Svi se žure od sestara Kćeri Božje ljubavi pa do Vrhbosanske nadbiskupije, ali i dalje u drugim biskupijama i zemljama. Održavaju se razni sastanci, prave dogovori, pripremaju se razni liturgijski i drugi materijali od Sarajeva pa do Vatikana. Očekuju se vjernici i štovatelji, šalju razne obavijesti i pozivi te razni promidžbeni materijali. Svi žele da ovaj događaj bude uistinu vjernički događaj svojim sadržajem, ali još više da ostavi neizbrisivi trag u životu Crkve na ovim prostorima, posebno u životu Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi za koje su one prve blaženice.

I ovaj prilog pod naslovom „Misijsko poslanje Crkve ostvareno u životu Drinskih mučenica“ želi biti mali poticaj za razmišljanje i činjenje brojnim prijateljima misija te čitatelja i širitelja misijskog informativnog lista Radosna vijest.

 

 

Crkva, koja je rođena na Duhove, nastavila je svoj rast sve do današnjeg dana diljem svijeta, ali i na ovim našim prostorima. I od toga vremena neprestano se bavi pitanjem sveopćeg poslanja. Trebala je neprestano nadilaziti razne uske ljudske granice bilo državne, bilo nacionalne, bilo regionalne, bilo biskupijske, bilo redovničke, to jest bez obzira kakve one bile, kako bi ostvarila nalog uskrsloga Gospodina poći po svem svijetu naviještati Evanđelje (Mt 28,16-20). Poslanje stoji u srcu Crkve i postaje idealom za sve vjernike, a poglavito za sve one koji mu se na razne načine posvetiše bilo ređenjem bilo redovničkim zavjetovanjem. Jer misijsko poslanje Crkve, koje je Isusova misija, djelo je Božje ili, kao što često kaže Luka, djelo Duha Svetoga (Redemptoris missio 24).

I zato od odgovornosti za misijsko poslanje Crkve nitko od krštenika nije izuzet. Svatko nosi svoj dio odgovornosti bez obzira na povjerenu mu zadaću i na različitost zadaća. Međutim, svatko od njih bilo da su biskupi, svećenici, redovnici, redovnice ili laici trajni su dio evangelizacije i to prema vlastitoj karizmi, pozivu, mjestu što svatko od nas zauzima u cjelini crkvene zajednice.

Bilo kakva zatvorenost opće i mjesne Crkve nikada u Crkvi nije bila prihvatljiva posebno u misijskom poslanju Crkve. I zato su nas pape tijekom povijesti i na razne načine pozivali na velikodušno otvaranje potrebama drugih i drugačijih. Suradnja među Crkvama kvalitetno je obogaćenje za sve i tiče se svih vremena i svih područja crkvenoga života.

Svoj dio odgovornosti za misijsko poslanje Crkve na poseban način nosili su i nose sve do današnjeg dana i redovnici i redovnice. Oni i sve ustanove posvećenog života spadaju u neiscrpivo i mnogovrsno bogatstvo Duha. Njihovi članovi od trenutka kad se daju u službu Crkve snagom samoga svojeg posvećenja obvezatni su surađivati na poseban način u misijskoj djelatnosti, na način koji je svojstven svakoj od tih zajednica. Bogata povijest svjedoči o velikim zaslugama redovničkih obitelji u širenju vjere i u oblikovanju novih Crkava počevši od drevnih monaških ustanova preko srednjovjekovnih redova pa sve do današnjih redovničkih zajednica.

 

 

Družba sestara Kćeri Božje ljubavi, koja je osnovana je 1868. godine u prijestolnici Austro-Ugarske monarhije, nosila je i nosi svoj dio odgovornosti sve do današnjeg dana. Kao i sve druge redovničke zajednice i ona ima svoj identitet, vlastiti duh koji nastoji izreći kroz određeno djelovanje. Utemeljiteljica Franziska Lechner (1833.-1894.) budno je osluškivala potrebe ljudi svoga vremena te u njima prepoznala poziv Duha da, u svjetlu Evanđelja, dadne svoj odgovor.

Nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu, na poziv prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera u travnju 1882. godine majka Franziska dolazi u Sarajevo i započinje svoj rad koji se temelji na vlastitim karizmama. Svoje poslanje širile su i dalje na veliki dio Bosne, ali od 1893. godine, otvaranjem prve kuće i škole u Legradu i na prostor Hrvatske. U kasnijem razdoblju sestre započinju s djelovanjem u Makedoniji od 1951. godine, na Kosovu od 1961. godine, a od 1992. godine i u Albaniji.

Družba sestara Kćeri Božje ljubavi danas u svijetu ima preko 1.200 sestara koje žive i djeluju u jedanaest provincija i jednoj vice-provinciji Družbe, na četiri kontinenta: Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Africi vođene geslom: „Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo“.

 

 

Papa Benedikt XVI. u 2011. godine ovlastio je vatikanski Zbor za kauze svetaca u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu Službenica Božjih Drinskih mučenica Time je odobrio proglašenje blaženima: s. M. Jule Ivanišević, s. M. Berchmane Leidenix, s. M. Krizine Bojanc, s. M. Antonije Fabjan i s. M. Bernadete Banja. Beatifikacija će biti 24. rujna 2011. godine u Sarajevu u Sportskoj dvorani Zetra. Ova vijest radosno je odjeknula u hrvatskom narodu na području zemlje mučeništva Bosne i Hercegovine, zatim Republike Hrvatske kao i u zemljama, biskupijama i župama rođenja i krštenja Drinskih mučenica. Ovo je na poseban način milosni veliki dar cijeloj Družbi Kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale, a posebno jer su one prve blaženici cijele Družbe. Svojim porijeklom i svom poslanjem pokazale su konkretnu širinu kršćanskog srca koje ne poznaje ljudske granice. Njihovi životi pokazuju kako se kroz raznolikost redovničkog života, zatim kroz raznolikost povjerene službe te sredine i okruženja redovničkog življenja i svjedočenja može ostvariti Kristov nalog i postići razinu svetosti.

Kada je Drugi svjetski rat bio na pomolu, kao i tijekom samoga rata, prilike za „činiti dobro“ postajale su sve brojnije i raznovrsnije. To je vrlo dobro uočilo i iskusilo pet sestara kada su se ratne 1941. godine našle zajedno u samostanu na Palama, nedaleko od Sarajeva. Bile su svjesne tih novih izazova koji su njihovu Družbu, s odgojno-obrazovnom svrhom, potaknuli da se u ratnim nevoljama okrene prema čovjeku patniku, na svim razinama. Tako su i one činile, što potvrđuje činjenica da je njihov samostan Marijin dom prozvan „gostinjcem siromaha“. U njemu se na izvanredan način ostvarivala želja i odredba njihove utemeljiteljice da članice Družbe trebaju imati sućutno srce i djelatne ruke za ljude u nevolji, osobito siromahe.

Nesebično i požrtvovno služenje ljudima raznih vjera i nacija, najvećim dijelom mještanima pravoslavcima, bila je svojevrsna škola koja ih je pripremala za konačni dar života – za mučeničku smrt. Pod mudrim vodstvom s. Jule, poglavarice te male zajednice, njihovo ekumensko i karitativno djelovanje te ostajanje na Palama, unatoč opasnostima, bilo je ljudima onoga kraja izvor ohrabrenja da zlo nema posljednju riječ te da dobro, iako moralo proći i kroz smrt, ipak u konačnici pobjeđuje.

Sestre su podržavale tu nadu u narodu sve do dana svoga nasilnog odvođenja s Pala, 11. prosinca 1941. godine, nakon čega je samostan opljačkan i zapaljen. Skupina četnika zarobila je sestre, nekoliko djevojaka i prognanoga slovenskog svećenika vlč. Franca Meška te ih je po romanijskim brdima i šumama vodila prema Sjetlini i Goraždu. Najstarija 76-godišnja s. Berchmana ostavljena je na pola puta, u Sjetlini, a ostale su četiri sestre odvedene u Goražde i smještene u vojarnu, na drugi kat, uz rijeku Drinu. Iste noći, 15. prosinca, četnici su ušli u prostoriju sestara i zahtijevali od njih da ostave svoj način života i svoje zavjete. Nakon što su one to odlučno odbile, počeli su ih, pojedinačno, nagovarati, tući i prijetiti smrću. Kada su im počeli trgati odijela, u nakani da ih siluju, sestre su u obranu svoga ljudskog dostojanstva i svojih redovničkih zavjeta skočile kroz prozor, uz povike: „Isuse, spasi nas!“ Nekoliko trenutaka kasnije, izranjene sestre bivaju izbodene i usmrćene noževima te odgurnute do Drine. Sljedeći dan tijela sestara gurnuta su motkom u hladnu rijeku Drinu koja je postala njihov tekući grob. Sestru Berchmanu su 23. prosinca odveli u šumu (kod Sjetline) i ubili je pod pračanskim mostom, a od njezina redovničkog odijela šivali su svoje zastave.

