S. Bogdana je otišla u Ugandu sa zadaćom da bude kćer Božje ljubavi, to i pokazuje svojim radom. Obilazi nevoljnike po prelijepim brdima i udolinama, Bogom dana i poslana za ovaj posao, ponekad naporno ali ugodno, sve se ide pješice jer se do mnogih vozilom ne može. Uživao sam u tim obilascima. Samo molim Boga da takvo što ponovno doživim. Tako mi je svjež i zoran jedan događaj. Jednoga smo dana išli tražiti malu Imakulatu, četrnaestogodišnju djevojčicu s poteškoćama u razvoju. Vrlo je pametna ali siromaštvo joj ne dopušta upotrijebiti svoje talente koje joj je Bog dao unatoč nekim tjelesnim nedostacima. Hvala Bogu osigurali smo joj školarinu preko jednog našeg dobročinitelja iz Hercegovine i sada je pošla u prvi razred. Smještena je u školski internat gdje joj je osigurana i hrana. Sestre su mi javile da je u školi odlična pa će je najvjerojatnije premjestiti u viši razred. To je kod njih moguće. Ako dobro napreduješ ideš u viši razred, a ako slabo učiš iz višeg te razreda vrate u niži. Kad se netko želi upisati u bolju školu onda prolazi testiranje i po tome ocjenjuju u koji razred može ići. Dobra škola se plaća i uz školu postoje internati za smještaj, ali nažalost mnogo je siromašnih koji to ne mogu osigurati svojoj djeci. U njih se ne ide u školu po godinama nego kad možeš platiti. Mnogi bi željeli u školu ali nikad je ne uspiju upisati jer su siromašni. Pred početak školske godine u veljači toliki su dolazili na vrata samostana i tražili pomoć za školarinu, mnogo potreba, malo primanja. Skoro redovito traže s. Vedranu i s. Bogdanu jer misle da europljani imaju hrpe novaca. No mi znademo da naši misionari pomoći onoliko koliko im pošalju dobročinitelji misija. Bože moj jesi li ti baš ovakav svijet zamislio da na jednoj strani imamo djecu i mlade koji imaju sve uvjete i loše rezultate a na drugoj strani one koji ni bez osnovnih uvjeta za život postižu odlične rezultate.

 

Duševno zadovoljstvo i mir se ne mogu kupiti nikakvim novcima. Kako se u to lako uvjeriti u tom jednostavnom svijetu. To Crkva želi posvjedočiti u ovome svijetu. I ovdje kod nas, i na svakom kontinentu. Crkva je misionarka koja svakoga čovjeka želi usrećiti. Po Crkvi smo i mi sami pozvani da vršimo Kristovu zapovijed, da idemo po svem svijetu propovijedati Evanđelje. Ne propovijeda se samo riječima nego ponajprije životom. Malo bi se ljudi u Africi obratilo po riječima. Oni se krštavaju na temelju dijela onih koji im život čine ljepšim. Obilazeći mjesta od Kakure, Kajonze, Nyabutome, Shagashe, pitao sam se gdje bi pomoć bila najpotrebnija i najhitnija. Bolesti svake vrste: epilepsija, sifilis, sida, malarija i tko zna kojih sve bolesti nema. I mene su ti susreti s ljudima činili radosnim. U očima čitaš zadovoljstvo i zahvalnost. Kada čovjek to doživi onda na sve poteškoće zaboravi pogotovo kad ima na umu Kristove riječi: „što učiniste jednome od ovih najmanjih meni ste učinili“.

 

Kad bi svi kršćani ovu Kristove riječi u život pretočili, onda zasigurno ne bi bilo onih koji nemaju sredstava za školu i imali svaki dan makar za „pošo“. Pošo je njihova lokalna kaša (kukuruzne mekinje razrijeđene u vreloj vodi) od koje uglavnom preživljavaju. Da je nas na „pošo“, ne samo da ne bismo jeli nego bismo pomrli. Pitanje koje ne smijemo kao kršćani zaobići: koliko u današnjem svijetu ima Kristova duha i osjećaja za čovjeka u nevolji? Bože daj nam više osjećaja za Tvoju djecu u potrebi. U svakoj župi bi se mogla prikupiti školarina barem za jedno dijete. Učinimo nešto djelom, a ne samo riječju.

 

 

Teško je, i ne moguće, opisati sve lijepe trenutke koje sam proživio kroz mjesec dana provedenih u Ugandi. Neke nikada ne ću zaboraviti. Bilo je to jedanaestog veljače. Sestre su u svoju zajednicu, u postulaturu, primile tri djevojke koje žele biti kćeri Božje ljubavi. Za tu je prigodu, čak iz Rima, stigla generalica reda, sestra Lucyna Mroczek. Nikakvo čudo jer su to prve domaće postulantice, koje je s. Vedrana kroz školovanje i kandidaturu pratila i upućivala kroz nekolike godine u redovnički život i rad. Christine, Paskazia i Federick su tri djevojke iz tri različita plemena, tri različita izgleda, ali s jednim i jednakim ciljem: svjedočiti Božju ljubav u današnjem vremenu. Misa je bila svečano organizirana. Tu sam u pravom smislu riječi osjetio što znači dar Duhova i različitih jezika. Molili smo hrvatski, engleski te na domaći jezik runjakore. Sve je to Svemogući ujedinio u jednu molitvu i želju da domaće kćeri nastave među svojim narodom raditi i živjeti Božju ljubav. Mnogi su se pitali čemu tolike godine kušnje, škole i provjere. Pa i one same su katkad pomislile tako, ali sad im je drago što su sve to prošle, jer se samo tako može odrasti u vjeri. Paskazia dosta razumje i govori hrvatski. Jednu večer u razgovoru reče ovako: da nismo prošli Teološki institut mi bi nosile šlajer a u glavi ništa. Krista sam doživjela i upoznala na jedan drugačiji način nakon studija. Sada vidim koliko sam malo znala o Kristovoj ljubavi.

 

Nakon svete Mise nastavilo se veselje u blagovaonici gdje je svaka od njih govorila o sebi i o svome životu. Zadivio sam se s kojom opuštenošću i iskrenošću govore o sebi. Zaželio sam im da postanu temelj nove afričke provincije, da budu provincijalke, tajnice i ekonome, ali da se ne posvađaju oko podjele uloga. Bila je to mala šala na koju su afrikanci uvijek spremni. Daj Bože da ovo posijano sjeme urodi stostruko. Kod njih nije problem očekivati pune samostane jer su sve obitelji brojne, baš kao i kod nas nekada.

 

Pasi, Fedi i Kristin čestitim i obilje Božjeg blagoslova još jednom zazivam. Sestrama Alaidi, Vedrani, Bogdani, Aqvili, Ancilli, Marleni i Angeliki hvala i od Boga plaća i nagrada za nezaboravno duhovno iskustvo. Nadam se ponovnom susretu i posjetu u Rushooki ili Rutiju. Bilo gdje se vidjeli neka bude po volji Božjoj i na veću slavu Božju.

 

Don Vinko Raguž