Pater Aante Gabrić, misionar s Isusom i za Isusa
1915. - 1988.
Otac Ante, isusovac, koji je pedeset godina išao "Od sela do sela, s Isusom za Isusa, za neumrle duše“ po dalekoj Indiji, na osobit nas način poziva da se ne štedimo i ne bojimo živjeti s Isusom i za Isusa.
Dobro je da lik toga uzornog svećenika i misionara stavimo preda se osobito u ovom mjesecu listopadu kada mu je obljetnica smrti (preminuo 20. listopada 1988.), kao i godišnjica odlaska u indijske misije (20. listopada 1938.). Neka ovih nekoliko redaka bude u znak radosna sjećanja, iskrene zahvalnosti i žarke molitve Bogu.
Životni put. Ante je rođen 18. veljače 1915. u Metkoviću, u kršćanskoj obitelji, kao deveto dijete u svojih roditelja Petra i Kate. U isusovačko sjemenište u Travniku stupio je 1926., gdje je maturirao 1933. Te iste godine primljen je u novicijat kod Isusovaca u Zagrebu gdje je položio redovničke zavjete. Potom je otišao na studij filozofije u Italiju. Krajem 1938., točnije 20. listopada, ukrcao se na brod „Viktorija“ i otplovio u daleku Indiju gdje je ostao sve do svoje smrti. Za svećenika je zaređen 21. studenoga 1938. u misiji Bošonti (Boshonti). Kao misionar djelovao je među hindusima, muslimanima te malobrojnim katolicima. Točno pedeset godina nakon svoga odlaska u misije, umro je u Kalkuti na glasu svetosti.
Misionarsko djelovanje. Pomaže svima, bez obzira na vjeru i pripadnost. Čovjeka u potrebi nikada nije odbio. Da bi zaštitio siromahe od lihvara, organizirao je rižinu banku. Za udovice hindusa, koje je društvo odbacilo, osnovao je dom, a njihovu djecu smještao u sirotišta; podigao je bezbroj koliba; izgradio kilometre nasipa i putova; gradio je po selima osnovne i zanatske škole, kapelice i bolnice. Osnivao bi nove župe i u dogovoru s biskupom povjeravao biskupijskim svećenicima. Osnovna škola u Kumrokhaliju nosi njegovo ime "Father Ante Gabrić". Brinuo se za prehranu školske djece kao i za njihovo daljnje školovanje. Misija „Maria Polli” u Bošontiju, gdje mu je i grob, stoji kao spomenik na toga misijskog velikana. Koliko je bio omiljen od svih, pokazao je i sprovod na koji je došlo preko 20 tisuća ljudi: katolika, muslimana i hindusa.
Misionarski poziv i odaziv. Sve je započelo u Travničkom sjemeništu. Iz Indije su stigla u posjet dvojica Isusovaca. Ante nije skidao očiju s te dvojice suncem opaljenih bradatih svećenika u bijelim talarima. Jedan od njih je u određenom trenutku upitao okupljene sjemeništarce: „Hoće li netko s nama u Indiju“? Pogled je „slučajno“, bolje reći providnosno, pao na Antu: „Hoćeš li ti?“. Ante je spremno odgovorio: „Hoću“. Ta se riječ stalno vrtjela po glavi i srcu mladoga sjemeništarca i pretvorila se u snagu vihora koji je, uz potporu Božje riječi, valjao dobra djela uz obale rijeke Gangesa i niz obronke Himalaja. Isusova metoda primjera i poziva ne može promašiti. Pastoral zvanja i misionara samo tako donosi plodove.
Primjeran život. Otac je Ante bio svjestan da je po krštenju bio oslobođen iskonskoga grijeha i da je postao sluga Božji. Zato je koristio primljene milosne darove za posvećenje svoga vlastitog života i potpuno se stavio na raspolaganje kako bi i drugi mogli, na svršetku, zadobiti život vječni (usp. Rim 6,23).
Među zapisanim „Dobrim odlukama“ u bilježnici o. Ante nalaze se i sljedeće:
„Nikad slatkiša ni pudinga; Strpljivost do zadnje granice; Obzirnost i ljubaznost u malenkostima. Kad god možeš, razveseljuj druge. Spavati na tvrdom. Dvaput na tjedan post: utorak i petak. Ustati junački i bez oklijevanja. Ljubi siromašne i bolesne, najsiromašnije, prezrene – Imaj posebnu ljubav za njih.“
Ovo su samo neki znakovi njegove ljubavi prema žrtvi koja ga je neprestano vukla u blizinu Božju. Tu, baš tu, u blizini Božjoj, crpio je snagu za život. U razmišljanju o Bogu napisa: „ON ima za tebe:
- svjetlo za svaku sjenu,
- plan za svako sutra,
- ključ za svaki problem,
- melem za svaku bolest.“
Otac je Ante ovo čvrsto vjerovao i živio. Zato ga je Isus mogao upotrijebiti ne samo kao svjetlo i plamen, nego i kao oganj koji pali staro i čini novo, jednostavno pretvara mrak u svjetlost, tugu u radost, mržnju u praštanje, siromaštvo u bogatstvo, smrt u život. Sve je to mogao jer je do kraja nastojao biti i ostati evanđeoski jednostavno Božje dijete koje istinski voli svoga Oca. Da je to tako, svjedoči i njegova „definicija“ svetosti: „Biti svet je vrlo jednostavno, ali i vrlo komplicirano: komplicirano zato što ne znamo biti jednostavni“.
Don Ivan Štironja
Tiskaj 