Split, 16.01.2012

Propovijed nadbiskupa Marina Barišića na sprovodnoj Misi za s. Lukreciju Mamić

Splitsko groblje Lovrinac

Mons. Dr. Marin Barišić, nadbiskup metropolit splitsko-makarski slavio je svetu Misu zadušnicu za pokojnu misionarku s. Lukreciju Mamić na splitskom groblju Lovrinac, u ponedjeljak, 5. Prosinca u 14,30. Homiliju donosimo u cijelosti.

Liturgijska čitanja: Rim 8, 31-35.37-39; Mt 11, 25-30

1. „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“, u poslanici Rimljanima ponosno pita sv. Pavao. Odgovara da nas ništa ne može rastaviti od Onoga koji nas uzljubi. Ovu istinu svjedoči i potvrđuje naša misionarka, Službenica milosrđa, časna sestra Lukrecija. Ni siromaštvo, ni golotinja, ni rat, ni bolest, ni opasnosti, ni smrt ne mogoše je obeshrabriti i rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu.

Sestra Lukrecija, obuzeta ljubavlju Božjom, pošla je u sredinu Afrike za koju Ministarstva vanjskih poslova upozoravaju svoje građane da ne idu u tu opasnu zemlju te ako su slučajno tamo, da je što prije napuste. Vjerna svojem misionarskom i redovničkom pozivu, vjerna unutarnjoj ljubavi Onoga koji nas uzljubi, sestra Lukrecija rado se odazvala i kao Službenica milosrđa pred deset godina pošla na afrički kontinent. Djelovala je u nama malo poznatoj zemlji Burundi, na rubu interesa svjetske javnosti, živeći među najugroženijim i najsiromašnijim plemenima pigmejaca, zauzimajući se posebno za bolesnu i siromašnu djecu, kao i za bolesne i ponižene žene. Burundi je prošao svoj pakao ratnih strahota i još uvijek živi u ekonomskom siromaštvu i političkoj nesigurnosti.

Misionarka milosrđa, sestra Lukrecija, svoju dušu i srce darovala je bolesnoj i siromašnoj braći i sestrama. A evo sada, poslije nasilne smrti, njeno tijelo otpočinut će u domovini Hrvatskoj. Danas s nama suosjećaju tolika djeca, žene, obitelji, siromasi i bolesnici, svi oni koji su osjetili njezinu ljubav i dobrotu, oni koji su je doživljavali svojom sestrom i majkom. Njezina tragična smrt duboko nas povezuje s njima, jer nas je povezala njezina dobrota, plemenitost, ona ljubav od koje je ništa nije moglo rastaviti.

2. „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11, 25), u Matejevom evanđelju Isus kliče. Nije uobičajeno da se na sprovodu, u ozračju tuge i boli, govori o radosti. Razlog Isusove radosti jesu maleni koji su otvoreni otajstvu Objave spasenja. U njegovoj radosti čitamo i radost života naše misionarke, pokojne sestre Lukrecije. Radost je bio motiv koji ju je odveo u misije, najprije 20 godina u Ekvador, a potom i 10 godina u Burundi. Oduševljena službenica milosrđa radovala se svojim malenim, bolesnim i siromašnim pigmejcima, radovala se njihovom odrastanju i sebe založila za njihovu bolju budućnost. Život sestre Lukrecije je znak i svjedočenje one radosti zbog koje Isus kliče, jer je otajstvo spasenja koje je skriveno pametnima i inteligentnima, očitovano malenima.

Takozvani pametni znaju kako stvari stoje, poznaju sve socijalne i političke čimbenike i kod toga ostaju. Inteligentni manipuliraju i upravljaju stanjem samo da zaštite svoje političke i ekonomske interese. Danas su svijetu daleko potrebniji i korisniji ovi „maleni“, humanisti i volonteri koji se trude da svijet bude pravedniji, oni koji se trude živjeti svoje ideale. No, više od svega, danas je svijet potreban misionara Božje ljubavi. Misionari i misionarke su i humanisti i volonteri, sve to i više od toga. Njih ne vode samo ideali humanizma, već daleko više ljubav Boga koji radi nas i našega spasenja čovjekom posta.

