Kongo, 23.06.2011

Iz dnevnika jednog misionara

80. nastavak

Blagoslov kuća

Ujutro poslije sv. mise jedan me čovjek, naš kršćanin zamolio da mu blagoslovim kuću. Žena mu umrla prije gotovo godinu dana. Otada se nije više usudio stanovati u svojoj prostranoj kući, već se nastanio u maloj kolibici kod sina. Bojao se da bi pokojna žena mogla dolaziti i praviti neprilike. U praznoj kući paučina se uhvatila na sve strane. Dok ulazim u glavnu prostoriju, i meni se uhvati i oko glave i oko ruku. Jadni čovjek! Zapustio ovu dosta lijepu kuću samo zbog straha. Pitam ga: „Dok ti je žena bila živa, da li ti je željela da ti bude dobro, da lijepo stanuješ ili ti je željela zlo?“ Kaže:“Voljeli smo se, slagali se u životu. Rodili smo osmero djece i živjeli smo lijepo.“ Kako to, sada kad je umrla, želi ti nanijeti zlo?“, pitam dalje. Samo sleže ramenima. Iako je učen, učitelj je, od malih nogu su ga tako učili da se mrtvih treba bojati, da ih treba „otjerati“ što dalje od kuće, bilo svećenikovim blagoslovom, bilo vračevim ceremonijama, jer s mrtvima nema šale. I to je nešto što je svakome od njih ušlo u krv. Tek kad je vidio da je svećenik molio u kući, on će se usuditi vratiti i nastaniti se ponovno u svojoj kući u koju nije povirio gotovo godinu dana. Iako mu tumačim da se mrtvih ne treba bojati, da trebamo za njih moliti, a ne tjerati ih kao vještice, ipak za njega je važno samo to da sam ja bio tu i da pokojnica nikada više neće ući u kuću.

Jedan drugi bio metodist i u zadnje vrijeme počeo moliti u našoj zajednici. Sad želi s blagoslovom kuće započeti ozbiljno proučavati katoličku vjeru. Sa ženom će sklopiti i katolički crkveni brak. Ali prije toga za njih je vrlo važno da im svećenik moli u kući. Svi bi oni, i pogani i protestanti rado vidjeli svećenika da moli za njih, posebno za bolesne. Vjeruju u svećenikovu molitvu, a za sakramente i ne mare baš mnogo. Takvo poimanje ušlo je i u srca mnogih katolika.

Ovdje nema onog redovnog, sveopćeg, božićnog blagoslova kuća, ali vjernici koji imaju nekih poteškoća, posebno kad bolest zahvati obitelj, prilikom svećenikovog posjeta selu traže da im blagoslovi kuću, da otjera „nečastivoga“.

Budući da motor nije stigao iz Kaseke, poslah vjeroučitelja Williama u Manyamunu biciklom, a ja ću se vratih pješice u Kaseke. Rekoh Williamu da rekne kršćanima da ću doći do sutra navečer, ako popravimo motor. U protivnom, slavit ću svetu misu u Kaseke i vratiti se u Kaminu.

Velike nevolje u zajednici

U kršćanskoj zajednici u Kaseke nađoh mnogo nereda. Naime, u selo je stigao vrač s pismom Velikoga poglavice da u ovom selu može raditi „svoj posao“, tj. otkriti sve one koji drže čarolije i nanose zlo svijetu. Zapravo, Veliki poglavica ga uvijek šalje pod izlikom dobrih namjera, da kazni sve one koji „nanose zlo“ svijetu, a stvarno se radi o jednom perfidnom načinu zarade. Oni kod kojih vrač „otkrije“ čarolije, plaćaju velike kazne, a taj novac vrač dijeli s Velikim poglavicom. Kad tako vrač stigne u selo, uvijek iza sebe ostavi nered. Nastane razdor između muža i žene, između djece i starih roditelja, između susjeda... Ovaj put vrač je optužio i starješinu naše kršćanske zajednice da i on nanosi zlo svijetu jer ispred kuće ima nekakvo vrlo čudnovato stablo. Njegov djed posadio to drvo još davnih dana. Starješina kršćana čuva ga kao uspomenu na djeda a dobro dođe i za hladovinu kad afričko sunce pripeče. Sad mu to stablo donijelo mnogo neprilika. Vrač mu bacio u oči neku prašinu od koje je bio oslijepio. Išao je u pedesetak kilometara udaljeni dispanzer. Dali su mu neki lijek ali i sada, nakon tri tjedna, ima posljedica. Doduše, vidi, ali ga oči još uvijek bole. Stalno trepće i ne može gledati ravno. Naravno, morao je još i kaznu platiti vraču. Sad se kršćani bune protiv njega. Traže da ga smijenim, a on se brani da nije dobrovoljno išao vraču, nego ga je vrač prisilio, jer je uza se imao dva policajca.

