Kongo, 11.09.2012

Iz dnevnika jednog misionara

90. nastavak

U središnjoj Africi zore gotovo i nema. Vrijeme između noći i dana vrlo je kratko. Svanjiva se vrlo brzo jer smo blizu ekvatora. Svi ustaju gotovo u isto vrijeme, s kokošima! Čim počne svitati, sav svijet se podiže i nema izležavanja. Niti za mladež, a niti za misionara! I prije nego prve zrake sunca dotaknu najviša brda, mnogi dolaze pred kuću gdje svećenik spava i viču kroz vrata: „Tata, wakomapo! – Oče, dobro jutro!“ Tako je bilo i jutros. Moram im odgovoriti jakim glasom da čuju da sam živ, brzo se obući, pokupiti svoj „krevet“, vreću za spavanje i plahte, izići vani, te s osmijehom prihvatiti njihov „dar“ – vodu koju staviše na vozilo da se umijem. Čim djeca opaziše da sam izišao iz kuće, odmah ih se oko mene stvori barem dvadesetak. Promatraju kako se brijem i umivam, a uvijek je prisutna nada da ću im dati koji bombon.

Nedjelja u naselju Mushindji

Iz Tshonwa gdje smo noćili, nije daleko do slijedećeg naselja Mushindji, svega 8 km. Zato ne trebamo žuriti. U miru možemo popiti kavu sa starješinom kršćanske zajednice. Kamo god idem, nosim sa sobom neskavu, koju kupim kad idem u grad, te u svakom selu zamolim žene da nam prokuhaju vodu. Treba barem ujutro biti svjež i otjerati san s očiju. Tako razdrijemani krećemo dalje.

Stigosmo u Mushindji na vrijeme kad se sunce već dobro podiglo. Meni i mojoj pratnji staviše stolice ispod ogromnog grma visokih vitkih bambusa, u hladovinu, iako ni na suncu nije vruće u ovo sušno doba godine. Sada je „zima“. Ali noćna temperatura ne spada ispod +14C, a dnevna bude između 18 i 25 stupnjeva C. Baš je ugodno tako! Jedna veća skupina ljudi, njih dvadesetak, sjede malo dalje od nas i „bistre“ seosku politiku, dok žene nikad nisu besposlene. Uvijek nešto rade. I sada su pred svaku kuću iznijele na pranje sve posuđe što ga imaju. Ne znam kakav je ovo ovdje običaj da sve žene u naselju to čine baš u nedjelju ujutro. U kućama nema ormara u koje bi se stavilo kuhinjsko posuđe. Zato svaka obitelj ima nešto kao dječji krevetić u koji stavljaju sve posuđe: lonce i manje lončiće, plastične i aluminijske tanjure, kantice i sve drugo što se nađe u kući. Svaka žena izvukla je svoj „krevetić“ vani, ispred kuće da bi sve oprala. Masnoću skidaju običnim sapunom za pranje, a kao „vim“ služi im prašina sa zemlje pomiješana s pijeskom kojom dobro protrljaju posuđe prije nego ga operu čistom vodom. Ispred nas se šeću sve vrste domaćih životinja: svinje, koze, patke, ovce, psi, kokoši... A između njih, nasred naselja, povaljala se djeca i prpaju u prašini.

Dobra savjeta nikad dosta

Nedjelja je i svi imaju danas vremena. Ovdje se najbolje doživi taj osjećaj kad su ljudi slobodni. Ostale dane svi su zaposleni; muškarci u velikoj farmi goveda, a žene u polju. Danas su jedino pastiri na pašnjacima, jer goveda ne priznaju nedjelju. Zamislite, hoće jesti i nedjeljom! Zahvatio ih duh liberalnog kapitalizma pa „rade“ i nedjeljom, a time su prisilile i pastire da i oni rade. Imamo vremena promatrati ovaj prizor na farmi jer ćemo čekati i one koji žive kod torova. Neki imaju dobra dva sata pješačenja do nas. Vjeroučitelj William će se kroz to vrijeme zabaviti s katekumenima i onima koji će danas sklopiti brak. Treba vidjeti što znaju, kako su učili i dati im još pokoji savjet za život. U nekim hrvatskim krajevima kažu: „Pameti i suha mesa, nikad dosta.“ Ovdje u misijama moglo bi se reći: „Dobra savjeta nikad dosta.“ Zato u selima često navečer ostajemo u razgovoru do pola noći, a nekada i dulje. Dok vjeroučitelj William bude s katekumenima, ja ću strpljivo sjediti pod bambusima, promatrati život u naselju, ponešto zapisati u Dnevnik, fotoaparatom snimiti koju zanimljivost i sa smješkom odpozdravljati onima koji mi stalno pristupaju i pozdravljaju me želeći mi dobrodošlicu.

Zborovođa postaje kršćanin

U naselju se sprema fešta. Krstit ću zborovođu i još jednog drugog mladića pa će zatim sklopiti i kršćanski brak. Obično ulazimo u kapelicu oko 9h. A danas se pjevači oglasiše tek u 10,30 sati udarajući po bubnjevima i ostalim što se nađe. U Africi nije teško nabaviti glazbala. Sve može poslužiti kao „glazbalo“. Bubanj ili bilo koji metalni dio starog, odbačenog bicikla, svaka stara kanta ili felga od nekog vozila. Čak se i razbijeni lonac u rukama ovih momaka pretvori u „izvrsno glazbalo“. Samo je važno da predmet stvara što veću buku, a vrijedne ruke udarajući u pravilnome ritmu stvaraju izvrsnu glazbu. Ako slučajno nema ničega od gore spomenutoga, onda se ritam može davati udarajući običnim štapom po klupi. Eto, sva ta „glazbala“ nađoh danas u Mushindjiju!

Lijepo je biti kršćanin

Kada u naselju začuše pjesmu, svi se katolici brzo primakoše kapelici i napuniše je. Preko tjedna kapelica služi kao učionica za djecu do trećeg razreda, a ostali idu u 8 km udaljeni Tshongwe. Priprava za ispovijed i sama ispovijed potrajaše do podne. Tako je to u Africi. Nikad se unaprijed ne zna kad će početi sv. Misa. Uostalom, čemu se zbog toga nervirati? Zar nije jednako, započeli sv. Misu u 9 ili u 12 sati?! Iako je crkvica dosta malena, nije nam vruće jer s obje strane ima po četiri „prozora“ – rupe, pa se stvori propuh. Vjetar nas ugodno rashlađuje. Danas je posebno bilo veselo jer sam krstio zborovođu. Sa ženom koja je već davno krštena sklopio je i crkveni brak. Već nekoliko godina izvrsno svira pa su ga izabrali da vodi zbor. Vodeći zbor uvidio je da je lijepo biti kršćanin. Slijedio je vjeronaučnu pouku i od danas je pravi kršćanin.

Poslije sv. Mise predviđen je ručak za posebne uzvanike, a kasnije će svi u naselju dobiti kavu i „lutuku“ – domaću rakiju. Nasred naselja postavit će veliki kazetofon. Navit će ga „do daske“ i svi će plesati. U prvom redu mladi, a onda i stariji kad ih zagrije lutuku. Da ne bismo čekali dok se nekima zasvijetle oči i počne zaplitati jezik, napustismo ih dosta brzo i odosmo dalje do 50 km udaljenog sela Kabwe.

Fra Stojan Zrno, misionar