Svjedoci Božje ljubavi od koje nas ništa ne može rastaviti vole i ljube život, svoj i život svakoga čovjeka. Za ljubiti život potrebno je živjeti ga u sebi i u drugima. Potrebno je boriti se protiv tolikih oblika zarobljenosti i umiranja. Kršćanski misionari i misionarke navješćuju ljubav Božju koju ništa ne može rastaviti od nas niti nas od ove ljubavi. Njega, betlehemsko Dijete, ovi maleni prepoznaju u svakom čovjeku, a sestra Lukrecija osobito Njega je prepoznavala u bolesnoj i siromašnoj djeci bez roditelja, i u ženama povrijeđenog dostojanstva. „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40). Evanđeoski maleni su blagoslov i bogatstvo za svaku sredinu, a osobito danas za crni kontinent.

3. Nasilna smrt sestre Lukrecije, na svoj način, budi i pretpostavlja i našu radost. Radost svih nas. Radost svoje Provincije i svojih sestara, radost hrvatskih misionara i misionarki, radost svoje rođene braće i sestara, kao i svih mještana Zidina. Postala je radost i ponos Crkve u Hrvata i domovine Hrvatske. Dok su svjetske agencije ovih dana prenosile tragičnu i bolnu vijest napada na Katoličku misiju u Burundiju, svi su naglašavali da je umorena časna sestra Lukrecija Mamić, pripadnica hrvatskog naroda. Zbog nje svi smo ponosni: i mi u Domovini i toliki Hrvati širom svijeta.

Naša sestra misionarka, prije svega, bila je evangelizatorica, svjedokinja ljubavi Božje, ali istovremeno i veleposlanica srca i lica svoje nacije. Na sestru Lukreciju, mučenicu Kristove ljubavi ponosan može biti i naš grad Split. U Splitu je sestra Lukrecija položila svoje doživotne zavjete; u ovom gradu je primila i svoj misionarski križ; a osobito pak je Split počašćen što će na Lovrincu počivati posmrtni ostaci mučenice misionarke. Počivat će pod znakom križa, one raspete ljubavi od koje je ni smrt ne mogoše rastaviti. 

4. Draga braćo i sestre! Možemo samo pretpostaviti što je sve značio život sestre Lukrecije za tolike malene pigmejce, za žene oboljele od side, i osobe pogaženog dostojanstva. Možemo zamisliti što će za njih značiti nastala praznina koja je posljedica brutalnog nasilja. Možda već maleni crnci pitaju odrasle: kad će doći i gdje je teta, majka Lukrecija? Da bi zaštitili djecu od grube stvarnosti, vjerojatno im govore da je otišla daleko, ali da će se vratiti. Istina je to. Naš se život mijenja, a ne oduzima. Iz nebeske visine ponovno će im dolaziti i biti s njima i za njih. Na jedan drugi način će ih pratiti i radovati se njihovom odrastanju, njihovoj svjetlijoj budućnosti, kao i čitavog crnog kontinenta, od sada trajno obilježenog njezinom ljubavlju i natopljenog njezinom krvlju. Siguran sam da bi sestra Lukrecija i za svoje ubojice i za ubojice svojih suradnika kazala: Ne govorite tako loše o njima. … Nisu oni tako zli, već su ih okolnosti učinile takvima. Ljubav vidi bolje i dalje. Ljubav oprašta i nada se da će se i njihov život promijeniti.  

Sestro Lukrecija! Daru i ponosu naše Crkve i naroda! Neka te u svoj očinski zagrljaj prihvati ona ljubav od koje te ništa u životu nije moglo rastaviti, pa ni sama smrt. Gospodine, primi našu sestru u novost uskrsle budućnosti prema kojoj je usmjeren svaki ljudski život; životi njezine malene braće i sestara u Burundiju, budućnost afričkog kontinenta i čitavog svijeta. Počivala u miru Božjem. Amen.

Marin Barišić