Kongo, 21.02.2012

Iz dnevnika jednog misionara

86. nastavak

Posjet selu Ngombe

Kakva je cesta prema selu Ngombe? Svi odreda kažu: “Ditoka too!“ – „Posve čista“, jer vele da su posvuda palili i da je trava sva izgorjela. Međutim, već na izlazu iz sela ne vidi se voziti, a desetak km dalje, kod jedne rijeke, umalo se nismo prevrnuli jer od trave nisam vidio rivine.

Tri kilometra prije sela Ngombe mladež iz pokreta „Kiro“ izišla je pred nas. Htjeli su da ih slijedimo u prvoj brzini, a oni će ispred nas trčeći pjevati. Međutim, prošao sam ih jer je hladnjak bio dobro začepljen travom pa se motor počeo grijati.

U selu nema starješine kršćana. Odselio prije Božića s onu stranu velike rijeke da bi obrađivao zemlju i još se nije vratio. Vjeroučitelj bi se crkveno vjenčao, ali mu ne dopušta punac, jer mu zet treba još kupiti odijelo i neke sitnice. A i punac je katolik. Bar tako kaže. Ljudi često gledaju samo materijalno. Glavno je dobiti što više udajući kćer. Neki pretjeruju u traženju miraza, ne mareći što će mladi bračni par živjeti u bijedi.

Zajednicu privremeno vodi jedan mlađi čovjek. Ali ni on nije sredio brak. Bio se oženio. Žena rodila muško dijete i umrla. Kasnije i dijete umrlo. Oženio se s drugom, ali s njom nije imao djece. Kad mu je umro brat, obitelj odlučila da ovaj uzme njegovu ženu da bi s njom imao barem nekoliko muške djece. Ta nevjesta je s pokojnim bratom imala dvoje ženske djece. Ali i sada, s djeverom rodila opet žensko. To su te obiteljske zavrzlame.

Kad čovjek umre, onda njegova žena ima dvije mogućnosti. Ili se vratiti u svoju obitelj i biti slobodna za drugu udaju. ili će je pokojnikov brat uzeti za ženu. U ovom našem slučaju, kad je pokojnikov brat vidio da žena rađa samo žensku djecu, odlučio je vratiti je u njezinu obitelj. Kaže da se želi srediti i vjenčati sa ženom s kojom nema djece. Ako bude tako, onda bismo njega mogli postaviti za starješinu zajednice, jer ovdje nemamo većeg izbora.

Nevjerojatne priče i problemi

Navečer uz vatru počinju nevjerojatne priče. I što god se priča, ljudi vjeruju da je to istina. Kažu tako za jednog čovjeka koji živi u šumi da kud god on pođe, šuma ide za njim i tako ga čuva da bude nevidljiv za druge. Jedan mladi čovjek traži od mene savjet u vezi s Duhom Svetim. Neki pentekostalci ga zadirkuju da katolici nemaju Duha, jer ne govore jezike, a oni ih govore sve: engleski, francuski, pa čak i grčki! Pita me što da im odgovori. U ovakvim slučajevima ozbiljni razgovori ne koriste mnogo. Čovjek samo može uludo gubiti vrijeme. Zato mu rekoh: „Reci ti njima ovako. Naš župnik traži dobrog profesora engleskog jezika za srednju školu u Kimpangi. Pošaljite vi njemu jednog takvoga i on će ga dobro plaćati. Imat će veću plaću od svih ostalih. Ako mi pošalju jednog takvog, onda im možeš vjerovati.“ Jadni svijet! I danas isti problem jezika i darova Duha Svetoga kao u Korintu prije gotovo 2.000 godina.

Već je Mjesec izišao. U selu je živo. Na sve strane galama i pjesma. U selu ima i jedan vrlo veliki problem. U jednog mladog čovjeka umrlo dijete. Optužio svoga starijeg polubrata da ga je on ubio. Ustvari, ovaj mladi čovjek već nekoliko mjeseci „ima zub“ na svoga starijega brata. Stari otac imao dvije žene. Sada po stare dane odlučio se krstiti. Naravno, jednu je ženu morao otpustiti. Otpustio je majku mlađeg brata i ona se preselila njemu. Stariji brat ostao živjeti s ocem i svojom majkom. Mlađi brat bijaše zbog toga ljut, jer je smatrao da je otac radio po nagovoru starijeg brata. Zato su se ljuto zavadili. Sad kad je umrlo dijete, pružila se prilika mlađem bratu da se osveti. Bacio sumnju na brata da je kriv za tu smrt. Čak mu je i kuću zapalio. Naravno, stvar će se rješavati pred vračem. Obojica će dobro platiti, a tko će imati pravo, zavisit će od vračeva raspoloženja.

