Kongo, 10.10.2011

Iz dnevnika jednog misionara

83. nastavak

Prva sveta misa u novoj kapelici

Sela su u našoj misiji vrlo razbacana. Najbliže je Kabwe, a do tamo ima 16 km. Prvi put poslije povratka iz Europe dolazim im u posjet. Zato su svi izišli preda me oko 2 km kao pred nekoga kralja. Najdalje su izišli „kirovci“ sa zastavama i maramama svezanim oko vrata, onda malo bliže sela sva školska djeca s učiteljima, a na samom ulazu u selo ostali svijet. U svakom selu se natječu tko će bolje organzirati doček. Ne volim ove „ceremonije“, ali tako je to. Treba se pomiriti s tim jer to spada u njihove običaje, a „bolje da nestane sela nego običaja“, kako sam često čuo u svom rodnom selu.

Prije nego padne noć, obići ćemo gradilišta kako bismo se kasnije mogli u razgovoru dogovoriti što još treba učiniti. Nova kapelica je ozidana gotovo tri metra visine i u njoj ćemo sutra slaviti sv. misu. Takav je program, premda će biti vruće jer nema krova. Škola je ozidana jedan metar. Radovi su stali na oba gradilišta jer je nestalo pijeska. Prošle godine kad smo vadili šljunak u Kimpangi i oni su izvadili tamo jedan kamion i to brzo potrošili. Kažu da nigdje bliže nema šljunka. Ne mogu vjerovati, jer posvuda oko sela ima rječica i potoka i obično se u njima nađe pijeska. Rekao sam im tada: „Tražite i sigurno ćete negdje naći.“ Danas mi oduševljeno pričaju kako su ga pronašli blizu sela i već ga izvadili iz vode. Budući da nije daleko, pozvah ih da odemo pogledati. I zbilja! Već su ga izvadili oko 7 kamiona, a u potoku ga ima još da bi mogli napuniti i 30 kamiona. A do sada nitko od njih nije znao da tu ima šljunka! Gradnja ih nikad nije zanimala pa su prelazili preko šljunka i ne razmišljajući da im može poslužiti za nešto. A kad se radi o lovu i o životinjama, onda na putu ili pored puta primijete svaki i najmanji trag i tumače mi čak kad je koja životinja prošla.
Sa šefom sela sam se dogovorio da odmah počnu piliti daske za krovište. Previše mi potvrđuje i čini mi se da sve olako shvaća po onoj: „Lako ćemo mi to“.

Navečer prekrasna večer. Mjesečina, a nigdje ni malog oblačka. Pjevači su pjevali do 22,30h, a kad su oni umuknuli, još dugo smo ostali sa starijima.

Ujutro nasta veliko natezanje gdje ćemo slaviti svetu misu. Stara kapelica, pokrivena suhom travom vrlo je malena pa predlažu da uđemo u zidine nove, mnogo prostranije. Ali ova nema krova, a sunce već pripeklo. Ipak većina bi za to da slavimo u novoj, makar i na suncu. Meni su postavili jedan veliki kišobran-suncobran, a ostali su se snalazili kako su znali. Najgore je bilo za djecu. Iskupilo ih se mnogo jer su došla i druga djeca koja inače ne mole s katolicima. Došla radi bombona. Danas su ih „krvavo“ zaradila, pekući se na suncu više od dva sata. Ipak, bila su prezadovoljna jer su na kraju svete mise dobila „svoje“. Nije šala imati jedan bombon u selu Kabwe!

Progonjeni zbog vjere

Već od samih početaka kršćanstva u ovim krajevima, Katolička Crkva uživala je uvijek veliki ugled u narodu zbog njezine brige za čovjeka. Bilo je vremena kada je u pojedinim krajevima Konga bilo teško za Crkvu, kao na primjer, za vrijeme ratova i raznih sukoba ili u jednom dijelu Mobutove vladavine, kada je sve nacionalizirao, ali može se reći da Crkva nikada nije bila progonjena. Ali mnogi pojedinci i danas trpe zbog svoje vjernosti Isusu i Katoličkoj Crkvi. Sjećam se tako jedne stare bake iz Kamine. Dok sam tamo bio župnik, nosio sam joj svetu pričest jer nije više imala snage dolaziti u crkvu. Kad sam je prvi put posjetio, iznenadio sam se u kojoj bijedi živi. Upitah je da li ima djece. Odgovorila je potvrdno. „Zbog čega te ne pomažu?“, pitao sam dalje. „Eh, oče“, uzdahnula je baka. „Ja sam kršćanka katolkinja. Odrasla sam u katoličkoj vjeri. Moja dva sina nisu me htjela slijediti. Sad su osnovali svoju vlastiti zajednicu (sektu). Rekli su mi: `Mama, ti moraš moliti s nama u našoj zajednici.` Odgovorila sam im da ne mogu jer sam uvijek molila samo u Katoličkoj Crkvi. `Ako nećeš moliti s nama, mi te onda nećemo pomagati.` Odbila sam jer ne znam ni kako im se zove ta njihova `crkva`“. Pokaza mi u širokom dvorištu jednu kolibu koju su sagradili sinovi kao svoju „kapelicu“. Pomagao sam staricu sve do njezine smrti. Umrla je u bijedi samo zato što se nije htjela odreći svoje katoličke vjere.
Drugi primjer: Evo mi dođe danas jedan mladić. Živio je u susjednom selu Kishinde. Roditelji su mu umrli pa je ostao živjeti sa starijom braćom. Svi su oni pripadnici jedne sekte. Jedino je on nekada davno počeo moliti u katoličkoj zajednici i ostao vjeran do sada. Ali braća i cijela šira obitelj odlučili su izvršiti na njega pritisak da napusti Katoličku Crkvu. Kako je on ostao uporan u svome stavu, braća su ga potjerala iz obitelji. Nastanio se kod nekog prijatelja u susjednom selu Kimandi. Budući da smo usred sušnog doba, ne može sada obrađivati polje. To će činiti tek kad počnu padati kiše, a do tada će ga prijatelj hraniti. Mene moli da mu dadnem nešto odjeće jer je ostao samo u dronjcima, gotovo gol.

Takvih primjera nađe se posvuda. Mi ovdje živimo u „demokraciji“. Tako barem mnogi vele. A to znači da svatko može raditi što hoće. Svatko može osnovati svoju vjersku zajednicu. Zato ih ima posvuda. I u najmanjem selu nađe ih se barem pet-šest različitih. Jer to je vrlo isplativo. Nabaviš negdje Bibliju i počneš kao neki pastor ili „prorok“. A onda su vjernici dužni uzdržavati svoga „proroka“. Život je tako mnogo ugodniji nego obrađujući zemlju. Motika teška! Ma, nije motika teška, nego držalica! I teška i žulja. Ali ima jedan zgodniji način od kopanja. Osnuješ svoje „kipwilo“ (vjersku zajednicu) i baciš motiku. Zato se svaki dan rađaju nove sekte. Ovdje u Kimpangi ima preko 50 različitih vjerskih zajednica. Da bi imali barem koliko-toliko članova, ti osnivači sekti vrše pritisak na najbližu rodbinu da im se pridruže. Ako ovi ne prihvate, nastaje rascjep u obitelji. Zato mnogi trpe pravo progonstvo. I danas je vrlo aktualna Isusova poruka: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan...“ (Mt 10,37...).

Fra Stojan Zrno, misionar