Sarajevo, 15.03.2012

Mučenici milosrđa

Dan sjećanja i molitve za ubijene misionare i svjedoke vjere

Na Dan sjećanja i molitve za ubijene misionare i svjedoke vjere, prakticira se i post kao vidljivi znak povezanosti i potpore misionarima i trpećima diljem svijeta. Na taj se dan molitvama i misnim slavljima sjećamo svih ubijenih poradi vjere. Dodatne mogućnosti obilježavanja tog dana su, piše www.missio.ba, i oglašavanje crkvenih zvona u 15 sati, prekrivanje raspela u crkvama i samostanima crvenim platnom i objava popisa ubijenih na oglasnoj ploči. Pojedinci mogu posjetiti bolnice, staračke domove, domove za napuštenu djecu ili pak pozvati siromahe na obiteljski ručak kao vidljivi znak sudjelovanja u trpljenju, dočim bolesni mogu svoje patnje prikazati na tu nakanu.

Dan sjećanja i molitve na ubijene misionare, na mučenike milosrđa, obilježava se 24. ožujka. Taj je dan ustanovljen 1993. godine na inicijativu Pokreta mladih Papinskih misijskih djela Italije. Kao Dan sjećanja, posta i molitve odabran je dan ubojstva nadbiskupa Oscara Arnulfa Romera. Nadbiskup San Salvadora, glavnoga grada srednjoameričke države El Salvador ubijen je 24. ožujka 1980. dok je slavio svetu misu u bolničkoj kapeli.

Zaštitnik obespravljenih i progonjenih

Nadbiskup Romero je s ostalim biskupima Salvadora poslao poruku svećenicima da otvore vrata obespravljenima i progonjenima, da Crkva, po Isusovom primjeru, mora intervenirati i u stvarima ovoga svijeta. Nedugo potom, ubijen je, jer je stao u obranu obespravljenih siromaha od krupnoga kapitala Zapada. Kao mučenika zasad ga štuje Anglikanska crkva, a proces beatifikacije u Katoličkoj započeo je godine 1990. „Da, ubit će mene, ali neće ubiti istinu!“, kazao je prije smrti nadbiskup Romero. On je, kao i mnogi svećenici i neki biskupi u Latinskoj i Srednjoj Americi jasno i djelatno stao u zaštitu najosnovnijih ljudskih i građanskih prava obespravljene sirotinje koja na spomenutim područjima čini i više od 90% stanovništva. Svjedočio je Krista suosjećanjem s ljudskim mnoštvom koje trpi glad, bijedu i neznanje. Rezultat tih nastojanja, neodustajanja od vrijednosti Evanđelja, bio je više tisuća ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i crkvenih službenika te više desetaka tisuća ubijenih vjernika laika u Srednjoj i Latinskoj Americi. U gotovo svim tim državama i danas je na vlasti oligarhija krupnoga kapitala, stvari se nisu bitno promijenile za one koji, čak niti pod cijenu vlastita života ne žele odustati od vjernosti Kristu i Evanđelju. Za takve i na drugoj strani svijeta koja uključuje i naše prostore, gdje su vlast imale neke druge oligarhije koje su se deklarirale sasvim suprotno spomenutima, stvari nisu bitno drugačije, kako nam je malo više poznato iz ne tako davne prošlosti.

Svjedočenje Evanđelja pod cijenu vlastitoga života

Zašto vjerodostojni, autentični kršćani bez obzira na kojoj strani svijeta živjeli, ne žele, čak niti pod cijenu vlastitog života odustati od svjedočenja vrijednosti Evanđelja svojim svakodnevnim životom i djelovanjem? Zašto su, čak i tamo gdje nema progonstava, primjerice u Zapadnom svijetu, spremni platiti visoku cijenu za ustrajno življenje Evanđelja u vidu materijalnog, čak i egzistencijalnog prosperiteta, u vidu nerazumijevanja i poruge bližnjih i pritisaka razne vrste kojima su izloženi u obitelji, na radnom mjestu i društvu? Samo su to neka od pitanja koja se nameću sama po sebi. Da istinsko i pravo kršćanstvo nije lagan put te da zahtjeva svakodnevna odricanja, trpljenja i nerazumijevanja bližnjih, često i heroizam mučenika, potvrđuje i popis ubijenih svjedoka vjere koji svake godine objavljuje Zbor za evangelizaciju naroda putem svoje novinske agencije Fides. Na nedavno objavljenom popisu nalazi se 26 mučenika milosrđa i oni su samo predstavnici dugačkog popisa od više od stotinu tisuća kršćana koji svake godine podnesu mučeništvo poradi vjernosti Evanđelju, a čija imena svjetska javnost nikada neće saznati.

