Kongo, 09.11.2011

Iz dnevnika jednog misionara

84. nastavak

Sušno doba, vrijeme putovanja

„Busipo“ – sušno doba je vrijeme kada se mnogo hoda. Prestaju radovi u polju, a ovdje gotovo svi žive od zemlje. Dodije sjediti mjesecima i čekati početak kiša. Zato se kreće na put. Bilo kamo i bilo kako. Ako čovjek ima biciklo, dobro je. Ako ga nema, može i pješice. Samo da se hoda. Trava je spaljena pa ne smeta ni biciklistima ni pješacima. I ja sam uvijek u pokretu u sušno doba. Na početku, u mjesecu lipnju i srpnju vrlo je hladno. Ne može se ni govoriti o zimi jer noćna temperatura spane najniže do +12 C°,a danju bude između 20 i 25 stupnjeva. Ipak, ovo je vrijeme kada se mnogo kašlje, jer su rijetki koji imaju dobre pokrivače. U jutarnjim i večernjim satima, kad je vrlo svježe, mnogi nemaju ništa drugo obući, osim jadne, poderane, prljave košulje. A za mene sušno doba kao stvoreno za posjet selima. Iako posvuda ima rupa, sada su putovi suhi i nema opasnosti da se vozilo zaglibi. Ali zato ima i previše prašine. Svoje osobne stvari moram uvijek najprije zamotati u najlonsku vreću prije nego ih stavim u torbu. Zapravo, posvuda kuda god čovjek prođe, kao da je prošao kroz kamenolom gdje se drobi kamenje, a oblaci neke crvenkaste prašine dižu se prema nebu.
Zato postoji vrlo lijep običaj kod ovih ljudi. Čim stignemo u selo, tek što se s ljudima pozdravimo, ponude nam vodu da se okupamo.

Put prema jugu

Prva postaja je Kabululu. I ovdje su htjeli pokazati koliko im je drago što sam se vratio iz Europe. Pronio se bio glas da se više neću vratiti. Ali to im je bila isprika da ništa nisu radili od onoga kako smo se dogovorili. Naime, dogovorili smo se da ćemo praviti školu i kapelicu od tvrdog građevinskog materijala, tj. zidati s cementom i te zgrade pokriti limom. Oni su trebali skupiti kamenja i iz vode izvaditi šljunka i pijeska. Ali ništa od toga nisu uradili jer, kažu, nisu znali da li ću se vratiti, pa da ne bi uzalud trošili snagu, odlučili su ništa ne dirati. Kako divna isprika! Ali zato se moraju potruditi ovih dana, da sve bude spremno kad uskoro u selo dođe kamion. Naravno, posla uvijek ima za onoga tko hoće raditi, ali ovdje su slijedili liniju manjeg otpora. Jedan dio škole srušio se prilikom olujnog nevremena. A djeca uče u drugoj polovici. S jedne strane uopće nema zida. Učionica zjapi i s ceste se vide đaci. Trebaju popraviti ovu školu, jer ne bi valjalo da djeca ne budu učila dok ne napravimo nove školske učionice. Ima ih koji su izgubili volju popravljati stare učionice-kolibe, čim su čuli da ćemo graditi nove od tvrdog građevinskog materijala.

Radosti u zajednici u Kabululu

U katoličkoj zajednici dobro ide. Vrlo sam zadovoljan s njima. Otkako je mladi ravnatelj škole tu, sve se promijenilo. On je i vjeroučitelj, a vodi i pokret mladih „Kiro“. Za svaki naš posjet nađe se ponetko za krštenje. Tako ćemo danas krstiti jedan bračni par, četvero mladih i dvije bebe.
Osvanu jutro. Tiho je. U afričkoj savani život se budi s buđenjem novoga dana. Ali jutros kad se svanu, nigdje žive duše. Svatko se zavukao u kuću i čeka izlazak sunca, jer su u lipnju najhladniji dani u godini. Kad sunce ogranu, polako se izvlače iz koliba. Sunce je još vrlo crveno, „veliko“, pravo „zimsko“, u početku vrlo nejako. Neki pale ostatke drva koja nisu izgorjela do kraja dok smo sinoć sjedili uz vatru. Djeca se prislonila uza zid, okrenuta prema suncu, štiteći se od hladnog vjetra. Dršću, cvokoću zubima, jer nitko od njih nema na sebi ništa osim jadne košulje. Čekaju da se sunce malo podigne i ojača. Zbog „vremenskih neprilika“ počinjemo svetu misu tek poslije 10 sati, kad se temperatura popela na 20-tak stupnjeva.
I šefovi oba sela su tu, iako ne mole u našoj zajednici. Sudjelujući u misnom slavlju žele pokazati da su oni šefovi svakoga čovjeka, ma koje vjere bio. Osim toga, znaju da obično na kraju svete mise govorim svijetu što trebaju raditi. U ovom slučaju i njih se tiče, jer se spremamo graditi školu, a škola je za sve, bez obzira na vjeru. U ovoj zajednici i danas sam se osjećao vrlo lijepo jer sam spoznao da žele rasti u vjeri, ali i napredovati u razvoju.

Fra Stojan Zrno, misionar