Posjet misijama u Ugandi
Ugandski mučenici
Za početak: Neću vas zamarati dokazivanjem da mi se dogodilo čudo. Meni to iskustvo znači vrlo mnogo, svaki dan, još uvijek, sve više. Naime, valjda sam jedan od onih sretnika kojemu drage osobe omogućiše i uputiše na jedno izuzetno putovanje: posjet misijama u Ugandi. Baš kad sam odlučio da je bolje ne misliti više na takav plan, dogodila se ponuda kao dar u povodu moga rođendana. Pala mi je na pamet ona izreka: čovjek snuje, a Bog odlučuje. Neizmjerna mu hvala.
Njegovu sam odluku prihvatio sa zahvalnošću i povjerenjem, ali i s mnogo pitanja. Sav plan sam stavio pod zaštitu bl. Drinskih mučenica, jer se sve ovo zbiva u godini njihova proglašenja blaženima. I prije su me te Božje službenice pratile svojim zagovorom, o čemu sam objavio jedno moje svjedočanstvo. Smatram čudom i to da je moj boravak u misijama bio baš u misijskom mjesecu, listopadu 2011. Smatram čudesnim i to da sam boravio u dvije misijske zajednice gdje godinama djeluju i dvije naše misionarke iz BiH, sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale i Drinske mučenice. Čudesnim držim i onaj dan kad sam slavio sv. Misu u Mbarari u zajedništvu sa svećenicima misionarima, bijelim i crnim ocima, sestrama, novakinjama, kandidaticama i drugima a u čast blaženih Drinskih mučenica. U moru osjećaja prisjećam se da sam se, na toj Misi - nedugo nakon one Mise proglašenja u Sarajevu - osjećao kao Papin delegat. Kakva čast, neizmjerna hvala Bogu!
Nije mi nakana pisati putopis, niti se držati kronološkog slijeda događaja, niti isticati zanimljivosti iz biljnog i životinjskog svijeta; ovo moje iskustvo nije neopisivo bogatstvo misionara. Ja se jedva usuđujem o ovoj - misijskoj - temi govoriti ispred stvarnih Kristovih heroja, misionara. Možda ću vam darovati tek nekoliko mrvica od onog blagoslovljenog zalogaja misionarskog kruha, u mislima o našoj vjeri do koje vjernik drži više nego do tjelesne hrane.
Premda su mi pred očima one grdosije zvani slonovi, i oni halapljivi majmuni što skaču po našem autu očekujući bananu, i druga divna Božja stvorenja, odlučio sam za početak posijati u Radosnu vijest jednu sjemenku iz koje je ponikla naša katolička vjera u zemlji koju na jug i sjever dijeli ekvator - u Ugandi.
Sjetite se - kad molimo litanije Svih Svetih zazivamo i zagovor sv. Karla Luwange i njegovih drugova mučenika. Svaki put kad molim taj zaziv usta su mi puna tog imena, ne znam zašto, možda zbog tako složenih vokala i konsonanata, ali i u duši osjećamo neku radost i puninu. Učinih ovaj uvod, kao ono kad siromašno dijete ima jedan bombon, pa mu ga je žao odmah pojesti, jer još malo želi uživati u posjedovanju tog slatkiša. Eto takav sam vam i ja, ali sad je došao kraj uvodu. Ovaj put ne nudim vam biografiju sv. Karla Luwange, niti životopise njegovih drugova Uganđana mučenika (1885.-1887.), nego prevažno svjedočenje jednoga od njih, sv. Matthiasa Kalemba Mulumba (kršten 28. 05. 1882., mučen 27. - 30. 05. 1886. i odsječenih udova ostavljen da umre - u Kampali). Ovako on piše o. Pere Livinhac (Bijelom ocu), jednom od tadašnjih prvih misionara u Ugandi (poslije postao biskup):
«Moj je otac (Magatto, poočim) uvijek vjerovao da Baganda (regija) ne posjeduje istinu, pa ju je tražio u svom srcu. Često mi je to spominjao, a prije svoje smrti mi je rekao da će jednog dana doći ljudi koji će nas naučiti pravomu putu.
