Fra Filip još nije bio stigao u Kaminu. Pet puta sam išao u grad na kolodvor provjeriti kada će vlak doći, ali svaki put kažu: „Ne zna se”. Kad sam zadnji put bio tamo oko 2,00 sata ujutro, rekoše mi da se vlak primiče Kamini. A to uvijek znači da će stići za sat-dva. Nije se više isplatilo vraćati kući, pa sam ostao sjediti u vozilu i čekati. Oko 3,30 sati začu se sirena. Vlak ulazi u kolodvor. Fra Filip je spavao. Tražio sam ga dugo. Nema opasnosti da će otputovati dalje jer ovdje vlak stoji barem dva sata. Probudiše ga. Ali ostaje nam još pričekati dok podignemo stvari. Fra Filip je kupio mnogo toga za sve nas. U vlak se može unijeti samo dva kovčega, a ostalo ide posebnim teretnim vagonom koji se zakači za putnički vlak. Podizanje tih stvari oduzelo nam je cijeli sat vremena te stigosmo kući u 4,30 sati. Eto, cijelu noć nisam spavao jer je vlak kasnio dvadesetak sati. Zna on kasniti i mnogo više. A zovu ga “Diamant de luxe”, znači najbolji vlak koji ovdje postoji. Fra Filip mi reče da je vagon-restaurant ostao negdje na pola puta u savani, jer je vrlo smetao vožnju. Pokvarili mu se kotači pa je previše kočio.

 

 

Uskoro će Došašće. Vrijeme je to kada treba obići, koliko je moguće, sve zajednice raspršene na sve strane. U ove gotovo dvije godine otkako sam u Kimpangi posebno sam iskusio koliko je svećenikova prisutnost potrebna u selima. Tamo gdje nije bilo svećenikova posjeta, kršćanstvo je dosta "divlje", na niskim granama, a neke su se zajednice posve ugasile. Došli su pripadnici raznih sekti i odvukli ih k sebi obećavajući im "čudesa". Sada treba početi od ništice. Poći ću u posjet dva-tri tjedna ranije u ona sela u kojima smo se prošle godine mučili u Došašću, ostajali satima u blatu i jedva se izvukli. Čak smo morali mijenjati i raspored posjeta.

 

Prva postaja je Kabululu. Kao i obično, sa mnom su pošli pastoralni suradnik Jean-Marie i vjeroučitelj koji nadgleda sela William. Iako su kiše već davno počele i posvuda ima lokava, cesta je "izvrsna", to jest nema opasnosti da se zaglibimo. Usput ćemo se svratiti u veliko selo Kimandu gdje smo počeli graditi školu. Temelji su iskopani, a zidar s kojim sam se pogodio za posao već radi. Premda posvuda u ovom kraju slovi kao dobar zidar, sumnjao sam da će dobro postaviti vodoravni položaj temelja. To je slaba strana svih ovdašnjih zidara. I zaista, nisam se prevario u sumnjama. S plastičnom cijevi u koju sam nalio vodu ustanovio sam da se na 25 m dužine školske zgrade prevario za dvadesetak cm. On se branio da je teren nagnut. Ispričah mu priču koja kruži u mojoj rodnoj Šuici da je neki zidar krivo postavio kut. Kad mu je gazda prigovorio: "Majstore, ovo ti nije u vinklo", nije pravi kut, zidar se branio: "Nije ni tvoj vrt u vinklo." On slijedio kut u vrtu, a ovaj moj zidar pad zemljišta. Dok smo to popravljali, izgubismo dva-tri sata vremena. Ipak stigosmo u Kabululu na vrijeme, to jest prije mraka.

 

 

Navečer uz vatru priči nikad kraja. Jedna se baba "raznježila", raspričala se kao da je večerala magnetofonskih vrpci. Bila katolkinja, pa se udala za nekog tipa koji je bio član neke sekte. Kako to obično biva, žena mora slijediti muža, jer ovdje kažu: "Muž je iglica, a žena je konac." Kuda muž, tuda i žena. Kad joj je nedavno muž umro, vratila se u svoje selo, u svoju obitelj. Sad sva sretna što će se moći ponovno ispovjediti i pričestiti nakon dugih godina. Sutradan oko 9,00 sati slavili smo sv. misu u školi jer još nisu napravili ni najjednostavniju kapelicu-kolibu. Krstio sam dvije žene i one su sa svojim muževima sklopile kršćanski brak. Jedni "mladenci" su srednje dobi, a drugi sedamdesetogodišnjaci… Još se dvoje mlađih spremalo sklopiti crkveni brak, ali je muž odustao u zadnji trenutak. Bilo je i smijeha za vrijeme krštenja. Pitam majku kakvo će ime dati svome djetetu. Ona veli: "Mécanicien", što znači "Mehaničar". Često uz afričko ime daju i neko kršćansko, ali mnogi slabo razumiju francuski način izgovaranja kršćanskih imena, pa tako ima svakakvih "svetaca". Eto, danas sam prvi put čuo da ima i sveti "Mehaničar".

