RADOSNA VIJEST - br. 66
Sarajevo, 15.03.2012

"Zašto ubijaju propovjednike i svjedoke Kristove ljubavi?"

Svetim misama i molitvama sjetimo svih propovjednika i svjedoka Kristove ljubavi

Pozivamo sve prijatelje misija da se 24. ožujka svetim misama i molitvama sjetimo svih propovjednika i svjedoka Kristove ljubavi a osobito fra Vjeke i nedavno ubijene s. Lukrecije Mamić, koji su hrvatskoga roda i plemena, iz krvlju natopljenih bosansko-hercegovačkih krajeva.

Upravo ovo pitanje postavio je Apostolski nuncij u Ruandi nadbiskup Juliusz Janusz prigodom Mise zadušnice i sprovoda fra Vjeke Ćurića 3. veljače 1998. u misiji Kivumu. Nimalo lagano pitanje! Postoje samo neki pokušaji odgovora kao što su: „politički razlozi“, „vjerski razlozi“, „koristoljublje“, „osveta“… No, na ovo je pitanje teško znati prav i točan odgovor. Ne znaju ga ni oni koji ubijaju, a kamoli oni koji se čude tim okrutnim krvoprolićima, ili pak oni koji ih istražuju. Sigurno bi, ipak, najbolji odgovor bio onaj koji je s križa dao Krist Gospodin u obliku molitve: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34).

U prošlom broju Radosne vijesti najavljen je Dan svjedoka vjere koji se, od 1993., svake godine obilježava 24. ožujka. Uz to se nalaze i popisi pastoralnih djelatnika koji su ubijeni tijekom proteklih deset godina. Od 281 ubijenih djelatnika, 5 je biskupa a 206 svećenika. Može se slobodno reći, cijela jedna biskupija, i to poveća. Promatrajući te statistike koje na kraju svake godine objavi misijska agencija Fides, a koje se nađu i na stranicama našega misijskog lista, kao i na misijskim portalima, posebno zapinje za oči 1994. i 1998. godina. Zašto?

Godina 1994. U afričkoj zemlji Ruandi te godine dogodio se strašan rat. Zapravo, to i nije rat, nego pokolj, gotovo do istrebljenja, jednoga nenaoružana afričkog plemena. Ne postoji primjerena riječ kojom bi se izrazio takav čin. Za takvo nešto preblaga je i riječ „genocid“. Nitko ne zna točno koliko je nevinih ljudi izgubilo život u svega nekoliko tjedana. Čak se govori o milijun pobijenih. A i da se zna, što bi koristilo onima koji su spremni ubijati do besvijesti bez ikakva razloga.

Dakle, spomenute 1994. godine samo je u Ruandi ubijeno 248 svjedoka vjere, od toga 3 biskupa, 103 svećenika, 47 redovničke braće, 65 sestara redovnica te 30 članova raznih instituta Bogu posvećena života. Uz ove se podatke ostaje bez daha. Uz to teško nam je kao ljudima ne posumnjati da je ipak sva ta prljava „rabota“ itekako smišljena i isplanirana, kako onda, tako i dan danas.

Godina 1998. Ova je godina zapela za oko zato što se te godine među 40 ubijenih svjedoka vjere u svijetu nalazi i ime franjevca provincije Bosne Srebrene fra Vjeke Ćurića, kao jednoga od 13 ubijenih svećenika. Kako tvrde očevidci, bio je svjestan da su mu mnogi zamjerali to što je pomagao svima onima kojima je pomoć bila potrebna, bez obzira kojemu su plemenu pripadali, Tutsi ili Hutu. Bio je svjestan opasnosti u kojoj se nalazi, ali nije posustajao. Bilo je čak nekoliko pokušaja da ga se likvidira, ali je sve to uspio izbjeći. Ipak toga kobnog dana nije uspio. Iako se ubojstvo dogodilo skoro pune četiri godine nakon početka krvoprolića, teško ga je razlučiti od toga ratnog vihora za vrijeme kojega je fra Vjeko puno radio, stalno bio u pokretu i u vezi s ljudima, mnogima pomogao a time i puno znao.