 

 

U Drinskim mučenicama možemo vidjeti puno toga, osim točaka iz njihova života koje su bile potrebne za uspješan završetak postupka beatifikacije, a što može biti uzorom današnjem vremenu i današnjem čovjeku bez obzira na njegovo stanje i poslanje u današnjem svijetu i u konkretnom društvenom i crkvenom okruženju.

Sve ostaviti i poći za Kristom, koji je najveći prijatelj i današnjeg čovjeka, bila je njihova prva odluka. Mogla je svaka pojedinačno izabrati i drugi poziv i biti sretna i zadovoljna. Ali nisu, nego su izabrale Krista.

Nadišle su ljudske granice rođenja i nacionalne pripadnosti te preko Družbe sestra Kćeri Božje ljubavi pošle u daleki i nepoznati svijet u Bosnu, u kojoj se gradilo nove lice čovjeka i društva nakon višestoljetne turske vladavine, kako bi se nesebično preko povjerenih službi darivale bratu čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Mogle su izabrati i drugu redovničku zajednicu. Ali nisu, nego su izabrale Družbu sestara Kćeri Božje ljubavi i napaćenu Bosnu.

Snaga osobne vjere te potpuno povjerenje i pouzdanje u Boga bili su dio njihovoga redovničkog života. U svim njihovim osobnim i zajedničkim odlukama Bog im je bio snaga, povjerenje i pouzdanje. Možda su mogle imati malo više pouzdanja u utemeljenost vlastitih prosudbi. Ali nisu, nego su dobrom Bogu neizmjerno vjerovale.

Usprkos prijetećih opasnosti koje sa sobom nosi svaki rat one su ostale na svojim mjestima živeći s bratom čovjekom i svjedočeći Krista raspetoga i uskrsloga. Mogle su one ostaviti samostan na Palama i službu koju su obnašale i spustiti se niže u Sarajevo ili otići u Hrvatsku pa preko Slovenije sve do Beča. I nitko ih zbog toga ne bi osudio ili im nešto prigovorio. Ali nisu, nego su prema vlastitoj odluci utemeljenoj na prosudbi situacije izabrale ostanak u svome samostanu na Palama i u konkretnom okruženju.

U konkretnim životnim opasnostima možda moglo se „drugačije“ i „mudrije“ razmišljati i djelovati kako bi se izbjegla mučenička smrt. Možda je postojalo šarenilo razmišljanja svake pojedine sestre kako bi, ljudski gledano, izbjegle palmu mučeništa. Ali nisu, nego su imale jasan i hrabar  zajednički stav ostanka na Palama.

Radosni smo da ćemo imati nove blaženice i prve blaženice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. Možda ćemo nakon toga velikog događaja na prvo mjesto staviti njihov moćni zagovor, a tek onda primjer njihovog svjedočkog življenja. I zato, dragi prijatelji misija Crkve u Hrvata, poredajmo pravilno duhovnu snagu i duhovni sadržaj koji nam daju buduće blaženice. Na prvom mjestu neka bude primjer njihovog hrabrog svjedočkog vjerničkog i redovničkog življenja, a nakon toga u njima gledajmo moćne zagovornice u našem svakodnevnom življenju. Poput njih nadiđimo svoje male ljudske granice župe i biskupije, sela i grada, ovozemaljske domovine rođenja i življenja. Poput njih pokažimo katoličku širinu prema bratu čovjeku kojega ne poznajemo, a koji od nas tu širinu očekuje. Po njihovu primjeru ugradimo se danas u misijsko poslanje mjesne i opće Crkve bez obzira na zvanje i poslanje koje imamo u svome svakodnevnom življenju.