RADOSNA VIJEST - br. 57
Kongo, 23.05.2011

Iz dnevnika jednog misionara

79. nastavak

Meni ne preostade drugo nego tražiti drugog vozača. Idem do Pierra koji me je već dva puta vozio. Ali nema ga. Djeca mi dadoše njegov broj mobitela. Obećao mi je ujutro doći. Ali dosta je kasnio. U Africi je takav običaj. Kao da je veliki grijeh doći na vrijeme! Vozim tri sata terenskim vozilom, a onda ćemo nastaviti motorom. Pierre je najprije odvezao stvari do sela Bwanze, jer motor ne bi izdržao vozeći nas dvojicu i još mnogo prtljage po neravnu putu. Prošle godine napravio sam most na maloj rijeci kako bismo mogli vozilom stići sve do sela Kaseke i do rijeke Lubilanji. Svijet je obećao popraviti cestu, ali do danas još nisu ni dirnuli. Dogovaraju se! U hladovini sam čekao dobra tri sata dok se Pierre vratio. Zabavljao sam se s djecom. Čim su me ugledala, stidljivo su mi se približila, ali kad sam im progovorio na kiluba, odmah su se oslobodila. Kad su radnici farme goveda završili posao, dođoše neki od njih koji kažu da su katolici i pridružiše mi se u hladovini.

Iza 16,30 sati vratio se Pierre. Krenusmo kroz spaljenu savanu. Ostale su nespaljene samo debele stabljike visoke trave koje me sad udaraju po rukama i prave ogrebotine. Stigosmo u Bwanzu kad se sunce dobro zacrvenilo i spustilo prema rijeci Lubilanji. U dvorištu ispred prve kuće skupilo se mnogo svijeta. Došli na pijaču jer se rodilo dijete. Koristi se svaka prilika da se štogod popije. Svi se podigoše da nas pozdrave.

Odmah nam donesoše toplu vodu da se okupamo. Već je počelo sušno doba pa su večeri i noći vrlo svježe, posebno ovdje blizu velike rijeke. Noć se spusti. Nebo je vedro kao staklo. Tisuće zvijezda treperi, a kršćani se iskupiše oko velike vatre. Molit ćemo krunicu jer je mjesec svibanj. Uvijek mi je bilo posebno zadovoljstvo moliti krunicu na ovaj način, uz veliki oganj. Svi dobro i glasno odgovaraju. Vidi se veliki pomak nabolje. Kad sam prije tri godine prvi put došao u Bwanzu, nitko nije znao ni Zdravomariju. A sad imaju i svoj mali zbor. Poslije svakog desetka pjevaju uskrsne ili Gospine pjesme.

„Umorni“ od škole

Mladež se razišla oko 22,00 sata, a odrasli ostadoše s nama uz veliku vatru do pola noći. Nabacuju se razne teme. Uz pitanja o vjeri tu su i svagdanji problemi. Kao i svugdje i ovdje se postavlja pitanje škole. Djeca su učila do konca travnja, a onda se svi „umorili“, i učitelji i roditelji. Zatvorili školu prije završetka školske godine. A ostalo je do kraja još samo dva mjeseca. Tako je cijela godina propala. Roditelji predbacuju učiteljima da ne drže predavanja ozbiljno, da nemaju čak ni knjiga nego predaju tek tako napamet, što im padne na pamet. Inspekcija ovamo neće sigurno doći jer je Bwnza „Bogu za leđima“. Učitelji bi trebali kupiti knjige od školarine, a jedan učitelj mi reče da su svi roditelji zajedno cijelu školsku godinu platili samo 2.000 franaka (4,5 eura). To bi trebala biti i plaća učiteljima i novac za uzdržavanje škole! Zato su učitelji „zavorili butiku“ prije Uskrsa. Ali za ovaj svijet nije to tako strašno. Ovi roditelji u zabačenim selima razmišljaju otprilike ovako: „Ni ja nisam išao u školu, pa evo me, još sam živ. Važno je da djeca imaju hrane.“

Drugi nadovezuju priču o Mjesecu. Naime, prije nekoliko dana bila je potpuna pomrčina Mjeseca. Pitam ih, što su ljudi mislili o ovoj pojavi. Uglavnom, sve ih je bio uhvatio strah. Puni Mjesec, lijepa večer, a onda najedanput nestade mjeseca. Mislili su da je došao kraj svijeta. Koji su bili vani, nisu smjeli ni ući u kuću, jer su smatrali da bi netko mogao baciti bombe i tako ih pobiti. Jedan priča povišenim glasom : „Jeo sam kad je padao mrak. A kad je mjesec nestao oko 22,00 sata, ponovno sam jeo i dobro se nasitio, jer nisam želio umrijeti gladan.“ I svakakvih drugih priča... Pomoću džepne lampe i lopti tumačio sam im da se zemlja našla između mjeseca i sunca i zato je mjesec za kratko nestao.