Fra Vjeko Ćurić. Rođen je 26. travnja 1957. u Lupoglavu, župa Osova, općina Žepče, u Bosni i Hercegovini kao jedno od šestero djece u svojih roditelja Petra i Ane rođ. Jurić. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, sjemenište u Visokom, a teologiju u Sarajevu, gdje je zaređen za svećenika 21. lipnja 1982. godine. Poslije svećeničkoga ređenja odlazi u Pariz na učenje francuskoga jezika. U Ruandu je stigao 28. kolovoza 1983. gdje ga je zatekla tragična smrt 31. siječnja 1998. godine. U Ruandi je, prema fra Vjekinoj osobnoj želji, obavljen i sprovod, uz prisutnost Apostolskoga nuncija, sedmorice ruandskih biskupa, više stotina svećenika, redovnika i redovnica, te nekoliko tisuća vjernika.

Radosna vijest, br. 2/1998. godine, posvetila mu je desetak stranica. Fra Vjekini prijatelji, oni koji su ga dobro poznavali, s njim misionirali ili oni koji su bili na sprovodu, ukratko su mu opisali život i misionarsko djelovanje. Vidno je da je fra Vjeko bio istinski propovjednik i svjedok Kristove ljubavi. Osobito su mu bili na srcu siročad, siromašni i bolesni, a u vrijeme rata gladni, ranjeni, obespravljeni za koje je bio spreman na žrtvu do prolijevanja krvi, što se na kraju i dogodilo.

Ubijen je u središtu glavnoga grada Kigalija iz vatrenog oružja s osam hitaca u prsa. Promatrajući život ovoga hrabrog propovjednika i svjedoka Kristove ljubavi, kao i ostalih naših misionara, tih propovjednika i svjedoka Krista raspetoga, ne možemo ne postaviti još neka pitanja: Zašto se sve više i više kršćanstvo toliko napada, kršćane blati i omalovažava? Zašto se svetu Crkvu, tu nositeljicu Kristove ljubavi u svijetu toliko ranjava, često mrcvari pa i ubija. Osobito to začuđuje što se događa u civilizacijama koje su izgrađene na kršćanskim korijenima, čak i od kršćana koji su i sami dio te iste Crkve. Kad je Crkva Kristu slična, onda je ona identična!

Misija Kivumu

Fra Vjeko je sahranjen u misiji Kivumu gdje je ostavio petnaestak godina svoga života, i to u župnoj crkvi koju je sam gradio. Tu je vodio mnoge projekte sa željom podizanja uvjeta života. Župa obuhvaća prostor od šezdesetak kvadratnih kilometara na kojemu živi oko 30.000 kršćana. Fra Vjeko je došao u Kivumu 1983., svega nekoliko mjeseci nakon što su franjevci preuzeli župu. Nakon rata to je postalo mjesto stanovanja mnogih izbjeglica i beskućnika. Tu je fra Vjeko planirao izgraditi i srednju školu. Za ostvarenje te ideje od Biskupije je bio dobio i zemlju. No rat je učinio svoje te su na tom mjestu imale prednost kuće za izbjeglice. Ipak se nije odustalo od izgradnje srednje škole. U misiju iz Ugande stigao je fra Vjekin subrat fra Ivica Perić koji je u misijama od 1990., a u Ruandi od 2003. godine.

Fra Ivica je nastavio ondje gdje je fra Vjeko stao, osobito s obzirom na školstvo. Trenutačno se zalaže za projekt izgradnje srednje škole za koju i Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine, uz dogovor i blagoslov biskupa, vodi akciju prikupljanja sredstava. Škola je ujedno i znak sjećanja. Ipak, naše molitveno sjećanje nadilazi sva ona materijalna. Stoga pozivamo sve prijatelje misija da se 24. ožujka svetim misama i molitvama sjetimo svih propovjednika i svjedoka Kristove ljubavi a osobito fra Vjeke i nedavno ubijene s. Lukrecije Mamić, koji su hrvatskoga roda i plemena, iz krvlju natopljenih bosansko-hercegovačkih krajeva.


Don Ivan Štironja

Tiskaj    Pošalji