Navečer molimo krunicu oko vatre. Slabo odgovaraju. Ni mala skupina pjevača ne zna pjevati uskrsne ili marijanske pjesme između desetaka. Tako nam je i krunica bila „suhoparna“, bez pjesme i radosti. Ostali smo s odraslima vani uz vatru do 23,30h. Prilika je to da ih poučimo u vjeri. Naravno, glavna tema je bila vrač i vračanje. Slažu se da ne bi trebalo ići vraču, ali, kažu, vrač dođe s pismom Velikog Poglavice i s policijom pa ih onda prisile. Sjedi tu i seoski poglavar. On nije naš kršćanin. Okrećem se prema njemu i velim: „Šef sela je tu. Što vam god naredi za dobrobit sela, slušajte ga. Na primjer, popravljati cestu, ići zajednički u lov, praviti školu... Ali ako vam naredi da idete vraču, nemojte ga slušati. On nema pravo miješati se u stvar vaše vjere. Tko hoće dobrovoljno ići vraču, neka ide, ali kršćani ne bi trebali... “Svi šute. Slažu se da bi tako trebalo biti, ali se boje.

Ujutro rano u 4,30 netko galami kroz selo. Budi sav svijet izdajući naredbu Velikog poglavice, baš kao u narodnoj pjesmi: „Telal viče po Stambulu gradu.“ Veliki poglavica poslao glas da mu trebaju dostaviti godišnji prinos. Kaseke svake godine daruje mlade ptiće. Prije nego svijet ode za svojim poslom glasnik galami: „Ustajte, svi idemo u baru po ptiće!“ U bari sad ima tisuće gnijezda nekih malih ptica, a u svakome po 2-3 ptića. Ustadoh ujutro u 6 sati. Selo je posve pusto.. Svi su otišli u baru. Čak i djeca. Ostalo samo nešto starije i bolesne čeljadi. S tih nekoliko danas ću slaviti sv. misu. Pierre će na drugom kraju sela pokušati još malo popraviti motor s tamošnjim „mehaničarima“da nas može povući tih 35 km do vozila. Oko podne svijet se vraća iz lova. Neka djeca donijela gnijezda i pokazuju mi svoje „trofeje“. Velim im: „Pa to su tko mali ptići da se nema što pojesti.“ Tumače mi kako ih spremaju. Prvo ih prokuhaju u vodi, zatim osuše na suncu, a onda navečer stave iznad vatre da ih dobro zadime. Kažu: Tonyi tutobala mpata!“ – „Ptići su vrlo ukusni!“ Pretpostavljam da je to neka poslastica kao kod nas rakovi. Nema mnogo mesa, ali s dobrim umakom čovjek se može dobro počastiti.

Idem na drugi kraj sela da vidim što su uradili „mehaničari“. Oni tvrde da će motor ići dobro, dok moj vozač Pierre sumnjičavo vrti glavom i podsmjehuje se govoreći da je zemljište do Kindela neravno i ima mnogo uzbrdica. Za svaki slučaj pratit će nas četiri kršćanina: Dvojica će na svojim biciklima voziti naše stvari, da motoru bude lakše, a druga dvojica će gurati motor, ako bude trebalo. Pierre upali uz aplauz naših „mehaničara“. Ide dosta sporo u drugoj brzini, ali ipak miče i udaljismo se od sela. Više put smo silazili i zabijali klinove da ne vrti u prazno. Sati prolaze, a mi još uvijek u savani. Iako se pomičemo puževim hodom, četiri kršćanina koji nas prate daleko su zaostali iza nas. Stižemo do napuštenih staja gdje su nekad bili torovi goveda velike farme „Pastorale“. Tu je ostala živjeti samo jedna obitelj. Čovjek nekada radio na farmi, a kad je umirovljen, nije se htio seliti, nego ostao tu obrađivati zemlju.U međuvremenu trojica njegovih sinova su se oženila. I oni žive tu. Dakle, stvorilo se pravo malo selo s mnogo djece. Katolici su i mole me da im blagoslovim kuću. Traže i krunica. Sunce se primiče zalasku, a nama ima još do vozila oko 10 km. Pozdravljamo se s kršćanima. Malo vozimo polako, a više guramo motor. I naši pratioci stigoše nas sa stvarima. Kažu da im se pokvarilo jedno bicikl pa su zato zaostali i zakasnili. Rijetko kada čovjek krene na duži put, a da bicikl izdrži čitavo, da barem nešto ne treba usput popraviti. Stižemo na rijeku gdje sam prošle godine napravio most. Noć je. Ništa se ne vidi. S druge strane rijeke velika uzbrdica. Treba još pogurati barem 1 km dok ne iziđemo na visoravan. Ali sad su s nama jaki momci koji će gurati, pa ja mogu slobodno ići pored njih. Kad iziđosmo na brdo, pozdravismo se s njima. Još dva km u prvoj brzini i eto nas do vozila. Napokon! Ubacismo motor u vozilo i točno u 20 sati upalih. Stigoh do fra Filipove župe malo prije pola noći. Dakle, od 14 sati do pola noći na putu od 150 km.