Misionarka s. Vedrana Ljubić u posjetu KŠC sv. Josip
s. Vedrana, misionarka iz Ugande
Četvrtak, 5. svibnja, bio je jedan sasvim običan dan za đake Internata KŠC-a sv. Josip u Sarajevu: ustajanje, molitva, škola, povratak iz škole, vrijeme za učenje. Budući da je u 9 sati navečer vrijeme molitve, okupili smo se u djevojačku tv dvoranu. Ubrzo su nam se pridružili i momci. Odmah smo znali da nas te večeri, uz molitvu, čeka još neki program. Za nama su u dvoranu ušli vlč. Mario i tri sestre: s. Antonela, s. Neda i s. Vedrana, misionarka iz Ugande. S. Antonela nam je priopćila da ćemo imati kratko predavanje o životu u dalekoj Ugandi. Potom je pozvala s. Vedranu da nam se predstavi i kaže nešto o svom životu u toj dalekoj zemlji na „crnom kontinentu“.
S. Vedrana je stala ispred nas gotovo stotinjak đaka Internata. Prvo što smo primijetili bilo je njeno vedro i nasmijano lice. Priču je započela nekim temeljnim informacijama o Ugandi i o životu u Africi. Ispričala nam je da se stanovništvo Ugande u vremenu od 13 godina povećalo za jedanaest milijuna. Naglasila je da je potomstvo najveći ponos stanovnika Ugande. Potom nam je pričala o svom djelovanju i djelovanju njezinih sestara u Ugandi. Među ostalim poslovima, one se brinu i za napuštenu djecu, za djecu bez jednog ili oba roditelja. Bili smo iznenađeni spoznajom da se dijete bez majke u Ugandi smatra siročetom, iako ima oca, te da otac ne predstavlja neku posebnu ulogu u životu djeteta. Dok je pričala, u glasu joj se osjetio ponos na svoje štićenike koji su prema njenom svjedočanstvu puno toga prošli, iako neki od njih još uvijek ne znaju ni pričati. Posebno nas je potresla i ražalostila spoznaja da još postoje plemena koja svoju djecu doslovce ubijaju. Rekla nam je da pripadnici tog plemena svoju bolesnu i na neki način nesposobnu djecu stavljaju na vrh drveta kako bi ih ptice pojele. To je u nama izazvalo zgražanje ali i još veću znatiželju. S. Vedrana je nastavila pričati o plemenima i njihovom načinu života i o njihovim običajima. Ispričala nam je da pripadnici plemena žive u jako malim kućama sagrađenim, uglavnom, od blata i gline, te da u jednoj toj kući boravi preko deset članova obitelji.
Dečke iz Internata osobito su zanimali kukci i razni gmazovi s kojima se s. Vedrana susreće, pa nam je pričala i o tomu. Ustvrdila je da postoji puno vrsta životinja u Ugandi, ali da je i njih urbanizacija natjerala u bijeg u neke dalje krajeve, dalje od ljudi. Pričala nam je kako je prije desetak-petnaest godina bilo normalno vidjeti lava ili neku drugu životinju uz put, ali da danas takve vrste možemo vidjeti samo u rezervatima ili zoološkim vrtovima.
Nekoliko puta mi je pogled prošao po dvorani i jedino što sam vidjela bila su znatiželjna lica svih učenika, ali i naših odgojitelja. Koliko su nas god iznenadile poteškoće tih ljudi, pa i negativne stvari, tim više smo se divili tolikim divnim primjerima dobrote, radosti i ljubavi naroda Ugande. Sestra je s ponosom govorila o svojim učenicima koji danas završavaju fakultete i rade kao mladi i sposobni ljudi, iako su mnogi od njih gladovali da bi si priuštili školovanje. Također smo saznali da se mladi rado odlučuju za duhovni stalež, put prema Bogu, iako im obitelji to često brane.
Bili smo toliko zadivljeni i ujedno ganuti njezinim doživljajima da smo zaboravili na vrijeme i tražili da nam još priča o svojim misionarskim iskustvima. Ona je s radošću nastavljala pričati, očito sretna što nas sve to zanima. Vrijeme je brzo proletjelo i već je trebalo poći na počinak. Iako je bilo kasno, zamolili smo s. Vedranu da nam kaže nešto na lokalnom jeziku. Saznali smo da u Ugandi postoji stotine jezika. Pokazala nam je kako se lokalno stanovništvo krsti. Polako smo pratili kako to ona radi pa smo i mi za njom ponavljali i činili znak križa. Potom smo se pomolili za sve njene štićenike i za sve one kojih se nema tko spomenuti u molitvama. Susret s časnom Vedranom završili smo zajedničkim fotografiranjem.
Iako sam u početku mislila da je ovaj susret gubljenje vremena, na kraju sam shvatila da sam se jako prevarila, jer ono što sam čula tu večer urezalo se u moje srce i moj mozak. Ova duhovna i hrabra sestra, potakla me je na razmišljanje o toj beskrajnoj sreći što sve imam u svom životu i što ima netko tko se neprestano brine za mene. Hvala s. Vedrani što mi je pokazala da se radom i trudom puno toga može postići, a posebno joj hvala na svjedočanstvu radosti. I što reći na kraju osim toga da bismo svi trebali pogledati svoj život i prestati se žaliti na sve jer nismo ni svjesni koliko smo sretni ljudi jer imamo prije svega obitelj i nekoga tko se o nama brine.
Anita Ponjavić
Donosimo još dva kratka zapažanja.
Dok nam je s. Vedrana kroz razgovor ispričala život djece, koja su naših godina, shvatila sam zapravo koliko sam sretan. Pa ja sam bogata jer imam svoje roditelje i svoja dva brata. Njihov i moj život ne mogu uspoređivati. Sad bi mi bilo teško zamisliti kako bi se tu snašla, ali onda sam osjetila onu neizmjernu ljubav u sebi. Sestra je s toliko ljubavi pričala o njima kao da ih je uistinu ona rodila. Njena ljubav i briga za druge je ono što je u meni ostalo kao poticaj da sam dobila primjer i da bih po tom primjeru trebala nastaviti živjeti dalje... Zahvalna sam joj za poticaj da sve ono što radim, činim s neizmjernom ljubavlju i brigom za druge, jer ljudi su ti koji nas čine sretnima. (Nikolina Marčić)
Kad je s. Vedrana došla među nas u dvoranu, prvo što sam pomislio bilo je: „Joj, sad će nas zamarati pričom o svomu pozivu, kako ju je Bog pozvao i tako dalje...“ Međutim, kad je započela svoje svjedočanstvo, shvatio sam koliko je taj njen poziv važan. Ona je jedina pomoć malim siročićima u Africi. Tako nam je zorno opisivala njihov život, da sam se u jednom trenutku osjećao kao da sam tamo. I na samom kraju izlaganja, koje je bilo tako dirljiva, zaželio sam da je posjetim. Nadam se da ću uspjeti ostvariti tu svoju želju. S. Vedrana je tako divna i vjerujem, da nije nje, mnogi bi siročići bili još siromašniji. (Boris Dragojević)
Tiskaj 