Kršćanin, čovjek za druge!
Uvodnik
Vrijeme korizme, četrdeset-dnevna priprava na svetkovinu Uskrsa, snažan je poziv na molitvu, post i milostinju. Prostor je to vježbe u krjepostima koje nas odgajaju za život po Kristu, s Kristom i u Kristu. To je ujedno i odgoj za služenje braći i sestrama. Zapravo, živjeti s braćom i za braću, znači živjeti za Oca po Kristu u Duhu Svetome, odnosno učiniti život svakodnevnim bogoslužjem, liturgijom ili hvalom Boga i djelom za druge.
Čitajući Evanđelja susrećemo Krista, Sina Božjega i Sina Čovječjega, koji se u potpunosti darovao za čovjeka. Ne samo da nas je nazvao prijateljima i priopćio nam sve što je čuo od Oca svojega, nego nam se potpuno darovao, do posljednje kapi krvi. „Jedan mu od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,34). Djela apostolska, Poslanice kao i Otkrivenje divan su hvalospjev Kristu, pravomu Bogu i pravomu Čovjeku, potpuno darovanu za spasenje svih onih koji to žele.
Prošlih dana, dok listah stare brojeve misijskoga lista Radosna vijest, dođoh do prvoga broja iz veljače 1972. godine. Na blagdan Svijećnice vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada, predsjednik Misijskoga vijeća, u prvomu svom „uvodniku“ napisa za Radosnu vijest: „Ona će pokucati na sva katolička srca, koja vjeruju, koja se nadaju, koja ljube“. Da, minulo je četrdeset godina, četrdeset korizmenih Četrdesetnica, kao i četrdeset duhovskih Pedesetnica otkako ovaj misijski list kuca na srca vjernika želeći nas odgojiti za druge, odnosno formirati nas u vjeri, nadi i ljubavi, te nas informirati o praksi tih istih krjeposti. Koliko će još Četrdesetnica i Pedesetnica trebati da Radosna vijest doživi puninu životne radosti, u našim srcima i u obiteljima, da postane doista naša kao što je naše oko, i učini nas istinskim kršćanima za druge.
Kroz dugo četrdesetogodišnje vrijeme prošla je povorka radosnih navjestitelja, misionara i misionarki, koji oboružani čvrstom vjerom i nadom zaredaše obilaziti selima i gradovima, poput Gospodina (Lk 8,1), svjedočeći Kristovu ljubav „sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Nekima su životne svijeće dotrajale, tj. izgorjele za braću i sestre. Popriličan ih broj hrabro i ustrajno izgara strpljivo podnoseći žegu misijskoga sunca i boreći se s tamom ovoga svijeta. Izgaraju i svojim svjedočenjem obasjavaju staze mladih misija, župa i biskupija, koje šire svoje grane i učvršćuju korijenje kršćanskoga stabla u čijim krošnjama utjehu traže mnogi, osobito djeca i mladi.
„Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24). Da, zrno se potpuno daje kako bi izrasla nova stabljika i da bi se umnožili plodovi, mnoštvo novoga zrnja. U tomu i jest smisao davanja, snaga Kristove logike, darivanja čovjeku, i snaga uskrsnuća.
Mnogi su to misionari i misionarke postigli i u život pretočili. Bogu hvala! Među njima je i dugogodišnja misionarka blažena Majka Terezija. Zato stoji pred nama kao primjer, i kao zagovornica. Među njezinim se napisanim riječima čitaju i sljedeće misli:
„Moramo postati istinska i plodonosna mladica Isusa, trsa, prihvaćajući ga u svojemu životu onako kako je njemu milo doći: kao istinu, koju trebamo govoriti; kao život, koji trebamo živjeti; kao svjetlo, koje trebamo upaliti; kao ljubav, kojom trebamo ljubiti; kao put, koji nam valja prijeći; kao radost, koju trebamo pružiti; kao mir, koji trebamo širiti; kao žrtvu, koju trebamo prinijeti za svoje bližnje“.
Dok slavimo svetkovinu Uskrsnuća Kristova i čestitamo jedni drugima, imajmo pred očima da je proslava Uskrsa - proslava drukčijega i boljega života na koji smo pozvani u Kristu. No u isto vrijeme proslava je to Života darovana za braću i sestre.
Svima vama, dragi čitatelji Radosne vijesti i prijatelji misija, osobito misionarkama i misionarima u svijetu, uz radostan usklik „Felix Alleluia!“, želim istinsku radost i sreću zbog prihvaćanja toga Kristova načina života.
Don Ivan Štironja
Tiskaj 