Kongo, 14.12.2011

Iz dnevnika jednog misionara

85. nastavak

I dok se radujem svemu što poduzimaju u Kabululu i u mnogim drugim zajednicama, krećem dalje prema jugu s tmurnim mislima i zabrinutošću za sudbinu slijedećih nekoliko zajednica. Jer znam da ću u njima naći sve uvijek isto, tj. životarenje. 

Bijeda zajednice u Kalundweu

Dođosmo u Kalundwe, selo Velikog Poglavice, koje je mnogo veće od Kabululu. Za očekivati bi bilo da ovdje nađemo dosta veliku i čvrstu zajednicu. Ali nije ni blizu tako. Može se slobodno reći da je ovo naša najjadnija zajednica koja jedva životari. Stari običaji su se toliko urezali u dušu ovih ljudi, da ne žele ništa mijenjati, ni svoje osobne navike, a niti seoske. O čemu god se počne s njima pričati, njihov odgovor je uvijek isti: „Bankambo betusidile...“ – „Pradjedovi su nam tako ostavili...“

Ovaj put sam ih htio malo prodrmati i izazvati, pa im rekoh malo podrugljivo: „Vi se uvijek pozivate na pradjedove. Međutim, nije istina da ih slijedite. Jesu li ljudi u davna vremena ovdje nosili košulje i hlače? Jesu li se vozili na biciklima?“ Svi u jedan glas odgovoriše: „Nisu.“ „Znači, onaj tko želi slijediti pradjedove mora skinuti i košulju i hlače, a umjesto toga svezati oko pojasa životinjsku kožu ili pregaču od trave.“ Nasmijaše se na to, ali znam da će sutra sve biti isto. Čak sam im zaprijetio da jednostavno neću više dolaziti, ako ne žele pomak u vjeri. Do sada nemaju ni obične kapelice-kolibe, nego se nedjeljom okupljaju u jednoj školskoj učionici jer je škola katolička.

Veliki Poglavica

Čujem od nekih da je Veliki Poglavica odlučio sam sagraditi kapelicu kad kršćani neće. I on sebe naziva katolikom. Ne znam da li je kršten dok je bio mlad, ali od njegove brojne djece dvojica su u bogosloviji. A on je poligam. Ima „samo“ 18 žena. Taj „katolik“ ima uza se i vrača koji svaki dan „pronalazi“ tko je ubojica ljudi. Čim netko želi saznati tko mu je ubio dijete ili nekoga od rodbine, odlazi u Kalundwe k Velikom Poglavici, a ovaj ga šalje svome vraču, koji onda „otkrije“ ubojicu. „Ubojica“ mora platiti i vraču i Velikom Poglavici. To je izvor dobre zarade za obojicu, jer svaki dan netko negdje umre. Ipak, Veliki Poglavica je iskreni simpatizer naše Crkve i sigurno mu ne bi bilo drago da prestanem dolaziti u njegovo selo.

Ravnatelj škole nedavno je bio u grdu Kamini i položio inspektorski ispit i neće više biti ravnatelj. Odlazi odavle zastalno. Bili su mi rekli da je već napustio Kalundwe. Međutim, nađosmo ga s nekoliko muškarca, žena i djece gdje nas čeka. Kod njega smo uvijek odsjedali. Ovo je posljednji put da nas prima.Svetu misu slavismo u školi. Nije bilo drugih sakramenata, jedino četvero njih za ispovijed. Čini mi se da će ova zajednica tako životariti do smrti Velikoga Poglavice. Ako njegov nasljednik počne modernizirati svoje kraljevstvo, i kršćanska bi zajednica mogla poći naprijed. Inače, neki običaji, ponekad besmisleni, priječe ljude da počnu drukčije razmišljati. Dok je ovako stanje, oni će živjeti u poligamiji, s fetišima – čarolijama, a od svega toga imat će koristi samo vrač i njegov patron, dok će svijet živjeti u strahu od svih vrsta vještica i zlih ljudi koji drugima nanose zlo na nevidljiv način.

Priučeni bolničar

Starješina naše zajednice stanuje u susjednom selu, 5 km udaljenom od Kalundwe. I on će s nama do svoje kuće. Zaustavljam se da iziđe, a on me upozori da pričekam malo. Dovede mi na dar velikog ovna. Pozva me u kuću i dade mi veliku svotu novca – preko 300 $ da mu u gradu kupim lijekova. On je bolničar crvenog križa. Završio je samo tečaj za bolničara od nekoliko mjeseci, ali ima dugu praksu i zna bolje liječiti od bolničara koji su završili više škole od njega. Lijekovi su mnogo jeftiniji kad se kupuju na veliko tako da on može pomagati svijet, a i lijepo živjeti od zarade. Savjetovao sam nekim drugim izučenim bolničarima da rade tako privatno, posebno u zabačenim selima gdje nema dispanzera. Na žalost, većina njih koji bi znali dobro liječiti, ne znaju upravljati novcem. Čim nešto zarade, potroše u bilo što, a onda nemaju više za što kupiti lijekove. I, propala firma!

Kalenga-Ntandi, postaja u povojima

Vozimo se dalje prema Kalenga-Ntandi. Trava još nije očišćena, a posvuda rupe pa vozilo skače. Čak je i ovnu dodijalo pa „protestira“. Bleji i stalno jauče. Pokušava ustati, ali ne može jer je svezan. U toj gustoj travi dva puta smo se nasukali i morali smo kopati ispod vozila da bismo ga oslobodili. Tih 50 km vozio sam puna četiri sata. Na ulazu u selo postavili su slavoluk. Cijelo selo izišlo pred nas. Iz jedne kuće izvuče se vjeroučitelj Tayo. Tetura... Pijan je, kao i obično. Pristupi vozilu, pope se na prag kod vrata i galami, ljulja se. Djeca slijede njegov primjer i odjednom ih na vozilu ima i sprijeda, i straga i sa strane. Ispred mene svijet pjeva, urliče, maše zelenim grančicama i cvijećem. Prava ludnica! Najradije bih pobjegao jer znam kako će sutra na sv. misi biti vrlo „tanki“.kad bude trebalo iskazati Isusu slavu. Ostat će tek mala skupina, malo stado koje čini katoličku zajednicu. Ali moram se pokoriti jer takav je običaj.

Promijenili su mjesto kapelice. Stara se srušila kad je naišao olujni vjetar. Odnio je i kuću prijašnjeg starješine kršćana pa se on preselio u onu koju su bili napravili za misionara prošle godine. Novu kapelicu sagradili su na kraju sela, uz vjeroučiteljevu kuću. Ispred vjeroučiteljeve kuće naše kršćanke kuhaju večeru, pa mislim da ćemo kod njega odsjesti. Stoga se uputih tamo, ali vele da se moramo vratiti jer su za nas spremili jednu drugu kuću. „Unajmili“ su je od jednog čovjeka koji je ovih dana odsutan.

Fra Stojan Zrno, misionar