Tanaznija, 20.04.2011

Domaći svećenici nastavljaju djelo misionara

Don Velimir Tomić prelazi u novu biskupiju u grad Arushu

Cijenjeno uredništvo Radosne vijesti,
Dragi čitatelji i dobrotvori misija,
Hvaljen Isus i Marija!

Ponekad nema isprike za često nejavljanje, pogotovo što bi se danas novim dostignućima komuniciranja moglo više puta javiti, ali tada nema struje, sada su veze loše, sada uobičajene obveze i umor pa godine i evo dug koji dugujem još od lani pokušavam ispraviti. Redovito dobivam naš dragi list Radosnu vijest i od početka do kraja ga pročitam s velikom radošću kao što na kraju dana s užitkom popijem našu kavu! Rijetko se piše pa ne znam koliko će netko imati kondicije, ali danas sam odlučio pisati dok kiša ne stane, daj Bože da obadvoje što duže potraje.
Godine 2001. dođoh na ovaj teren i gotovo da se nikako nisam javljao, a stotinu puta sam odlučio pa se uvijek nešto ispriječi. Priznajem da to nije fer prema dobrotvorima, uredništvu i prijateljima pa sve molim da mi oprostite. Puno stvari se od tada ovdje promijenilo za koje sam bio siguran da ću napisati i evo tek sada. Teško je sve sažet u jednom javljanju, ali kako rekoh pisat ću dok kiša ne prestane. 

Osnivanje i razvoj misije

Ova Misija je započeta 2001. godine na nagovor tadašnjeg biskupa Tadeusa Rumaiichia koji je želio jednu staru farmu pokojnog njemačkog vojnika oživjeti i dati joj status misije s okolnim selima. Međutim, sve to vratiti u nekadašnje stanje nije imao tko. Zamolio je mene uvjeravajući me da je teren vrlo perspektivan, što se nakon nekoliko godina teškim radom i potvrdilo. Nedugo nakon toga on je premješten u drugu biskupiju nakon čega je biskupija dvije godine potpala pod upravu jednog od najstarijih misionara podrijetlom iz Austrije, inače još smo dva Španjolca i ja do sada od misionara u ovoj sad već mojoj bivšoj biskupiji Mbulu. Ova Misija je pod zaštitom sv. Leopolda Bogdana Mandića odakle su najveća sredstva stigla iz Hrvatske katoličke misije Sunshine iz Australije pod vodstvom našeg vlč. Josipa Vranješa, inače mog školskog kolege. Tamo sam ih posjetio i interes je bio fantastičan, a naši Hrvati kao i svugdje su širokogrudni. Inače ova misija je bila podržavana svim valutama kunom, eurima i australskim dolarima, dakle sa svih strana gdje nas ima. Sagradili smo novu vrlo ugodnu kuću za svećenika, kuću za goste i to ne samo za domaće svećenike, slučajne prolaznike nego i za ove iz Australije i Europe, ali eto najdraži i najveći gost je bio lani apostolski nuncij u Tanzaniji. Dakle nije se gradilo uzalud.