 

Na kraju misnog slavlja obavili smo izbor starješine kršćanske zajednice i izabrali su ženu. Možda je ona jedina na čelu kršćanske zajednice u cijeloj biskupiji. U mladim i malobrojnim zajednicama poneki aktivniji kršćani pokušavaju ujediniti na molitvu ono malo kršćana i one koji su nekršteni, ali se priznaju katolicima jer mole s našim kršćanima. Takvi vode zajednicu i sami se nametnu zajednici. Budući da smo u Kabululu dolazili već nekoliko puta, znači da je zajednica već na "višem stupnju". Zato smo odlučili provesti izbore za starješinu kršćana pa na koga padne odluka svijeta. Izabraše seosku učiteljicu jer je ona nekako smirena i sa svima je dobro. Osim toga, pismena je i pričešćuje se.

 

 

Evo nas opet u selu Velikog Poglavice. Uvečer sjedeći u sjenici ispred kuće ravnatelja škole vodili smo bezuspješni rat protiv komaraca. U priči sa starim ljudima osjećam njihovu nostalgiju za starim "dobrim" vremenima. Nije to bilo ono uobičajeno staračko jadikovanje, nego jedna stvarnost. Nekada je ovo selo bilo "mali raj" u ovom području. O tome svjedoče i zidine velikih kuća koje su gradili Belgijanci. Neke su još uvijek naseljene, ali u dosta lošem stanju. Uskoro bi se mogle srušiti. Ovdje su dolazila mnoga vozila prije pedeset godina, a sad kad dođem ja kao svećenik sa svojim terenskim vozilo, to je događaj za selo. Selo Kalundwe, selo Velikog Poglavice ne napreduje, iako svaka žena rađa po desetero i više djece, a mnogi ljudi imaju i po više žena. Sam Veliki Poglavica ima gotovo 400 djece. Ali mladi svi odreda odlaze. Ne žele živjeti u ovom selu punom čarolija. Boje se. Stotine djece Velikog Poglavice žive drugdje. Reče mi i ravnatelj katoličke škole da i on želi otići u susjedni grad Kaniamu. Odlaze zbog djece koja će dogodine poći u srednju školu, ali i zbog neizdrživosti stanja. Roditelji trebaju plaćati učitelje. Polovica školske djece djeca su Velikoga Poglavice, a on ne plaća za svoju djecu. Tko ga može na to natjerati jer njegovo je sve na ovom dijelu zemlje koji se zove Mutombo Mukulu. Čak i divlje životinje u savani pripadaju njemu. Ako učitelji nisu plaćeni, onda nitko ne želi doći ovdje, učiti tuđu djecu i "živjeti od zraka". Neki od onih učitelja koji sada drže nastavu, nisu ni diplomirali. Išli su u učiteljsku školu pa propali ili odustali. Sad ih ravnatelj pokupio da njima "začepi rupe" u nastavi. Ako dođe inspekcija, zatvorit će školu. Ravnatelj mi priča da je Veliki Poglavica ima velikih ambicija u školstvu. U selu je bio otvorio i srednju školu, ali nije išlo. Škola je zatvorena zbog istih razloga koji prijete i osnovnoj školi. I ravnatelja uhvatio strah. Kaže da u toj njihovoj četvrti nešto lupa noću, da se djeca predaju, plaču noću. Strah se uvukao pod kožu. I drugi se spremaju odseliti odavle. Od čega bi moglo doći noćno lupanje i buka? Mislim da se to da vrlo jednostavno objasniti, jer i u mojoj župnoj kući "lupa" noću. Tako je to posvuda gdje je limeni krov. Ove kuće u Kalundwe pravila je belgijska vlast prije više od 60 godina kao naselje za policiju. Kuće su pokrivene limenim krovom koji je i danas u dobrom stanju. Ima noćnih ptica koje se spuste na krov i "lupaju". Osim toga, danju sunce prži i lim se širi. Noći su svježe pa se lim steže i "puca". Ima još i treći razlog. Neki čavli u limenom krovu su ostarjeli i popustili. Kad noću naglo zapuše vjetar, lim počne lupati. Ali svi ovi razlozi ne "pale". Za ove ljude postoji samo jedno jedino "pravo rješenje" – "kibanda-nečastivi". Eto, zato ovo selo koje bi trebalo biti u punom procvatu, danas spada među manje razvijena, zaostala sela.

 

Nastavlja se...

 

Fra Stojan Zrno, misionar