RADOSNA VIJEST - br. 60
DR Kongo, 15.09.2011

Iz dnevnika jednog misionara

81. nastavak

Odoh u kapelicu ispovijedati svijet. Tek što sam ih ispovjedio petero-šestero, smuči mi se. Osjećam da ću pasti sa stolice. Hvata me groznica i oblijeva me hladan znoj. Ustadoh i obratih se onima što su čekali za ispovijed. Rekoh im ono što sam nekada davno učio u bogosloviji, a još nikada to nisam primijenio. Kažem im: „Osim ovog pojedinačnog ispovijedanja u crkvenoj praksi ima i jedan drugi način koji se primjenjuje u izvanrednim prilikama, kad zbog mnoštva svijeta svećenik nije u stanju saslušati svakoga pojedinačno. Npr. za vrijeme rata, kad prijeti pogibao, svećenik pozove vjernike da se pokaju u srcu, a onda sve zajedno odriješi od grijeha. Mene sada hvata malarija i ne mogu vas ispovijedati. Zato se lijepo pokajte. Recite tiho Bogu sve svoje grijehe, jer on proniče svako ljudsko srce. Zažalite što ste ga uvrijedili.“ Poslije kratke šutnje izmolio sam nad njima odrješenje. Učinih to prvi put u životu.
Započesmo sv. misu. Tek što zapjevaše: „Gospodine, smiluj se!“ meni se smuti, kao da cijela utroba hoće iskočiti iz mene. Sklonih se u kut i počeh povraćati. Narod se zagleda. Svi me nekako žalosno pogledaju. Ispričah se svima i rekoh pastoralnom suradniku Jean¬-Marieu: „Evanđelje je dosta dugo (Lazarovo uskrsnuće). Kad dođe vrijeme, ti ga pročitaj i malo protumači svijetu smisao smrti i uskrsnuća.“ Iako nije imao vremena spremiti propovijed, govorio je vrlo lijepo i suvislo. Afrički čovjek ima dva lijepa dara: svi znaju pjevati i svi imaju dar govora. Svatko će od njih bez kompleksa stati pred svijet i držati govor.Zato u Africi nije nikada teško naći odrasle čitače koji će lijepo pročitati riječ Božju ili molitvu vjernika Imao sam i krštenje jedne bebe. Rekoh vjeroučitelju neka on pročita sve po redu, a ja ću samo krstiti dijete i pomazati ga svetim uljem. U međuvremenu još sam jednom povratio u kutu kapelice. Srećom, još nismo betonirali pod, nego je posvuda zemlja, pa nitko neće trebati čistiti.
Čim završih sv. misu, popih kinin i u krevet. Poslah prije toga poruku u Tshibambu da večeras nećemo doći k njima, jer ću ostati „odmarati se“ ovdje. Dok sam se ja cijeli dan preznojavao, moji suputnici animator Jean-Marie i vjeroučitelj koji nadgleda sela William imali su dosta vremena za razgovor s kršćanima. Ujutro se osjetih dosta dobro, samo malo umorno. Dok smo se spremali poći dalje u Tshibambu, upozoriše me da je prednja guma ispuhala. Nije nikakav problem zamijeniti gumu, ali mi se pokvarila dizalica, pa smo se snalazili i bez nje. Ovi naši ljudi imaju za sve genijalna rješenja. Podmetnuše pod vozilo jedan trupac, a onda su kopali ispod gume. Kad su zamijenili gumu, kopali su ispod trupca i tako ga iščupali ispod vozila. Afrička mehanika! Naravno, s nama će na put koza i jarac koje sinoć dobih.
Zbog mijenjanja gume stigosmo u Tshibambu sa zakašnjenjem, kad smo već po planu trebali početi sv. misu. Predložiše da je ne slavimo prije podne, jer ćemo biti u crkvi kad je najvruće. Jer, slijedeće selo udaljeno je svega dva km, pa možemo stići kad bilo. Bi mi pravo kako god oni hoće.
U selu je već godinama svađa oko vlasti, pa je Veliki Poglavica smijenio staroga koji je bio poglavar sela samo dvije godine. Ovaj novi došao me pozdraviti. Govorili smo o razvoju, o tome što bismo mogli učiniti za dobrobit sela, da svijetu bude bolje i ljepše. Svaki novi šef priča kako do sada ništa nije učinjeno i kako će on pokrenuti svijet... Međutim, kad treba zasukati rukave i dati se na posao, svi ti šefovi gotovo su isti.Učinit će samo ono što im pomaže da ostanu na vlasti.
U novoj, prostranoj kapelici dobro se osjećam. Iako su rani popodnevni sati, nije vruće, jer je kapelica dosta visoka, a ima i mnogo otvora pa vjetar piri i vrlo je ugodno. I ovdje nam je ostalo još mnogo toga uraditi, ali je najvažnije da je kapelica pokrivena limom, tako da kršćani mogu moliti i kad prži sunce, a i kad pada kiša.
