Zagreb, 09.07.2012

Spomen na misionara brata Iliju Dilbera

Brat Ilija preminuo je u 87. godini života i 66. godini redovništva

U petak, 8. lipnja o. g., na zagrebačkom groblju Mirogoj bio je oproštaj od D.I., misionara iz Zambije. Sprovodne obrede je vodio mons. Valentin Pozaić, pomoćni zagrebački biskup a oproštajni govor održao je p. Ante Tustonjić, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Uz subraću isusovce, subraću iz misija u Zambiji, Slovence, časnog brata Jožu Rovtara i p. Janeza Mlakara te našeg bivšeg misionara p. Luku Lučića, brojnu rodbinu, redovnice, prijatelje i podupiratelje misija u Zambiji gdje je br. Ilija radio kao misonar, bio je na ispraćaju i ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, vlč. Antun Štefan.

Brat Ilija je preminuo 4. lipnja u 87. godini života i 66. godini redovništva. Rodio se 26. veljače 1926. godine u selu Rauševcu, župa i općina Brestovsko blizu Kiseljaka kod Sarajeva. Bio je peto od ukupno dvanaestero djece u roditelja Nikole i Marije. Četvero djece je odabralo redovnički stalež. Sestra Vladimira je postala redovnica franjevka, a trojica braće Ilija, Ivan i Stjepan časna braća u Družbi Isusovoj.

Godine 1943. kao sedamnaestogodišnjak pozvan je u domobrane i nakon vojne obuke u Austriji vratio se u Hrvatsku kao pripadnik "Plave legije". Ratni položaj mu je određen u Josipdolu kod Ogulina. 2. veljače 1945. nakon krvavog sukoba s partizanima bio je zarobljen, a njegova ranjena brata Niku partizani su ustrijelili. Iliju su pokušali vrbovati za komunističku partiju i za suradnika UDBE, ali su ga zbog njegovih nepokolebljivih i dubokih vjerskih stavova proglasili "nesposobnim i neprikladnim" za takvu "službu".

Ubrzo je bio demobiliziran i 1946. godine, vratio se u Bosnu u roditeljski dom. O tim danima ovako piše o sebi u trećem licu: "Jednog dana 'slučajno' je naišao u kući na neku malu knjižicu s naslovom 'Želiš li svoju sreću?'. Pisac knjige tumačio je što je to redovništvo i koji su znakovi da netko ima zvanje za redovnički stalež. Knjigu nije mogao iz ruke ispustiti dok ju nije nadušak pročitao. Bog je preko te male knjižice napravio u Iliji pravi sveti vihor; čežnju da život posveti Bogu u redovničkom staležu. Odlučio je da pođe u Družbu Isusovu za časnog brata."

Stupio je u isusovački novicijat 28. listopada 1946. godine unatoč velikom protivljenju oca. U velikim duhovnim vježbama odlučio je poći u misije, pa je zamolio tadašnjeg provincijala p. Ivana Kukulu da ga pošalje u Indiju. No, budući da u to vrijeme nije bilo moguće slati nove misionare u Indiju, pater General mu je odgovorio da nastavi biti misionar poput sv. Male Terezije, moleći i prikazujući žrtve u domovini.

Nakon položenih zavjeta radio je u do 1967. u skoro svim isusovačkim zajednicama u provinciji i osim pomaganja u domaćinstvu i održavanju kuća i crkava pomagao je svećenicima i tako da je držao djeci vjeronauk i vodio crkveno pjevanje. Zadnji puta bio je premješten u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati gdje se brinuo za održavanje sjemenišnih zgrada. No, u njemu svo to vrijeme nije prestajala gorjeti želja za misijama.

