Kongo, 03.04.2012

Iz dnevnika jednog misionara

88. nastavak

Nova zajednica u Kalemi

Prvi put se vozimo prema Kalemi, selu udaljenom oko 40 km od velike kršćanske zajednice Manyamune. Prolazimo kroz pet-šest malih sela. Narod nas pozdravlja, iako nas ne pozna. Ipak za sve njih je veliki događaj čuti buku motora, jer motor ovuda ne prolazi baš svaki dan. Svi su radoznali vidjeti tko je to. Cesta je ovdje iznenađujuće dobra. Bolja nego igdje drugdje. Spuštamo se prema Kalemi. Prvi pogled na selo izazva u meni razočaranje. Mislio sam da je to neko veliko selo. Međutim, čak ni djeca nisu brojna. Začudih se kad mi rekoše da imaju osnovnu školu s 5 razreda, a u selu ima samo dvadesetak obitelji. Kažu da druga djeca iz obližnjih zaselaka dolaze ovamo u školu, a ima i onih koji s roditeljima stanuju u polju tako da je broj đaka ipak zadovoljavajući.

U Kalemi nitko nije kršten. Neki su molili u jednoj sekti, a ostali nigdje. Sada kad je otvorena naša škola i naša zajednica, svi su se pridružili nama, osim jedne obitelji, koja ne moli nigdje. Izabrali su između sebe starješinu kršćana i vjeroučitelja, ali niti jedan od njih nije kršten. Oni su učitelji u školi pa će moći brzo shvatiti glavne kršćanske istine i molitve. Premda ni oni ne znaju gotovo ništa o Isusu, ipak su privukli sve druge da mole s njima. Napravili su i crkvicu. Čak je i bolja od mnogih drugih. Pjevači iz Manyamune došli su sa svojim vjeroučiteljem pomoći im. 

Na kojem jeziku moliti?

Kad se smrklo, zapališe dvije vatre da se svi mogu grijati. Predložih da izmolimo krunicu. Pjevači iz Manyamune odgovaraju. Poneki su iz zajednice već naučili Očenaš i Zdravomariju. Ostali šute. Ovdje ima još jedan problem: Na kojem jeziku moliti? Svi oni pripadaju plemenu Tshokwe, a žive na zemlji Baluba. Odrasli dobro razumiju kiluba, a djeca vrlo malo ili nimalo jer se u selu govori samo tshokwe. Naše liturgijske i vjeronaučne knjige sve su na kiluba jeziku. Zato sam im predložio da nauče moliti i na kiluba, a kad netko od njih pođe u koji veliki centar gdje žive Tschokwe, neka kupe Bibliju i molitvenike na svom jeziku da znaju moliti na oba jezika.

Prvi susret sa svećenikom

Eto, kršćanstvo živi gotovo dvije tisuće godina, a ovdje prvi put boravi svećenik. Moramo početi sve od ništice. Zato rado čitam Djela apostolska i Pavlove poslanice koje govore o počecima Crkve, jer je stanje u ovim mojim novim zajednicama gotovo isto kao u Korintu, Solunu, Efezu... u Pavlovo vrijeme. „Žetva je velika, a radnika je malo“, reče Gospodin promatrajući žitna polja prije gotovo 2000 godina. Osjećam ovdje svu težinu tih riječi.

Naravno, ovoga puta nisam nikoga krstio, nego smo sve vrijeme utrošili za poučavanje i za odgovaranje na njihova bezbrojna pitanja. Zadivili su me koliko se zanimaju za vjeru. Tu se našao i neki čovjek iz jednog malog sela udaljenog 40-tak km. Traži da i kod njih dođem. Pitam ga: „Zašto?“ Veli. „I mi želimo u našem selu imati katoličku školu.“ Objasnio sam mu da je škola jedna stvar, a vjera i kršćanska zajednica druga stvar. Još veli da ima 4 žene i da se želi krstiti. „Krstit ću te ako ostaneš samo s jednom ženom“, velim mu. Pogledao me začuđeno i ništa nije odgovorio. Rekoh mu: „Samo ćemo dolaziti u ona sela gdje su ljudi spremni živjeti po nauku Kristovu. Ako čovjek želi postati kršćanin, mora mnogo toga promijeniti u životu.“ Čovjek me gleda i ne shvaća da on ne može živjeti kao do sada sa svoje četiri žene i biti katolik. Na cijelom ovom području od 40-tak km unaokolo nigdje nema katoličke zajednice. Zato moramo najprije utvrditi u vjeri ove iz Kaleme, a onda će polako preko njih svjetlo stići i do drugih.

I pred sam polazak pozvali smo starješinu zajednice i vjeroučitelja da im još jednom prije rastanka damo poneki savjet, stalno u nekom strahu da nismo štogod zaboravili ili da nismo možda propustili reći im nešto vrlo važno. Zamolio sam vjeroučitelja iz Manyamune koji je već vrlo dugo katolik, da ih obilazi, poučava i utvrđuje u katoličkoj vjeri.

Fra Stojan Zrno, misionar