RADOSNA VIJEST - br. 64
Brescia, 16.01.2012

Sv. Misa dočeka posmrtnih ostataka s. Lukrecije Mamić u Italiji

Homilija biskupa Brescie, mons. Luciana Monari

Kuća Matica, Službenica Milosrđa, Brescia, 01. prosinca 2011.

Došašće je vrijeme nade; pripremamo se za dolazak Gospodina iščekujući ga željom, priznajući svoje grijehe i tražeći dar novoga srca. Liturgija nas poziva na slušanje riječi proroka koji nas uče nadati se spasenju i potiču susretati Gospodina danas, u tami sakramenta, kako bi ga sutra prepoznali kada se očituje u slavi. Tako nam danas u prvom čitanju prorok Izaija predstavlja sliku utvrđenog grada, koji garantira zaštitu i spasenje svima koji uđu i borave u njemu. Ali postoje uvjeti ulaska: kroz vrata ovoga grada može ući samo pravedan narod, koji čuva vjernost Bogu i savezu. Zatim se mora razviti odnos uzajamnosti: stanovnici ovoga grada polažu svoju vjernost u Boga a Bog osigurava mir ovome gradu. Bog je vječna stijena koju kaotične sile ovoga svijeta ne mogu zastrašiti ni ukloniti; tko vjeruje u Boga, tko se pouzdaje u njegovu vjernost postaje sudionikom spasenja ove stijene, on sam postaje čvrst i siguran.

Slika ovoga Božjeg grada u knjizi proroka Izaije stavljena je nasuprot onoga grada koji on opisuje „veličanstvenim gradom“ centrom moći koji izražava oholost čovjeka i nasilje kojim on želi dostići svoje ciljeve izvan Božjega zakona i poštivanja drugih; prorok ga još naziva „grad kaosa, utvrda oholosti“ i naviješta mu neizbježno uništenje. Bog ga „ruši u prah, sravnjuje sa zemljom, te ga gaze noge, noge ubogih i koraci nevoljnih“. Božja nas riječ potiče na ovo željeti i očekivati. Također nas upućuje na pravac gdje trebamo tražiti da bi se približili Božjem gradu. Na kraju govora na gori, nakon što je izrekao blaženstva, nakon što je poučio kako stajati pred Bogom sa sinovskim stavom povjerenja, nakon što je pozvao na bit zakona: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12), Isus zaključuje: „Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer utemeljena je na stijeni“ (Mt 7, 24-25). Ovo je utješno obećanje: nismo žrtve kaosa i nasilja koji su u svijetu; naš život utemeljen na riječi evanđelja, postao je jak snagom i vjernošću Božjom.

Čini se paradoksalnim slušati ove riječi upravo danas, dok smo pod živim dojmom događaja u Burundiju. Pljačka u Kirembi u kući sestara Službenica Milosrđa; pljačkaši ubijaju jednu Službenicu milosrđa, sestru Lukreciju Mamić i volontera iz Cerea Francesca Bazzani; druga sestra, sestra Carla Brianza je ranjena u ruke. Kako protumačiti ovo ako ne kao izraz onog kaosa koji dominira u svijetu? Kaosa sazdanog od pohlepe i gluposti, nasilja i zloće? Čemu se uistinu nadati za takav svijet?

Prestao sam pitati Gospodina zašto se ovo događa u svijetu. Bog je dao čovjeku osjećaje i inteligenciju i očekuje da se pita i da se trudi razumjeti; i nakon što je ispravno shvatio da zna izabrati najmudrije putove kako bi poboljšao svoj život i živote bližnjih. Međutim, drugo je pitanje koje postavljam: „S događajima kao što su ovi, što od mene i što od nas traži Gospodin? Kako možemo odgovoriti sačuvavši ljudski i kršćanski smisao života?“ Imam potrebu upitati to Gospodina, jer ako odgovorim ja sam, s mojim idejama i osjećajima, vjerojatno će odgovor biti pomućen mojim strahovima, ogorčenjima ili mentalnim običajima.

