Naše već vam dobro poznate sestre s. Benedikta i s. Bernardeta nisu više u centralnom zatvoru u Kigaliju - preseljene su na sjever zemlje u Byumbu, u mjesto oko šezdesetak kilometara udaljeno od Kigalija. Tamo čekaju na suđenje, takozvanu "gacacu". Kao i svake godine pošao sam koji dan prije Božića u zatvor u Kigaliju da ih posjetim i da im zaželim sretan Božić i Novu Godinu. Ali, bijela časna sestra Anne-Catharine ("bijela" - to je naziv za red časnih sestra kao i bijelih otaca koji su se tako zvali kao misionari u Mrici) koja se brinula za njih i druge zatvorenike u glavnom zatvoru u Kigaliju, rekla mi je da više nisu tu, da su ih preselili u Byumbu. Nisam imao vremena ići tako daleko prije Božića. Tek iza Nove Godine uspio sam naći jedan dan da posjetim te mučenice. Pošao sam zajedno sa časnom Anne-Catharine i našom salezijanskom suradnicom 1herese. Časna Anne-Catharine zna gdje je zatvor, već ih je jednom posjetila.

 

 

Na put smo, uz rizik, krenuli u četvrtak jer dani posjeta su srijeda i subota. Sestra nam je rekla da je upravitelj zatvora veoma ljubazan čovjek, kao i socijalna radnica, te smo se nadali da će nam dopustiti da vidimo sestre i da s njima razgovaramo.

Na putu nam je sve opisala. To je jedan mali zatvor samo za žene. Ima ih oko sto pedeset i sedamnaestero male djece do tri godine koju, kad navrše tri godine, uzimaju od majki i daju obitelji! To je jako bolno za majku i dijete. Ima slučajeva da muž uzme drugu ženu koja ne prihvaća dijete od prve žene.

Tako se dogodio jedan stravičan slučaj. Jedna maćeha nije podnosila dijete prve žene koja je bila u zatvoru. Tukla ga je i nije mu dala jesti. Jednog dana, kad je četverogodišnje dijete uzelo malo hrane iz lonca, maćeha mu je stavila obje ruke u vatru - svi prstići su se slijepili i izgorjeli. Strašno za dijete koje je postalo kljasto, strašno za majku u zatvoru koja ne može ništa učiniti za nj.

 

 

Naše časne su daleko od svojih sestara franjevki koje su im u K.igaliju dva puta tjedno donosile hranu. Hrana u zatvoru je, kao i svugdje, veoma jednolična i nedostatna - kuhano zrnje od kukuruza ili grah. S. Anne-Catherine ih posjećuje jednom mjesečno i nosi im namirnice da si same nešto skuhaju. Problem je sestrama kuhati za sebe da sve druge žene i djeca gledaju. Nikad ne jedu same, kaže sestra, uvijek podijele s nekim tko je najslabiji i koji ništa ne dobije. Problem su mala djeca i njihova ishrana. Ona im svaki puta donese kruha, i nešto za kuhanje. I sad im nosi... Nisam znao da se mogu nositi stvari i hrana. Bilo mi je teško. Ali sestra mi je rekla da se može kupiti kruha i voća blizu zatvora.

Isto mi je rekla, budući da je to na velikoj nadmorskoj visini, pa je tamo noću jako hladno.

Trebaju im pokrivači i topla odjeća. I to smo mogli nabaviti i ponijeti. Ona je dala sestrama, ali i druge žene i djeca trebaju isto. Rekao sam joj da ću nabaviti kad bude išla drugi puta da ponese. Iznenadio sam se kad mi je rekla da ona ne može puno nositi jer ide autobusom – ne može ići kućnim autom jer je daleko - i svaki kilometar mora platiti, što je skupo. Osim toga, novac koji dobije za časne u zatvoru i druge zatvorenike mora štedjeti, da ne troši nego u ono najnužnije.

Osjetio sam kako ta bijela stara sestra - sedamdeset i četri su joj godine! - pazi na redovničko siromaštvo, a i na svaki novčić, da ga ne bi u prazno potrošila. Ona i njezine sestre jako paze i što i kako jedu, kako bi moglo što više ostati za zatvorenike. Slušajuće je i gledajući staru i u licu naboranu, mislo sam: Evo još jedne "majke iz Kigalija" sasvim ista kao i blažena Majka Terezija iz Kalkute. Da, da, ima ih puno sličnih, koje žive u tišini i čine puno dobra. U tim mislima stigli smo do zatvora. Stražari su nas pustili da uđemo autom. Predstavio sam se i zamolio da ja s dvije "mame" (izraz koji se daje časnim sestrama - i naša dobrovoljka gospođa Therese, pristala je da bude "mama", samo da može vidjeti časne sestre u zatvoru) - želimo posjetiti sestre Benediktu i Bernardetu. Budući da nije bilo upravitelja, odveo nas je k socijalnoj radnici. Na putu k njoj susrela nas je grupa od desetak male djece koja su počela vikati: "Mama wacu yaje! None turarya umugati!" (To znači: "Naša mama je došla, danas ćemo jesti kruha!") To su djeca iz zatvora. Oni, kao i sve zatvorenice, poznaju mamu Anne-Catherine. Za sve njih ona je prava "mama".

 

 

Uto je stigao policijski auto, kamiončić, doveli su tri stare žene u zatvor. Socijalna radnica je rekla čuvaru da pozove sestre, a ona je upisivala pridošlice. Kao i obično, prva je stigla s. Benedikta. Tako je bila vesela kad nas je vidjela. Najprije je zagrlila mamu Anne-Catherine, pa mene. Ja sam iza naočala krio suze i čudio se njoj, koja je tako jaka i odvažna. U to je stigla i s. Bernadeta - i ona nas je veselo zagrlila. Ostali smo pred vratima zatvora, dok je socijalna radnica upisivala pridošlice. Kad je završila i kad su policajci otišli, ljubazno nas je primila u svoj ured - u kojem su bile dvije stolice. Tu smo stojeći razgovarali.

Iznijeli smo iz auta sve što je sestra donijela i što smo još kupili na putu. Socijalna radnica je sve primila, sve što je za sestre i drugo za djecu. Ali smo primjetili da je to malo, što će druge žene?

Sjeo sam u auto i otišao u trgovinu - kupio sam za sve kruha. Kupio sam i jedan radio, što su zaželjele sestre, da mogu slušati vijesti i tako biti povezane sa svijetom. Kruh će pojesti brzo, a radio će im ostati kao božićni dar. Dok sam išao u kupovinu, sestre su donijele iz zatvora male stolčiće i svi smo mogli sjesti. U prisutnosti socijalne radnice govorili smo o svemu.

Dao sam im pisma, što su nam naše sestre dale za njih. Čekaju na seosko suđenje "gacacu". Ne zna se kad će to biti. Sestre žele znati svoju sudbinu: nakon dvanaest godina zatvora žele biti opet na slobodi. Ili će ostati zauvijek u zatvoru? Ja se bojim, ne ću im to reći, ovog drugog. Odkad je počelo to seosko suđenje, mnogi svećenici, časne i drugi ljudi osuđeni su na dvadeset i pet ili trideset godina zatvora. Dosta je da ih netko optuži, nitko se ne usudi suprotstaviti ili braniti, da i sam ne padne pod sumnju.

Ako slučajno iziđu, ja sam već molio njihovu poglavaricu, da ih dade k nama - da nam pomognu kao socijalne radnice! Ako ne, i u teškim uvjetima zatvora može se služiti Bogu! Molimo samo da im Gospodin dade snage.