Kao i u stara vremena, tako i danas, iskrena vjernost Evanđelju može zahtijevati žrtvu života i mnogi su kršćani u raznim dijelovima svijeta izloženi progonima, katkad i mučeništvu. Tim je riječima u nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji na blagdan Sv. Stjepana mučenika prošle 2011. godine papa Benedikt XVI. jasno oslikao stanje kršćana u svijetu. Pozvao je pritom sve vjernike da upute molitvu Kraljici mučenika - Majci Božjoj da neokrnjenom sačuva volju za činjenjem dobra, da mole osobito za one koji ustaju protiv kršćana.

Mnogi doseljeni vjernici pate širom svijeta

U spomenuti popis ubijenih pastoralnih djelatnika nisu uključeni samo misionari ad gentes u strogom smislu riječi, već svi koji su, svjesni opasnosti po vlastiti život ne želeći pri tome odustati od djelatnog milosrđa u svom svakodnevnom životu i djelovanju, ostali dosljedni vrijednostima Evanđelja i djelatnoj ljubavi prema bližnjima. Stoga ih bl. Ivan Pavao II. s punim pravom naziva 'mučenicima milosrđa'. Iako služben, taj popis nije niti može biti konačan, ističe Fides, jer mnogi dosljedni vjernici koji pate širom svijeta zbog vjernosti uljudbenim i evanđeoskim vrijednostima, a čija imena javnosti nikada neće biti poznata i zabilježena u vijestima novinskih agencija, jednakopravno zaslužuju mjesto na tom popisu. Od kršćana ubijenih i na smrt osuđenih u Pakistanu, Nigerijskih i Indijskih katolika stradalih od islamističkih ekstremista preko vjernika progonjenih od političkih ekstremista u Aziji, pa do latinoameričkih vjernika ubijenih poradi interesa krupnoga kapitala.

Na prošlogodišnjem se popisu nalazi 18 svećenika, 4 redovnice i 4 vjernika laika. Prema mjestu smrti, najviše ih je, kao i prijašnjih godina, ubijeno u Srednjoj i Latinskoj Americi – njih 15.

Motivi ubojstva svake pojedine osobe s popisa nikada neće biti do kraja razjašnjeni. Dio njih ubijen je u brutalnim razbojstvima s nejasnom pozadinom - ne samo materijalnom kako nerijetko navode policijski, obavještajni i politički izvori; dio ih je žrtva raznih vjerskih i političkih ekstremizama a dio njih je postao žrtvom zbog socijalno razvojnog djelovanja, borbe protiv krajnje bijede i borbe za najosnovnija ljudska i građanska prava obespravljenih koja se nužno kose s ideologijom krupnoga kapitala; profita i moći pod svaku cijenu.

Crkva nisu samo hijerarhija, kler, osobe posvećena života, već i vjernici laici. Crkva, dakle, svugdje navješćuje Evanđelje unatoč progonima, diskriminacijama, napadima, ponekad i neprijateljskoj nezainteresiranosti, što joj zapravo omogućuje da dijeli sudbinu svog Učitelja i Gospodina (Benedikt XVI., Urbi et orbi, Božić 2009.).

Mučenik je slobodna osoba koja daruje sav svoj život

Na skupu u Rimu održanom ujesen prošle godine na kojem su sudjelovali medijski djelatnici, predstavnici u Europarlamentu, predstavnici Katoličke Crkve i laičkih katoličkih organizacija i udruga, iznesen je podatak da svake godine u svijetu 105 tisuća kršćana podnese mučeničku smrt. Od 7 milijardi ljudi na svijetu od kojih su 1,2 milijarde katolici, čak je 250 milijuna kršćana izloženo trpljenju, progonstvu i raznim oblicima diskriminacije samo zato jer su kršćani. Jesu li oni čudaci, mazohisti ili samo ljudi koji se 'ne znaju snaći'? Tko su zapravo mučenici milosrđa? Oni, naime, ne traže i nisu tražili mučeništvo ali su bili spremni život dati za Evanđelje Isusa Krista. Mučeništvo je oblik potpune ljubavi prema Bogu jer nije rezultat ljudskog napora već odgovor na Božju inicijativu i poziv. Mučenik je krajnje slobodna osoba koja u konačnom činu daruje Bogu sav svoj život (Benedikt XVI. opća audijencija, kolovoz 2010.). Svi oni svjesni su rizika i po svoje zdravlje i život, ali žele ostati vjerni djelatnoj ljubavi radije nego odustati od pomoći i milosrđa za obespravljene, bolesne, siromašne, za ljude bez osnovnog obrazovanja. Unatoč svim nevoljama, žele svojim svakodnevnim životom u skladu s vrijednostima Evanđelja makar malo olakšati teret potrebnima, utješiti neutješne, poučavati osnovnim ljudskim i građanskim pravima obespravljene. Svi su dakle mučenici milosrđa, krajnje slobodne osobe koje su mogle ostaviti Evanđelje po strani te sačuvati život ili ostvariti prosperitet – ali nisu!