Dok smo razgovarali o ovako žalosnim događajima, probudiše nas pijevci. Oko 23h Mjesec se visoko popeo. Nebo čisto, a noć svijetla kao dan. Vidi se čak i čitati. Valjda je neki pijevac otvorio oči i „pomislio“ da se svanulo pa zapjevao. Jedan za drugim oglasiše se i ostali i cijelo selo odjekuje od njihova kukurijekanja. Baš veselo! Eto, da ne odemo na spavanje s tužnim i mračnim mislima, pobrinuše se pijevci.

Posljednje pješačenje do sela Kabombwe

Do sela Kabombwe ima 18 km. Ali moram ići pješice. To je proba izdržljivosti! Nadam se da je ovo posljednje pješačenje. Za tri mjeseca, u rujnu, trebali bismo započeti gradnju mosta pa će se i do tamo moći vozilom. Stigosmo u Kabombwe kad je sunce već zalazilo. Nedjelja je, kasni popodnevni sati, i sav svijet je u selu. Naša kapelica se nalazi na početku sela. Silno nas je mnoštvo dočekalo. Posebno su bila brojna djeca. Mislim da ih je bilo barem 400. Za sve njih veliki je događaj kad misionar dolazi u selo, posebno za djecu jer će dobiti po jedan bombon. Svaki put kad gledam njihovu radost zbog jednog jedinog bombona, misli mi idu u domovinu. Mislim da bi bilo dobro svu hrvatsku djecu skupiti da promatraju radost ove djece. Trebalo bi da i hrvatske majke vide kako se ovdje žene s djetetom u naručju guraju oko misionara da njihovoj bebi dadne jedan bombon.

Starješina kršćana nije tu. Njegov najstariji sin živi u dalekom gradu Likasiju. Došao po staroga oca da ga odvede malo u grad i na liječničke preglede. Starac je već prešao 85 godina, ali se još uvijek dobro drži.

Njegov mlađi sin Numbi živi u selu. Prije je bio u nekoj sekti, ali smo svaki put s njim razgovarali i pretprošle godine počeo je s nama moliti. Okupio je oko sebe mlade i osnovao lijepi zbor. Dotad su nas uvijek pratili pjevači iz susjednog sela da bi pjevali za vrijeme svete mise, a i navečer uz vatru. Sada im više nije potrebna njihova pomoć.

Projekti od životne važnosti: mostovi, cesta i škola

Jutro je prohladno i vjetrovito. Svi oni koji nas dođoše pozdraviti i zaželjeti nam dobro jutro, odmah se približuju vatri jer je stvarno hladno kad čovjek na sebi ima samo košulju, a većina njih nema ništa drugo. Tek što popismo kavu, dođe seoski poglavar s još nekoliko ljudi iz sela. Ima se o čemu razgovarati jer treba napraviti dva mosta da i vozila mogu dolaziti u selo. Treba popraviti cestu. Treba još mnogo toga... Što god predložim, odgovaraju uvijek na isti način. „Hoćemo, hoćemo!“ Koliko ima iskrenosti u tome? Da li mi takvim odgovorom žele samo ugoditi? Uvjeren sam da bi svi željeli imati i mostove i dobru cestu, ali za to se treba dobro oznojiti. Zato im objašnjavam da nije dovoljno samo reći: „Hoćemo“. Poglavar sela i njegovi savjetnici trebaju svijetu objasniti koju će korist imati od mostova i puta i da se isplati žrtvovati. Za mostove svi znaju da bi im dobro došli jer sada svaki put moraju zagaziti u rijeku. A kad padaju kiše, to je vrlo opasno. Što se tiče ceste, mnogi razmišljaju ovako: „Što će meni cesta kad nemam vozila. Zato bi se misionar trebao brinuti o cesti jer on ima vozilo!“

Tek što ovi odoše, dođoše učitelji s ravnateljem. Škola je ovdje poseban slučaj. Ide, ide... pa stane. Malo se zagriju i hoće školu, ali kad trebaju plaćati školarinu, popuste. Mnoga se djeca upišu, ali malo njih izdrži do kraja školske godine. Roditelji u ovim zabačenim krajevima ne vide baš mnogo koristi od škole. Živi se od danas do sutra pa vrijedi truda samo ono što donosi brze plodove. Ima ih u selu koji jednostavno ne razmišljaju o školi. Djeca će rasti, udat će se i oženiti i živjeti „normalno“ i bez škole.

Kad se sunce malo podiglo i nestalo jutarnje hladnoće, uđosmo u kapelicu. Ima mnogo mladeži. Dosta lijepo pjevaju, ali nitko od njih nije kršten, čak ni zborovođa. To su ti moji „katolici“ pogani! Zato sam u propovijedi govorio samo o tome. Hoće li biti koristi, sam Bog zna. Pokojni fra Ivo Bagarić, hercegovački franjevac, koji je izdao propovijedi za sve prilike kroz godinu, znao se ponekad potužiti: „Održao sam tisuće propovijedi i nikoga nisam obratio.“ Ja se nadam boljoj sreći jer Balube nisu toliko tvrdokorni kao mi Hrvati!

Fra Stojan Zrno, misionar