U svom pomalo šaljivom stilu piše: "Nakon 20 godina 'žrtava i molitve' za misionare, 1967. godine Ilija opet pošalje pismenu molbu provincijalu patru Ivanu Fučeku da ga pošalje u misije u Afriku, u Zambiju. Ilija je dobio odobrenje od patra Provincijala i patra Generala." Nakon što je šest mjeseci učio engleski jezik na Malti, 4. kolovoza 1967. godine konačno mu se ostvaruje davna želja i odlazi u misije u Zambiju. Prvih godina najviše je radio na tome da dovede električnu struju do što više crkvenih zgrada i ustanova. A onda 1973. okuplja pedesetak domaćih građevinara i mladih radnika i počinje sa sustavnijom gradnjom. Piše: "Za svoje što plodonosnije djelovanje Ilija je u misijama osnovao i formirao od domaćih ljudi ekipu graditelja koja se sastojala od 36-40 majstora i naučnika. S njima je sagradio 22 crkve, još više kapelica, sjemenišne i samostanske zgrade, ambulante i mnogo drugih objekata za Crkvu Zambije. Bog je Iliji providio mnogo velikodušnih prijatelja i dobrotvora misija, a njegov rođeni brat, časni brat isusovac Stjepan bio je vrlo oduševljen radom za misije i oduševljavao je i druge pa je bio čvrsti most između domovine i misija u Zambiji."

U njegovoj knjizi "Život za druge" piše uvodničar o njegovu radu među ostalim i sljedeće: "... Njegov životni rad ovdje u domovini i dalekoj Africi odnosi se na podgradnju (infrastrukturu o.p.) pastoralnog apostolskog rada... No u kršćanstvu podgradnja apostolata kao ono što je nužno potrebno za apostolat i za ljude kojima su apostolat stan, hrana, voda i ostalo, zauzima posebno mjesto i ima nezaobilaznu vrijednost. ... (Sve to ) se ne zbiva pokraj apostolskog djevanja niti njemu uput nego se događa u najužoj vezi s njim." (str. 6) U tome je neprocjeniva vrijednost redovnika braće pomoćnika.

Godine 1993., iscrpljen neumornim radom u već poodmakloj dobi i pomalo narušena zdravlja, vraća se u Hrvatsku i od onda stanuje u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu.

Tu međutim nije prestalo njegovo misionarsko zalaganje. I dalje uz pomoć brata Stjepana i brojnih dobrotvora skuplja i šalje pomoć za izgradnju novih crkvi, kapelica, ambulanti i kuća u Zambiji i drugim krajevima Afrike. Brat Ilija je napisao i šest brošura (ukupne naklade od 18.000 primjeraka) o svojim misijskim doživljajima i svojim uspomenama koje su ne samo opis događaja nego izvanredno štivo za promicanje misionarskog rada. 1994. izdao je spomenutu knjižicu "Život za druge" koja je njegova svojevrsna autobiografija. Tu su još i desetci tisuća njegovih pisama, zahvala i prigodnih članaka za vjerski tisak i publikacije.

Premda je bio fizički daleko, pratio je s velikim zanimanjem što se događalo u domovini. Zajedno sa slovenskim misionarima radosno su proslavili priznavanje dviju novih država, a s tugom i zabrinutošću su pratili kako se rat rasplamsavao.

Brat Ilija bio je čovjek duboke i iskrene vjere. Vjeran i dobar redovnik. Ugodan i vedar subrat. Neumoran radnik. Subraća isusovci zahvaljuju Bogu za dar dobrog redovnika. Zahvaljuju Bogu za sve dobro što je učinio po rukama časnog brata Ilije.

Iz brojnih izraza sućuti ovdje citiramo dio onog od p. Stanka Rozmana, aktualnog misionara u Zambiji:

"Moja sućut Tebi (poglavaru zajednice o. p. ) i svima u kući te cijeloj hrvatskoj provinciji zbog gubitka našeg dragog brata Ilije. Danas ujutro sam prikazao misu za njega. Prije nekoliko dana sam išao i u Thondolo, gdje radovi na crkvi Krista Kralja završavaju... Mi smo dugo sudjelovali u Zambiji. On je napravio prvu crkvu u Mumbwi. I ta je crkva Krista Kralja. Sada na kraju svog života nova crkva Krista Kralja krasit će jednu od naših brojnih filijala. Ja sam mu jako zahvalan za svu pomoć, njemu i Hrvatskoj Provinciji. Možeš to kazati svome provincijalu..."

Pri koncu svoje knjižice Život za druge ovako je zapisao i time završavamo ovo izvješće: "Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti. Tijekom niza godina imao sam divnih primjera Božje dobrote i velikodušnosti. Osobito se to očituje kad se nešto učini ili daruje siromasima. Što više dajem, to Gospodin više uzvraća!" (p. B. J.)