Kongo, 15.03.2012

Iz dnevnika jednog misionara

87. nastavak

Vozilo prvi put u selima Bwanzi i Kaseke

Obilazeći sela smještena na jugo-istočnom dijelu misije uvijek sam ostavljao vozilo u naselju Kindele, a onda dalje s motorom još 35 km do Kaseke. Prije dvije godine napravio sam most na obližnjoj rijeci, ali tek je ove godine moguće ići tamo vozilom jer su nedavno popravili put koji je bio vrlo zapušten. I ranije je postojao most od nekoliko željezničkih šina preko kojih su bile postavljene daske. Ali s vremenom daske su istrunule, pa su ostale samo gole šine preko kojih je bilo opasno prelaziti i pješice. A s biciklima je uvijek bila prava vratolomija. Ovaj novi most napravili smo s velikim propusnim cijevima, s kamenjem i betonom tako da preko njega mogu prijeći i veliki kamioni. Prolazimo spaljenom savanom. Afriku nazivaju zelenim kontinentom, ali ovih dana ovi naši spaljeni krajevi potpuno su crni.

Kad smo se pojavili pred Bwanzom, svi su izišli i čekali nas na ulazu u selo. Djeca su posebno radoznala jer prvi put vide vozilo. Zato ga obilaze, dotiču, miluju i komentiraju za što koji dio služi. A neka djeca se podvlače ispod vozila i kao kakvi mehaničari gledaju je li sve u redu. Odrasli su ponosni jer više nisu odsječeni od svijeta. Smatraju da je ovo početak boljih dana.

U selu su napravili novu gostinjsku kuću za nas. Naravno, ozidana je kao i sve njihove kolibe i pokrivena suhom travom, ali za nas će biti dobra, jer ćemo ubuduće odsjedati u „svojoj“ kući. Iako je zajednica malobrojna, rade i žele ići naprijed. Kažu da će slijedećeg sušnog doba ispeći opeke i spremiti sve ostalo za kapelicu od tvrdog građevinskog materijala.

Nogomet u zabačenim selima

Večer je vrlo svježa. Vjetar se napeo , nosi sve pred sobom. Digla se velika prašina i čovjek mora stalno okretati leđa vjetru da prašina ne uđe u oči. Velika vatra zapaljena ispred gostinjske kolibe donosi svima radost. Dok pričamo s ljudima, stižu momci iz Mulebe koji će sutra ovdje igrati nogometnu utakmicu protiv domaće momčadi. Ponijeli su sa sobom i neki stari akumulator i mole me da im ga napunim, da upalim vozilo desetak-petnaest minuta. Imaju zvučno pojačalo pa će njime „prenositi“ utakmicu, stvarati buku i podizati moral svoje momčadi. Nogomet je popularan čak i u ovim vrlo zabačenim selima, uostalom kao i posvuda. Manja djeca igraju krpenom malom loptom. Malo starija naprave sebi „pravu“ nogometnu loptu. Napušu balon, a onda ga umotaju u najlonske vrećice i lijepo uvežu koncem na kockice kao što su sve nogometne lopte. Ova njihova lopta dosta dobro odskače, ali je vrlo lagana. Odrasli momci kupe u gradu pravu nogometnu loptu. U svakom selu ima nogometno igralište. Seoski mladići se organiziraju, skupljaju novac za loptu, a mnogi su toliko vrijedni da čak nabave i dresove i kopačke. Svugdje gdje god odsjednem, mladići traže razgovor sa mnom. Unaprijed znam što hoće. Ako u selu gradimo školu, most, kapelicu, spremni su skupljati kamenje, vaditi pijesak i šljunak iz rijeke i raditi sve ostale poslove da im za uzvrat kupim loptu i dresove. Kad u selu ima utakmica, onda sve živo, i staro i mlado, ide na igralište. Zanimljivo je gledati kako i stare bake znaju vrlo glasno navijati. Pobjeda se slavi s mnogo pjesme, buke i udaranja bubnjevima. Sutra popodne bit će veselo u Bwanzi.

Poslije sv. mise mi se spremamo dalje na put s onu stranu rijeke Lubilanji, a svijet iščekuje s nestrpljenjem popodnevne sate i nogometnu utakmicu.

Fra Stojan Zrno, misionar