Sarajevo, 17.08.2011

Iz dnevnika jednog misionara

81. nastavak

Mlada misa u Thibambi (81)

U gradu sam Kamini. Trebam namiriti mnogo toga jer se spremam na odmor. Posljednji put putujem iz grada u Kimpangu. Radnici će ostati raditi za vrijeme sušnog doba. S njima će ostati animator Jean-Marie. Šteta bi bila da se ne radi više od 3 mjeseca. Sa sobom ću povesti vlč. Jean-Jacquesa, našeg domaćeg svećenika. Zaređen je u siječnju u Kamini. Rođen je u Kamini, ali mu je djed rođen u Tshibambi, jednom selu koje pripada mojoj misiji. Dakle, tu su mu korijeni. Stoga smo se dogovorili da bi bio red da i u selu pradjedova slavi jednu „mladu“ misu i da to bude u sušno doba, jer je on na službi vrlo daleko. Morao se voziti biciklom oko 100 km, a onda vlakom još toliko do Kamine. Sušno doba zgodnije je za organiziranje fešta. S nama će poći i njegov otac i još trojica iz obitelji koji nikada nisu bili u rodnom selu.
Idemo jednom duljom cestom, jer ćemo rodbinu ostaviti u Tschibambi, a nas dvojica produžit ćemo u Kimpangu. Na jednom mjestu zaustavljam vozilo i velim im: „Iziđite svi. Danas ste ovdje prvi put. Za vaše djedove, a i za mnoge ljude koji danas žive u Tshibambi, ovo je sveto tlo. Ovdje stanuje Veliki Duh (Mukisi).“ Pokazujem im jedno veliko stablo, pomalo čudno. U gornjem dijelu je račvasto i između velikih grana stvorilo se udubljenje, kao neka posuda. U kišno doba posuda je puna, ali je stablo šuplje i kroz usku šupljinu voda curi polako kap po kap u jednu drugu „posudu“ na samom dnu stabla. Ovu neobičnu prirodnu pojavu stari su pripisali Velikom Duhu. Zato ga i danas promatraju s poštovanjem. Nitko ga ne smije dirati. A ne daj, Bože, da bi ga netko posjekao!
Cijelo se selo dalo na posao. Sprema se fešta kakva ne bijaše odavno u ovom selu. Sagradili smo novu prostranu crkvu, ali je još nismo pokrili.A afričko sunce kad peče, baš peče! Oni nemaju ceradi, ali imaju mnogo palmi. Zato su se potrudili i svu crkvu prekrili palminim granama da sav svijet bude u hladovini. Došli su i svi kršćani iz susjednog sela Kaimpulu sa svojim pjevačima. Dva zbora se izmjenjuju natječući se tko će ljepše, ali i tko će jače pjevati. Crkva je prepuna. Na vratima se načičkalo mnogo svijeta iz drugih vjerskih zajednica, promatrajući znatiželjno što to katolici slave.
Nakon svete mise narodno je veselje u selu kod mladomisnikove rodbine. Mi moramo odmah poslije ručka u Kimpangu, jer mi je ostalo još posjetiti šest sela. Vlč. Jean-Jacques i njegova rodbina čekat će u Kimpangi prvi vlak koji naiđe prema Kamini, pa bio on i teretni. Nema veze. Ovdje je najvažnije stići na odredište, kako bilo, ali po mogućnosti ne pješačiti!
Spremam stvari za putovanje, jer ću jedan tjedan biti odsutan. Znaju to kršćani pa navalili upravo sada. Traže razgovore, traže svašta. Ne volim razgovarati prije polaska na put jer u takvim prilikama uvijek nešto zaboravim. Onda mi bude krivo pa reknem sebi da slijedeći put nema razgovora dok se spremam. Ali što ću sa svijetom? Ne bih želio nikoga ožalostiti, posebno one koji su u velikoj nevolji.

Kabululu – zajednica velikih nada

Krećem prema Kabululu, selu udaljenom 66 km. Cesta je dobro suha, ali u velikim rupama ima još vode, kao ostatak minulog kišnog doba. Na mnogim mjestima voda je razrovala put pa moram izići i razgledati kako najzgodnije proći a da ne podbijem vozilo. Desetak km prije Kabululu nađosmo veliki kamion zaglibljen u vodi i blatu. Ima svakakvih rupa na našim cestama, ali ova je prevršila svaku mjeru! Uz put rastovarene vreće kukuruza. Koliko su ovi ljudi vidjeli muke dok su u selu natovarili preko 8 tona kukuruza natrpanog u velike vreće. Sad su sve to istovarili, a čim se iščupaju iz blata, ponovno će sve to natovariti na kamion. Jadni ljudi! Za mene nema problema jer je na tom mjestu napravljena „zaobilaznica“ za pješake, bicikliste i mala vozila. Kroz šumu su posjekli nekoliko stabala i može se polako proći. I dok pozdravljam blatnjave ljude koji u rupi kopaju i podmeću drva ispod kotača kamiona, vele mi umorno: „Oče, ovdje smo već cijeli tjedan. Gladni smo. Dajte nam barem bombona da se okrijepimo.“
Ovaj put u Kabululu su nam priredili iznenađenje. Osnovali su pokret mladeži i djece, tzv. „Kiro“. Ima ih oko 50. Izišli su pred nas pjevajući i marširajući. I dok smo se malo odmarali ispred kuće koju su za nas napravili, „kirovci“ su izvodili razne igre i zabavljali i nas, a i svijet koji stalno dolazi da nas pozdravi.
Navečer seoski poglavar i ugledniji ljudi iz sela žele sa mnom razgovarati. Škola je katolička, a zgrade su jadne, od nepečene cigle i pokrivene suhom travom. Mole me da tražim pomoć u Europi, a oni će dati od sebe što mogu. Dogovorili smo se da ćemo sutradan ići u savanu na rijeke i potoke da im pokažem kakav bi šljunak i pijesak trebali vaditi iz vode.
U kršćanskoj zajednici ima veliki pomak naprijed. S njima sam vrlo zadovoljan. Kad sam prije 3 godine prvi put ovdje slavio svetu misu, bio je za svetu pričest samo jedan starac koji je u međuvremenu umro. Sada ih ima oko 30 koji se redovno pričešćuju. I danas sam krstio četiri odrasle osobe, pet mladih četrnaestogodišnjaka i tri bebe. Vjenčao se jedan bračni par. U zajednici je posebno aktivan novi ravnatelj škole koji vodi „kirovce“.
Poslije svete mise pođoh s uglednim ljudima iz sela tražiti pijesak, šljunak, kamenje, kako smo se sinoć dogovorili. Na udaljenosti od 9 km od sela zagazih u rijeku. Nađosmo čistoga, prelijepoga i pijeska i šljunka i više nego što će nam trebati. A oni su skupljali po putu blizu sela neki crveni pijesak u kome ima zemlje. Tako lutajući po savani vratismo se na ručak u selo tek u 16,30 sati. Cijeli dan nismo ništa jeli.

Fra Stojan Zrno, misionar