U službi bolesnika

Ovdje smo na kraju svijeta najbliži i najbrojniji susjedi su divlje životinje kojima se gosti uvijek raduju i tom ambijentu uživaju, a nama su noćna mora jer sve nam pojedoše što zasadimo i stvaraju buku kojih je noću teško doći sna. To je ukratko ono što nas smeta uz naše protivnike zbog pozitivnog progresa jer nije svima drago da se duhovno i materijalno raste ali nismo posustali niti se preplašili. Misija ima vodovod od nekoliko kilometara koji smo iskopali sami rovokopačom iz Australije, cijevima iz Posušja, pumpom i tankovima također iz domovine, struju dobrotom gđa Ivanke Čugura koja je donirala transformator od 100 kv te traktor i druge priključke, crkva je kompletirana, a okoliš je uređen. Davni san bolnice se primiče stvarnosti, to mi je bio jedan od jačih ciljeva, a evo dolazi na kraju. Naime, od samog početka u ovoj Misiji nebrojeno puta sam obrađivao otvorene rane djeci s onim medicinskim materijalom koji sam donosio radi sebe pa kad nestane mislili su da nekima ne želim pomoć jer kako shvatiti da bijeli misionar nešto nema, njemu je sve moguće, boli to kad vidiš da ne vjeruju da nema pomoći. Zato sam odlučio nešto što mi država ne želi ili ne može pomoći. Mnogi su na moju zamolbu odgovarali da ne mogu pomoć jer je to pod kontrolom Crkve, drugi pak da pomažu samo projekte oboljelih od HIV i slično, a djeca i dalje trpe pa sam upoznao jednog liječnika u najbližoj klinici s kojim sam napravio ugovor da svatko tko dođe s mojim potpisom s ovog trena bude tretiran, a nakon toga da se vrati s njegovim potpisom i cijenom troškova. Nažalost još uvijek se umire više od drugih bolesti nego od HIV, a sve više je nade i izgleda da će moji mještani ako Bog da već ove godine imati svoj dispanzer.

Prelazak u novu misiju

Ove godine se puno stvari poklapa uz 25 obljetnicu moga svećeničkog ređenja, 50. obljetnicu života i 23 godine Tanzanije. Ovo zadnje djelo mi je najdraže. Svi znamo da je nas misionara iz Europe sve manje. ali raduje nas da domaća Crkva raste i da se naš Spasitelj „udomaćio“ ovdje. Naša biskupija je u zadnje tri godine dobila 22 mlada svećenika, a to je znak da strani misionari nisu uzaludno sijali, a na nama „mladima“ da nastavio do kraja. Kako je to u naravi misionarskog djelovanja zasnovati i učvrstiti, pa ići dalje, tako je i moj boravak ovdje došao kraju. Biskup je ocijenio da bi domaći svećenici mogli nastaviti ovo djelo na što sam odmah i pristao, evo hvala Bogu dolazi do promjene na našem terenu. Ostajem ovdje do završetka bolnice i slijedi prelazak u novu posve novu misiju i biskupiju koja graniči s ovom, a zove se Arusha. Tamo me biskup zamolio započet novu misiju jer je to relativno mlada biskupija s velikim brojem ljudi, a ne mogu samo započet. Pristao sam jer osjećam da još imam snage, a Božja providnost je nepogrješiva pa se radujem novom izazovu. Nadam se da će moj nasljednik John Nada nastaviti hrabro voditi ovo stado koje nije tako malo, ali još nedovoljno samostalno kako bi pod zaštitom našeg svetog Leopolda Bogdana Mandića ostalo vjerno Kristu jedinom Spasitelju. Ostavili smo ovdje veliki znak naše vjere kao i znak našeg dragog naroda, koje sve više i više unatoč teškoj situaciji svjedoči kršćansku ljubav nama i povjerenim nam ljudima u siromašnim zemljama. Ovdje je još uvijek potreban dašak ljubavi, suosjećanja, iskustva i spremnih srca na žrtvu kako bi svjetlo nadvladalo tamu. Zato sam uvijek ponosan da sam nešto učinio za Kristovu Crkvu kao što s ponosom uvijek kažem da sam iz hrvatskog roda pa makar veliki dio ovih ljudi nisu ni čuli, niti znaju gdje se nalazi naša Domovina ili koliko je naša vjera pomogla našem narodu da opstane na područjima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske! Koliko god ova zemlja bila siromašna ljudi su ponosni, to moramo učiti od njih. Budimo ponosni na našu povijest i našu svetu vjeru, Bog i Gospa s nama.

Dragi moji, hvala vam na vašoj ljubavi i dobroti kojom darujete ove siromašne ljude, hvala vam što ste sudionici tako plemenitih djela. Neka vas sve dobri Bog blagoslovi, nagradi i čuva.

Don Velimir Tomić, misionar u Tanzaniji