Burundi je prošao kroz dugi i užasni građanski rat, koji je razrušio najintimnije odnose povjerenja, djecu naučio nasilju, otrovao socijalno ozračje. Usprkos svega ovoga, solidarnost nije zakazala u svemu: brojna prisutnost svećenika, časnih sestara i volontera, liječnika i medicinskog osoblja bili su znak za Burundi, konkretan narod Burundija, da nemoćni, siromašni i bolesni nisu bili sami; da nisu nedostajale pažljive oči za njihove potrebe i ruke spremne podržati mukotrpan hod prema humanijem društvu, podržan djelotvornom solidarnošću.

A sada? Moramo li reći da je sve bilo uzalud? Da su razočarani volonteri koji troše vrijeme i energije za nešto što se ne uspijeva obnoviti? Moramo li se ograničiti da zaštitimo našu osobnu dobrobit ili dobrobit grupe jer ostalo nadilazi našu mogućnost kontrole?

O Abrahamu je rečeno da se nadao protiv svake nade – tj. nadao se unatoč svih konkretnih činjenica koje su se suprotstavljale njegovoj nadi i činile je iluzijom – mogao je činiti jer mu je nada bila utemeljena na Božjem obećanju. O Isusu je rečeno da „mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom“ (1Pet 2,23b) i mogao je to učiniti jer je njegov život bio oduvijek skriven u ljubavi Očevoj. Nažalost nemoguće je realno zamisliti ljudski svijet imun na virus zloće i nasilja; ono što možemo i moramo činiti jest boriti se s jasnoćom i bez klica mržnje, gdje god da su ugniježđeni. Ali u stvarnosti, jedina snaga koja može doprinijeti ozdravljenju svijeta kakav je naš, jest požrtvovna ljubav, što hoće reći, ljubav koja preuzima odgovornost za život drugih bez obzira na sve, koja zna koliko je uzvišena cijena solidarnosti, ali ju je spremna platiti. Blagoslovljen Bog koji uspijeva zapaliti ovu ozdravljujuću ljubav u mnogim ljudskim srcima. Dvije redovnice i jedan volonter danas su u svim novinama; ali ovi su godinama radili, služili i trpjeli za Burundi bez da su od toga pravili vijesti, dijelili su životne poteškoće bez da su primali posebne naknade osim osmjeha zahvalnosti. Vijest je pljačka koja je završila jednom nasilnom smrću; ali pozadina, naočigled nevidljiva, jest služenje i ljubav koji godinama djeluju da bi funkcionirala bolnica, da bi dali dostojanstvo osobama, da bi ih otrgli od bijede i smrti.

Ako nas posramljuje pohlepa ubojica u kojoj gledamo odraze same naše pohlepe, velikodušnost sestara i volontera daje nam nadu jer je prepoznajemo kao izraz osjećaja solidarnosti kojega prepoznajemo u punini ljudskim.

Nasilje je pobijedilo, ugasilo je neke ljudske glasove. Ponovila se starodrevna drama koju kršćani dobro poznaju: o Isusu iz Nazareta sveti Petar pripovijeda da je „prošao zemljom čineći dobro… ljudi ga smakoše, objesivši ga na drvo, ali Bog ga uskrisi…“ (usp. Dj 10,38-40). Čovjek koji čini dobro, ljudi koji ubijaju. No, i za jedne i za druge Božja riječ je zadnja koja sprječava pravdu i nepravdu da se izmiješaju u nejasnoću. Bog je uskrisio Isusa Krista od mrtvih kao prvinu onih koji su mrtvi; s Njim će Bog uskrisiti i one koji mu pripadaju, one koji „dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7,14).

Ne znam je li se smrt s. Lukrecije i Francesca predstavlja kao mučeništvo, nasilna smrt „in odium fidei“, kako se kaže. Ali sigurno se predstavlja kao smrt iz „ljubavi za Krista“ ako je istina ono „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).

Preostaje mi samo izraziti Službenicama Milosrđa i Francescovoj obitelji blizinu cijele brescianske Crkve. Znajte, vi velike i ponizne žene da vam se divimo i da vas poštujemo. Nije teško zamisliti koliko bi naš svijet bio hladniji, nepodnošljiviji da takvih osoba nema.

Neka Gospodin podigne nova zvanja za posvećenje i služenje; da se želja ljubiti i darivati ne ugasi u srcima mladih, da se u nama ne izgubi hrabrost živjeti u skrovitosti i vjernosti opredjeljenje našega poziva.

Tiskaj    Pošalji