Mogli su skloniti se na sigurno i ostaviti gladne i obespravljene – ali nisu!

I mučenik bl. Alojzije Stepinac mogao je poći na sigurno – u Rim, ali nije!

I naši misionari na koje je pucano, koji su ranjavani i maltretirani, koji su ubijeni, iako upozoreni na moguće posljedice ako ostanu tamo gdje jesu, mogli su se trajno vratiti u Domovinu – ali nisu!

Hrvatski misionar i misionarka položili živote za druge

Godine 1998. ubijen je misionar u Ruandi fra Vjeko Ćurić. Ljubav prema bližnjima - 'garonjama' – kako ih je od milja zvao, stajala ga je glave, kako je i sam svjestan toga prije smrti znao kazati. Smrt bližnje osobe nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ali zasigurno najveća je bol roditelju kada izgubi dijete. Kako Ana Ćurić, majka ubijenog misionara, mučenika milosrđa fra Vjeke gleda na njegovu žrtvu za bližnje?

„Oduvijek sam željela kada bi netko od moje djece postao svećenik. Vjeko je postao, hvala Bogu. A kada je ubijen, isplakala sam se nekoliko dana i onda upitala što ja to radim? Bog mi ga dao i uzeo, evo ti ga Bože, a ti meni daj snage da to izdržim. I njegova lijepa djela me hrane sve do sada. Pouzdanje u Boga tješi, ako se čovjek preda Bogu i s Bogom surađuje, sve se može. Sve!“, svjedoči majka Ana.

Misionarka u Burundiju s. Lukrecija Mamić ubijena je u studenom prošle godine. Kako na njezinu žrtvu života za bližnje u potrebi gleda njezina rođena sestra, također redovnica, s. Kazimira Mamić: „Ponosna sam na Lukreciju, na njezina djela i nesebično predanje Bogu preko bližnjih. Kada sam čula da je ubijena osjećala sam se tužno i žalosno, ta sestra mi je. Ali sada, sada imam mir i nutarnju radost što smo je imali, što nije radila za sebe već se darivala drugima.“

Mnoge su naše misionarke i misionari napadani, pretučeni, izbodeni noževima, na njih je pucano, ali oni ne odustaju nego i dalje ostaju svjedočiti djelatnu ljubav Evanđelja prema potrebnima. Ostaju svjesni opasnosti, u najboljem slučaju po vlastito zdravlje!

Zašto? Ključno je to pitanje na koje nam odgovara misionar u Ruandi don Sebastijan Marković koji je i sam bio meta oružanog napada: „Što nas drži ovdje, zašto ostajemo ovdje u situacijama koje su često nepodnošljive? Plašim se, jasno, bojim se za svoj život. Ali bez obzira na opasnosti ima nešto jače, a to je ljubav prema Bogu, prema Isusu. I on je taj koji nam daje snagu da možemo djelovati u takvim situacijama. Nikakav humanizam ne bi bio dostatan da netko može opstati u ovakvim situacijama. Baš zbog Isusa ostajemo, on je taj koji nas je pozvao ovdje.“

Isto smo pitanje – zašto ostaje opasnostima unatoč postavili i misionaru u Ruandi fra Ivici Periću koji djeluje u župi ubijenog fra Vjeke: „Drži nas ovdje naš poziv, ljubav prema ovom narodu i prema Bogu.“

Kršćanstvo je zahtjevan uspon

I konačno, ukazuju li današnji progoni kršćana u zemljama tzv. Trećega svijeta, mahom misijskim zemljama, na slabljenje Crkve, na ograničavanje vrijednosti Evanđelja?

Ako je, dakle, krv mučenika sjeme novih kršćana, na početku trećega tisućljeća smije se očekivati novi procvat Crkve, ponajprije tamo gdje je najviše trpjela zbog vjere i svjedočenja Evanđelja, kazao je nekoliko dana po izboru za prvosvećenika Benedikt XVI.

Danas, na prostorima zapadne civilizacije, malo je vjerojatno da će vjernici biti pozvani na mučeništvo, ali su svi pozvani na svetost, živjeti Evanđelje svakodnevno i uzeti na sebe svoj križ!

Na kraju, možemo zaključiti sa Svetim ocem da kršćanstvo nije lagan put već prije zahtjevan uspon (opća audijencija studeni 2008.). I kako se ne složiti s činjenicom da se i tamo gdje nema progonstava uvijek plaća visoka cijena za ustrajno svjedočenje Evanđelja! (nagovor uz Angelus, Sv. Stjepan 2005.)

Piše: Trpimir Alajbeg