Ove su mi se riječi duboko usjekle u dušu, pa kad god bi se čulo da je došao neki stranac, gledao sam ga i pokušavao stupiti u vezu s njim, govoreći sam sebi da nije možda on onaj čovjek kojeg je prorekao moj otac. Tako sam se pridružio Arapima koji su prvi došli u pokrajinu Suna. Činilo se da je njihovo vjerovanje bolje od našeg praznovjerja. Prošao sam pouke i, skupa s nekoliko drugih iz Bagande, prihvatio njihovu religiju. Sam Kabaka (poglavica, kralj) Mutesa željan ugoditi sultanu Zanzibara, koji ga je obdario pretjeranom količinom darova, izjavio je da također hoće postati musliman. Izdane su naredbe da se grade mošee po svim pokrajinama. Neko vrijeme je izgledalo kao da će cijela zemlja prigrliti novu religiju (...). Ali Mutesa je osjećao veliku odbojnost prema obrezanju. Pošto je sasvim iznenada promijenio svoje mišljenje, izdao je naredbu istrijebiti sve koji su postali muslimani. Mnogi su nestali u masakru, dvije do tri stotine je uspjelo pobjeći te s arapskim karavanama uputiti se na otok Zanzibar. Ja sam s nekoliko drugih uspio prikriti svoj prijelaz na islam, te nastavio vezu s jednim od naših božanstava, premda sam u tajnosti ostao vjeran praksi islama.
Takvo je stanje bilo kad su stigli protestanti. Mutesa ih je primio vrlo lijepo; na audijencijama su čitane njihove knjige i činilo se da je naklon njihovoj vjeri, koju je proglasio mnogo boljom od religije Arapa. Sâm sam se pitao nisam li učinio pogrješku, ili možda novopridošlice nisu pravi Božji glasnici. Često sam ih posjećivao i pohađao njihove pouke. Činilo mi se da je njihovo učenje ispravnije nego učenje mojih prvih učitelja. Stoga sam napustio islam, ali nisam tražio krštenje.
Prošlo je nekoliko mjeseci kad je stigao Mapera (o. Pere Simeon Lourdel, Bijeli oci). Moj učitelj, Mackay (Alexander M., protest. misionar iz Škotske), pobrinuo se da mi kaže da bijeli ljudi koji su upravo stigli ne poznaju istinu. Nazvao je njihovu vjeru 'štovanjem žene'; oni se klanjaju, reče, Djevici Mariji. Stoga mi je savjetovao da ih se s najvećom pažnjom klonem. Zato sam se držao daleko od vas, i vjerojatno nikada ne bih zakoračio u vaše mjesto da mi šef nije naredio nadgledati gradnju jedne od vaših kuća. Bog je pokazao svoju ljubav prema meni.
Kad sam vas po prvi put usput vidio, bio sam vrlo impresioniran. Nastavio sam vas promatrati izbliza na vašim molitvama i u odnosu s narodom. Videći vašu dobrotu rekao sam sebi: 'Zar mogu ljudi koji su tako dobri biti vražji glasnici?'
Razgovarao sam s onima koji su pohađali vaše pouke i raspitivao se o vašoj nauci. Ono što su mi rekli bilo je upravo suprotno od onoga u što me uvjeravao Mackay. Zatim sam osjetio veliku potrebu osobno pohađati vaše katehetske pouke. Bog mi je dao milost da sam shvatio da poučavate istinu, i da ste stvarno čovjek Božji o kome je moj otac govorio. Od tada nikada nisam imao ni najmanju sumnju u istinitost vaše vjere, i istinski se osjećam sretan.»
(Prema: J.F.Faupel: African Holocoust - The Story of the Uganda Martyrs, rev. edition, 2007. by Paulines Publication Africa, str. 41-42).
Sa zahvalnošću našima u Ugandi, koji zaslužuju mnogo više od spomena imena, molim zagovor Ugandskih i Bosanskih Mučenika. (MH)
Tiskaj 