincije Majke Divne Sarajevo u Kärnten-u i njihove blagoslovljene suradnje s tamošnjim Caritasom.

Neka se put milosrdne ljubavi nastavi s Božjim blagoslovom, a svi mi budimo otvoreni poticaju Božjeg Duha i činimo dobro onima koji su blizu i onima koji su daleko, onoliko koliko možemo, i to će biti dovoljno.


s. M. Katarina Dunđer

Tiskaj    Pošalji