Oproštajna riječ od s. Lukrecije Mamić
„Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih“
Poštovani Oče Nadbiskupe, braćo svećenici, redovnici, redovnice, rodbino i prijatelji pok. s. Lukrecije, draga braćo i sestre u Kristu, u ovom trenutku riječi bi trebale zašutjeti, jer progovara i govori život; život koji je prividno prekinut u dalekom Burundiju, misiji Kiremba.
Znamo da je smrt odraz života, zato je ova smrt tako rječita.
Zar da tugujemo? Plačemo? Kao ljudi da!, no kao vjernici – čujemo Gospodinove riječi „ Moji puti nisu vaši puti, i moje misli nisu vaše misli“.
On sam ju je iskušao u „vatri“ i našao da ga je dostojna. I zato smrt naše sestre samo je kruna njezina života.
Kakvoga života?
Naša draga s. Lukrecija pripada broju onih osoba čiji je život bio Hvalospjev Stvoritelju. To je bio život jednostavnosti i skromnosti, ali velike hrabrosti i odvažnosti, širine i velikodušnosti, molitve i rada, kontemplacije i akcije, ljubavi i žrtve za Boga i bližnjega.
Sestra Lukrecija je rođena 2. rujna l948. god. u katoličkoj obitelji kao sedmo dijete od osmoro djece oca Ivana i majke Ive r. Sabljić u Zidinama u blizini Tomislavgrada, BiH.
Nadahnuta primjerom svoje starije sestre, s. Kazimire, i brata Luke, tadašnjeg bogoslova, ušla je u samostan Službenica Milosrđa 15. prosinca l962. u Dubrovniku.
Prve zavjete je položila 30. 08. l969, a vječne 29. 08. 1976. godine u Splitu.
Nakon završene srednje medicinske škole te Filozofsko-teološkog instituta DI u Zagrebu s. Lukrecija djeluje uspješno u raznim službama i mjestima naše Provincije.
Od samog početka redovničkog života u srcu je osjećala poziv da ide u misije i da radi sa najpotrebnijima.
Tu želju je iznijela poglavarima, no trebalo je čekati dok je Gospodin provede u djelo.
15. 12. 1984. godine odlazi u Južnu Ameriku kao jedna od suosnovateljica misije u Ekvadoru. Ali kada je misija „STALA NA NOGE“ i zajednica sestara se povećala domaćim zvanjima s. Lukrecija je velikodušno odgovorila potrebi da pomogne pri otvaranju nove misijske postaje u Burundiju u Africi 2002. godine.
Evo što je ona sama o tome rekla u jednom razgovoru:
„Uvijek me oduševljavala univerzalna dimenzija Crkve i otvaranje novih prostora za naviještanje Evanđelja, kao i širenje KARIZME naše drage Družbe. To je razlog mog odlaska na novi kontinent i novu misiju“.
S. Lukrecija, u Burundiju kao i u Ekvadoru potpuno se posvetila najsiromašnijima i najpotrebnijima. U bolnici koja je otvorena po želji Pape Pavla VI i prilozima Brescianske Biskupije, vodila je centar za neishranjenu djecu, radila sa trudnicama, oboljelima od side, te se s velikom ljubavlju brinula o najzapuštenijim zajednicama Pigmeja plemena Batua. Bila im je i majka i skrbnik. Dan prije nego ju je zadesila iznenadna smrt, podijelila im je Božićne pakete.
S. Lukrecija je molila i radila; svakodnevno se ustajala sat vremena prije zajedničke molitve i na koljenima od Gospodina tražila snagu i milost za započeti dan.
Poučavala je u vjeri i skrbila o svemu: o zdravlju i prehrani, o gradnji koliba do krpanja, šivanja, kuhanja i kopanja… Životom je bila animatorica zvanja: njezin lik oduševljavao je mlade djevojke i mnoge od njih danas su Službenice Milosrđa.
Spajala je medicinu i teologiju, asketiku i sociologiju. Jednom prilikom je izjavila:
„U mom misijskom radu, moja medicinska i teološka sprema idu zajedno i one se nadopunjavaju. Evanđelje se ne može naviještati bez materijalne pomoći, bez konkretne pomoći ljudima. To vrijedi na poseban način tamo gdje je ekonomsko i zdravstveno stanje daleko od normalnoga, a to su misijske zemlje.“ Zato je s. Lukrecija prosila pomoć za svoju siromašnu djecu u Burundiju.
Premda je bila jedina Hrvatica u zajednici, nije se dala pokolebati nikakvom nostalgijom. O tome je ovako rekla : „Misijski poziv prisutan u dubini duše i svijest da u Crkvi nisi stranac, da je Bog tamo gdje je čovjek, daje mi snage da s ljubavlju sve Bogu prikazujem za misiju za koju me je pozvao“. Svjesna je bila s. Lukrecija i opasnosti u kojima je živjela, no ništa je nije moglo pokolebati. Ostala je do kraja vjerna pozivu i poslanju koje je dobila od Crkve.
Na križu iz probodenog Srca Isusa Krista potekla je rijeka života. Danas želimo moliti Gospodina da krv iz metkom pogođenog srca s. Lukrecije postane sjeme i blagoslov za narod i misiju u Burundiju, za mnoge mladiće i djevojke da se ne boje dati svoj život u službu Evanđelja.
Draga s. Lukrecija, napustila si nas ali ostat ćeš trajno ponos naše Družbe i tvojih sestara Službenica Milosrđa, uzor radikalnog i vjernog življenja kršćanstva i Bogu posvećenog života.
Hvala ti za sve što si bila i činila za Kraljevstvo Božje, za Crkvu, za našu Družbu, za naš hrvatski narod koji si u srcu nosila, za tvoje drage siromahe. Hvala ti za primjer velikodušnog življenja kojim si u djelo stavila riječi naše Sv. Utemeljiteljice: „Radite, radite, samo na Slavu Božju. Isus Krist zaslužuje da u svakom vremenu i na svakom mjestu bude ljubljen i služen“.
Neka te Gospodin, koji je rekao: „ Ja sam uskrsnuće i život:tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“, nagradi vječnim gledanjem svoga lica.
Na kraju želim zahvaliti svima koji su nam ovih dana bili blizu svojom molitvom, suosjećanjem i uslužnošću, te onima koji su na razne načine izrazili svoju kršćansku i ljudsku sućut.
Posebno zahvaljujem ocu Nadbiskupu koji je predvodio Misno slavlje, svećenicima, redovnicima, redovnicama i Vama braćo i sestre u Kristu koji ste došli na ispraćaj naše drage sestre.
Svoj rodbini i prijateljima s. Lukrecije koji tuguju zbog njezinog odlaska, iskrena sućut.
Draga sestro počivaj u miru Božjem.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
s. Lucija Baturina
provincijalna poglavarica
Tiskaj 