Odmah poslije sv. mise mladež se okupila ispred nas. Žele nadoknaditi ono što su propustili sinoć, jer je sinoć bio predviđen ples oko vatre, ali zbog malarije koja me je uhvatila, ostali smo u Masombu. Zato sada svom snagom pjevaju, plešu, raduju se, a i ostali svijet im se priključi. Jer, čim afrički čovjek čuje bubnjeve, noge odmah počnu poskakivati.
Stigosmo u Kaimpulu kad je već počeo padati mrak. Mladi su nas čekali. Naložili su vatru i zagrijavali se za večernji program koji se protegnuo do 23h. Tek što sjedosmo, dođoše neki iz Tshibambe da nam najave žalosnu vijest da je pobjegao jarac kojega smo dovezli iz Masomba. Tako uzbuđeno pričaju kao da je jarac najvažniji od svega na našem pohodu. Velim im da smo sutra tu do popodnevnih sati pa će imati vremena potražiti ga kad svane dan. A sada po noći što možemo učiniti?
Osvanu jutro. Sinoć smo se dogovorili da ćemo početi ispovijed u 8h. Ali počesmo tek u 10h. Tako je to ovdje. Svijet ima neki „svoj program“, neko „svoje vrijeme“ i doći će kad oni osjete da treba doći. Badava se ljutiti. Treba samo biti strpljiv i čekati. Ma, i nije mi baš krivo što su zakasnili jer smo i ovdje sagradili prostranu i visoku kapelicu. Sad u njoj nije vruće ni kad je sunce u zenitu. Počeh sv. misu u dobru raspoloženju jer me malarije gotovo potpuno napustila. Ne moram se siliti biti veseo i dobre volje. Strašno je to kad čovjeka uhvati malarija u selima! Kršćani ne viđaju svećenika po nekoliko mjeseci i očekuju da bude raspoložen i radostan što je među njima, a ta malarija uništi volju za bilo što.Najradije se čovjek povuče da nikoga ne gleda.
Kad sam bio na prolazu prema Masombu, ostavio sam ovdje jednog stolara da za ova dva-tri dana skuje klupe, makar na grubi način, da svi mogu lijepo sjesti. Budući da svaka sv. misa traje i više od dva sata, vrlo je važno da svijet ima gdje sjesti.
Čim iziđosmo iz crkve, pred vratima nas dočekaše ljudi iz Tshibambe koji ponosno kliču: „Našli smo jarca!“ Zar je zbilja jarac toliko važan u našem pastoralu?
U Mpyana Bongu danas nemam mnogo posla. Zajednica je malena. Ispovijedaju se samo pjevači, a oni su svi u nedjelju bili kao gosti u Mondoie i tamo se ispovjedili. Dakle, možemo biti opušteni i pričati. Poslije večernjeg razgovora uz vatru moji suputnici animator Jean-Marie i vjeroučitelj William otišli su spavati u jednu kolibu usred sela, ali su se noću vratili i spavali na podu pored mene. Potjerali ih crveni mravi, tzv. „mpazi“ koji se „šetaju“ u kišno doba. Ima ih na milijune. Ako uđu u kuću, nema drugog rješenja nego se ukloniti i čekati dok odu. Ovdje zbilja vrijedi narodna mudrost: „Pametniji popušta“.
Ujutro sv. misa u maloj, vrlo ubožnoj kapelici. Može se uspoređivati sa štalicom u kojoj se rodio Isus. Ali bilo nam je ipak lijepo. Mladi pjevači su se trudili koliko su mogli i znali pjevati sve misne dijelove, a i ostali svijet ih pratio pjevajući i plešući. U ovakvim prilikama nekako se posve izgubi osjećaj za vrijeme. Čovjek kao da je prenešen u neki drugi svijet.
Ove godine mnogi ljudi iz Kimpange i iz susjednih sela posijali su kukuruz u blizini Mpyana Bonda, na području pašnjaka farmi goveda, firme koja se zove „Grelka“. Ali ljudi kao ljudi. Znaju biti neoprezni, a nekada i bezobrazni. „Grelka“ ih pusti da obrađuju zemlju, ali oni onda zapale i unište pašnjake, bilo iz neopreza, bilo namjerno, i onda nema hrane za goveda. Zato je firma odlučila potjerati ih sve. Ali ljudi neće da odu. Zato je uprava „Grelke“ potplatila predsjednika općine. Nedavno mu dali jednu kravu, a on poslao policiju i vojsku i ovi uništili sav kukuruz koji je bio već dobro narastao. Ljudi se badava mučili i kopali zemlju.
Nakon sv. mise opet problem koza i jarac. Moli me starješina kršćana da povezem u Kimpangu jednu ženu, njegovu rodicu i dvoje djece. Nema mjesta. Ali ovdje nikad nitko ne vjeruje da nema više mjesta. Velim mu: „Ili koze ili gospođa! Mjesta više nema, ali ga možemo napraviti. Povest će je ako će koza i jarac ostati kod tebe, a ti ih ovih dana dovezi na biciklu.“ Pristade, premda do Kimpange ima 28 km.

Tiskaj    Pošalji