Ravnatelj škole mi još priča da je Veliki poglavica došao osobno po njega da mu krsti majku kad je nedavno bila na času smrti. Kaže da je majka tako željela. Tako mu je kršten i otac na času smrti koji je također bio Veliki Poglavica ovoga kraja.

Sutradan poslije sv. mise otišli smo pozdraviti Velikog Poglavicu kako je i red. Uvijek nas vrlo lijepo primi i popriča s nama. Ja ga pozdravim "po naški", to jest pružim mu ruku, a ostali ne smiju tako činiti. Oni mu se izdaleka poklone do zemlje. I dok meni pruži fotelju za sjedenje, ostali moraju sjediti na zemlji pred njim.

Kalenga Ntanda je na vrlo lijepom položaju, na jednom proplanku, odakle se vide vrlo daleko. U ovo doba godine kad je zrak čist, pogled puca na daleke visoravni i brežuljke. Od Kalundwa je udaljena 53 kilometra. Vozili smo se tri i pol sata uskim putem. Kršćanska zajednica ovdje „nije čemu“. Sami su sebi izabrali vjeroučitelja i starješinu kršćana, ali oni su obojica nevjenčani, a drugih bolji nemamo pa za sada „gledamo kroz prste“ i čekamo bolje dane kad će se krstiti neki bolji od ove dvojice. Vjeroučiteljeva žena je protestantkinja, a žena starješine je poganka. Nepoučene su o crkvenom braku, pa sad „zatežu“. Još se tuže na muževe da mnogo piju, što je nažalost istina. Dakle, što možemo učiniti kad su ova dvojica jedini kršteni…?

Škola im je bila državna pa je propala. S odgovornima za školstvo iz naše biskupije dogovorili su se da škola prijeđe u katoličke ruke. Procedura je trajala dugo i sad su počeli od ništa. Školske zgrade-kolibe jadne su da jadnije ne mogu biti. U nekima je nemoguće držati nastavu. Čak ni učitelji nemaju priručnika, nego pričaju djeci onako što im padne na pamet. Djeca nemaju ni bilježnica ni olovaka. U školi ima tek nekoliko kreda kojim pišu po izderanim pločama na zidu, napravljenim od blata. Teško se vidi što učitelj napiše. Dakle, nemaju gotovo ništa. U selu ima mnogo djece, ali se nisu sva upisala. Roditelji ne mogu ili bolje rečeno, ne žele plaćati svaki mjesec učitelje. I šef sela je došao o tome razgovarati sa mnom. Kaže u zanosu da oni moraju imati u selu školu kakvu traži zakon. Ako neki roditelji neće slati djecu u školu, on će narediti da ih bičuju. Pokušavam ga „spustiti na zemlju“, da rade polako, ali ustrajno.

 

 

Svako selo ima svoj zbor. Ako ga nema, onda je to znak da je zajednica na niskim granama. A ovdje ga nema. Navečer, dok kiša pomalo rominja, sjedimo ispod strehe i pokušavamo pripremiti sutrašnju liturgiju. Sveta je misa bez pjevanja „gluha“, posebno u Africi. Zato ih pozivamo da probamo pjevati misne pjesme. Jedna mlađa žena, koja je krštena, ima dosta dobar sluh i vrlo lijep glas, ali ne zna dobro misne tekstove. Zato dodaje i izmišlja riječi koje nikako ne idu s našom vjerom. Za „Gospodine, smiluj se“, pjeva: „Bože Oče, smiluj se! Oče Isuse, smiluj nam se! Oče Duše Sveti, smiluj nam se!“ Velim joj da misne tekstove ne smijemo mijenjati, nego ih pjevati onako kako piše u misalu. Ovdje se sjetih jednog tipa iz moje rodne župe. Otišao nekada davno u onu jugoslavensku vojsku, naučio srpski, pa kad se vratio iz vojske, jednom prigodom pjevao: "Oj, devojko moja mila majko!" Kad su mu prigovorili da tako ne ide, on jednostavno odgovorio: "Samo nek' se peva!" I neki od mojih kršćana često imaju tu ideju u glavi: Samo nek se pjeva, pa kako bilo i što bilo, nema veze. Krstio sam samo jednu baku koja je došla sa štapom. Ima između 75 i 80 godina. Kad su je upisivali, stavili su da je rođena 1919. godine. Pitam ih: „Zašto baš 1919.“? Kažu jednostavno: „Otprilike je tada rođena“. I ja zapisah u maticu krštenih da je rođena 1919. god. Bolje vjerovati, nego provjeravati.

 

 

Do sela Ngombe nije daleko. Kiša nas je pratila, ali smo prošli bez zastoja. Jedino je ponegdje trebalo voziti u prvoj brzini jer je voda razrovala cestu, pa u krivinama postoji opasnost podbiti vozilo. Dočekalo nas je veliko mnoštvo djece. Znak je to da ne idu u školu, iako je školska godina započela prije više od dva mjeseca. Kad nema nastave, onda su sva djeca tamo gdje se nešto događa. Posebni je događaj kad vozilo stigne u selo. Nedavno je umro ravnatelj škole. Škola je državna u ovom selu i još nisu imenovali novog ravnatelja. Tako djeca još uvijek čekaju. U selu bi svi bili presretni kad bi škola postala katolička. I meni su o tome govorili i šef sela, a i roditelji. Teško je naći novog ravnatelja zbog praznovjerja. Ako je jedan umro, onda ni njegovu nasljedniku ne cvjetaju ruže. Pokojni ravnatelj se liječio po raznim seoskim ambulantama i narodnim lijekovima to jest travama i korijenjem, a kad mu to nije pomoglo, otišao u jednu sektu zvanu MWINYA, što znači: dnevna svjetlost, dan, jer su mu obećali da će ga izliječiti molitvom. Ali, eto, ni to mu nije pomoglo. Imao je vodu u trbuhu, a po narodnom vjerovanju, napuhani trbuh znak je da je vršio preljub sa ženom nekog mrtvaca. Mnogi mi to pričaju s dubokim uvjerenjem da je tako. Čak i naš vjeroučitelj ne sumnja u to. Oni „umjereniji“ misle da je otrovan. Čim netko umre, tko – gledajući ljudski – nije trebao umrijeti jer nije bio previše star, nastaju nagađanja kako je došlo do toga. I rješenja su uvijek tu. Ili je sagriješio on sam, ili su ga otrovali. U ovom slučaju, zbog nadutog trbuha, mnogi su uvjereni da je on sam kriv jer je zgriješio. Ako na primjer čovjeka ubije grom, onda je to „sigurni“ znak da je bio lopov, jer gdje će grom ubiti poštena čovjeka?

 

Kako sada naći novog ravnatelja? „Normalan“ čovjek teško će sad prihvatiti ovaj posao. Čak se i ludi boje. Šalim se s jednim malo „čaknutim“ čovjekom predlažući mu da se on prihvati tog posla i da počne upisivati djecu u školu, a on mi odgovori: „Nipošto! Da me otruju kao i onoga!“

U crkvici je ipak bilo lijepo. „Zidovi“ od palminih grana daju izvanrednu priliku radoznaloj djeci da vire kroz njih kao miševi, a neki su se čak i provlačili, ulazili i izlazili kroz rupe koje su napravili razmičući palmine grane. Zato sam poticao kršćane da u sušno doba naprave kapelicu barem od nepečene cigle da možemo mirno moliti.

 

Nastavlja se

 

Fra Stojan Zrno, misionar