Stari vjeroučitelj hoće svoju zajednicu

Raspitivao sam se za prijašnjeg, starog vjeroučitelja, jer ga nisam vidio na krunici, a vidio sam ga tamo gdje se pilo u čast novorođenog djeteta. Rekoše mi da više ne moli u našoj zajednici. Kad smo ovdje osnivali zajednicu, ovaj starac je bio glavni za to. Imao je dobre volje, a znao je nešto i moliti. Zato sam ga stavio za vjeroučitelja da i druge pokuša naučiti barem one osnovne molitve koje je on znao. Kad je zajednica malo stala na svoje noge, kad su se krstili mlađi ljudi, izabrali su za vjeroučitelja jednog mladog čovjeka, koji je znao dobro čitati, a i crkveno se vjenčao. Ovaj stari se našao uvrijeđen misleći da su se svi protiv njega urotili. Jer zajednica je počela s njime, a sada ga odbacili. Ujutro sam ga pozvao na razgovor i pitao ga za razloge. Veli: „Ja sam počeo zajednicu, a sad oni protiv mene. U sušno doba sagradit ću sam kapelicu i moliti ´kako treba`“. Rekoh mu: „Ako napraviš tu kapelicu, svećenik ti nikada u nju neće ući. To će onda biti tvoja kapelica i koji budu s tobom molili, činit će tvoju zajednicu, a ne katoličku. Nema Crkve toga i toga čovjeka. Crkva je samo Kristova, a zajednice koje osnivaju ljudi, obične su sekte. Stoga pusti ti tu svoju gradnju. Danas se ispovijedi. Pomiri se s kršćanima i nastavi s njima moliti...“ Poslušao me. Došao je na ispovijed i sudjelovao u sv. misi. Nije rijedak slučaj da oni koji su u početku bili stvarno zaslužni za osnivanje kršćanske zajednice u nekom selu, kasnije postaju smetnja za njezin razvoj.

Seoski „mehaničari“ nam pomažu

Napuštamo Bwanzu u ranim popodnevnim satima. Idemo prema selu Kaseke, a tamo će nas kršćani prebaciti preko rijeke. Dva kilometra prije sela cesta je razrovana, a i velika je uzbrdica. Siđoh s motora i popet ću se na brdo pješice, a Pierre će pokušati sam istjerati motor gore. Odmakoh se oko 200 metara, i vidim da se on ne pomiče. „Što je?“, doviknuh mu. Veli: „Kvar. Zubovi na osovini se izlizali. Nema prijenosa na zadnji kotač i motor radi `u prazno`“. Obojica ćemo ga pogurati do sela. Dva kilometra, što je to za nas?! Videći nas kako guramo motor, ljudi se čude. Svećenik, misionar i gura motor! To još nikada nisu vidjeli. Odmah se strkaše oko nas, a tu su i seoski „mehaničari“. Jedini oni imaju nešto alata. Iznesoše čekić, jedan komad malo deblje žice, kliješta i jedno veliko teško željezo na kome kuju sve u selu. Od debele žice prave male klinove kojima će blokirati osovinu da se ne vrti u prazno. Traje to dosta dugo uz razne komentare, nekada smiješne, a nekada i posve glupe. Ipak uspješe ga privremeno popraviti. Dovukosmo se do drugoga kraja sela gdje je naša kapelica. Nedavno su uz kapelicu napravili i jednu kuću kolibu za nas. Pred tom novom kućom pjevači i ostali svijet dočekaše nas u pjesmi. Poslije otpjevanih pjesama i rukovanja sa svima, pa čak i s najmanjim djetetom, dvadesetak ljudi se dalo u žučnu raspravu kako najlakše prebaciti motor na drugu obalu. Jer sad je vodostaj još uvijek velik. S druge strane rijeke nalazi se bara široka gotovo jedan kilometar. U sušno doba potpuno presuši i pretvori se u savanu. U kišno doba stvori se pravo jezero i čamci se kreću po vodi bez poteškoće. Ali sada je najgore na početku sušnog doba kad se voda povlači. Na mjestima je voda gotovo presušila pa je nemoguće poslužiti se čamcem, a ponegdje je još uvijek duboka gotovo jedan metar. Sada među ljudima nastala velika rasprava kako prebaciti motor do suhog tla, do manjokovih polja. Njih sedam osam uhvatiše ga i podigoše visoko u zrak uz primjedbu da je vrlo težak i da ne bi išlo nositi ga tako gotovo jedan kilometar kroz vodu i blato. Netko reče da je dolje nizvodno bara široka tek nekoliko metara. Mogli bi ga tako prebaciti na drugu stranu. „Kad je tako“, velim, „pustimo priču. Idemo dolje na rijeku. Ne gubimo vrijeme jer bi nas i noć mogla uhvatiti.“ Ah, što ovi ljudi vole rasprave! I na rijeci ista stvar. Nasta prava svađa kako prebaciti motor, stvari i ljude. Rekoh im da najprije prebace mene i Williama, pa ćemo mi pješice kroz baru, a oni neka onda voze motor nizvodno kako znaju. I tako zagazih u tu baruštinu. Negdje je voda gotovo do pojasa, a negdje samo blato do gležanja. Nisam navikao kao oni ići bosonog. Ima svakakve trave, ali ima i neke bodljikave. Bode! Joj! Tlo je vrlo klizavo. Neka čudna ilovača. Idem kao po ledu. Teturam, mašem rukama hvatajući ravnotežu, posrćem, a jednom i padoh u to blato. I tako kao pijan prođoh gotovo 1 km. Ostaje još pet kilometara po tvrdom tlu do Mulebe. Brojna mladež izišla je pred nas izvan sela. Pjesma se razliježe selom.

Sunce zalazi. Naložiše veliku vatru. Kad se spustila noć, dođoše i oni što su ostali s motorom. Ali motora nema. Kažu da su se bojali noći. Nema mjesečne pa ih uhvatio strah da bi motor mogao pasti u rijeku. Odlučili su vratiti ga nazad u Kaseke. Izmolit ćemo krunicu uz vatru, a onda ćemo pričati i praviti program za sutra. (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji