Nedavno smo na misiji, u naselju gdje žive misijski djelatnici, imali prilike sudjelovati na svečanosti kad je jedan od naših radnika, službeno doveo ženu u kuću i time označio početak njihovog zajedničkog života. Za razliku od ovog jednostavnog događaja, vjenčanja u gradovima Zambije su često imitacije zapadnjačkih svečanosti s velikim gozbama, bijelim haljinama i velikim paradama. One su dostupne samo bogatom sloju. Na selu, gdje se život odvija puno više u skladu s tradicionalnim načinom življenja, vjenčanja su jednostavnija i

ne izazivaju veliki publicitet.

 

 

Ja sam prisustvovao mnogim tradicionalnim vjenča njima pa mi ni ovo na misiji nije bila neka velika novost, ali svejedno je privukla moju pažnju tim više što je mladenac Austin jedan od djelatnika misije i tu će se i nastaniti. Austin je rođen 12. prosinca 1971. u obitelji u kojoj je on peti od šestero djece, a sada je učitelj u misijskoj školi. Završio je učiteljsku školu 1998. ali do sada nije uspio dobiti državni posao. Umjesto toga je radio u privatnim školama do kolovoza 2003. kad je prestao raditi i vratio se u svoje selo koje je petnaestak kilometara udaljeno od misije s druge strane Zambezija. U siječnju 2004. je čuo da je misija otvorila Community School. Požurio je da stigne na vrijeme odgovoriti na oglas i bio je sretan kad je bio primljen u službu.

Njegova žena Emma je rođena 14. ožujka 1977. u obitelji sa sedmero djece od kojih je dvoje umrlo. U školu je išla do devetog razreda kad je, na nesreću, ostala trudna i prestala sa školovanjem. Trenutno nema drugog zaposlenja osim što se brine za svoje dijete i svoje polje. Takvih neudanih majki bez zaposlenja u Zambiji ima puno. Bila bi se vratila u školu, ali joj nije imao tko pomagati. Otac joj je u međuvremenu umro, a stariji brat, koji je trebao preuzeti brigu za obitelj, nije bio u mogućnosti pomagati joj.

 

 

Sama proslava, koja se održala 7. studenog 2004., bila je jednostavna. Okupili su se prijatelji i oni su najprije dobili priliku da mladencima daju savjete za njihov zajednički život. Svi su sjedili u krugu ispred kolibe mladenaca. Svećenik Boris je također bio jedan od onih koji su davali savjete i činilo mi se, bilo mu je drago da je to mogao učiniti. Rekao je da će i ubuduće, ako bude potrebno, biti na raspolaganju u trenucima krize njihovog braka. "Moj je zadatak d~ vam pomognem kako bi ovaj brak uspio", rekao je svećenik. "Bilo bi mi jako drago kad biste jednog dana zatražili da vašu ženidbu blagoslovim po Crkvenom zakonu. Ovaj početak, kako je to po vašoj tradiciji, neka bude put prema trajnoj i doživotnoj ženidbi", dodao je svećenik Boris. Našao se je tu i stariji čovjek sa svojom ženom i rekao kako je on već u braku 23 godine te, iako su im sva djeca umrla, još uvijek su zajedno! Na to su svi zapljeskali.

Nakon što su se iZredali savjeti od onih starijih, a i mlađih, započeo je slavlje. Iz lonaca su počeli dijeliti hranu: žgance i kozletinu. Pilo se je domaće pivo, ples alo se uz zvukove rumba i regge iz kazetofona. Bila je to mala ali lijepa proslava.

Želio sam doznati nešto više o njima i njihovim planovima pa sam ih nakon nekoliko dana opet posjetio. Sjeli smo ispred njihove nove kolibe na prostrti travnati tepih pa sam ih za Eni sha (elektronski list misije Lusu) upitao: