Kongo, 19.01.2011

Iz dnevnika jednog misionara

74. nastavak

Kabwe - Od kapelice nema ni traga

Do Kabwe nije daleko, svega 16 km. U popodnevnim satima obavit ćemo sve potrebne razgovore, a ujutro ćemo slaviti sv. misu. Čim uđoh u vjeroučiteljevo dvorište, opazih da kapelice više nema. Srušila se. Malo bolja drva odnijeli su na drugu stranu sela gdje će praviti novu. Nema tu više ni cigle. Sve je čisto. Pitam ih pa gdje je nestala cigla. Rekoše da su je posudili nekim ljudima koji u ovo vrijeme dok padaju kiše trebaju popraviti svoje kuće ili ozidati kuhinju, a onda će ti ljudi u sušno doba vratiti zajednici isti broj cigla. Velim im da mi je vrlo drago što im se srušila kapelica. Kad prestanu kiše, pravit ćemo novu od pečenih opeka i s cementom. Sigurno će tako bolje raditi da bi imali gdje moliti, jer se sada ne mogu uzdati u staru.

Otišli smo izvan sela na drugu stranu gdje će praviti školu i novu kapelicu. Nađosmo desetak ljudi koji su vrlo zaposleni. Prave privremenu kapelicu za sutra. Pokupili su neka bolja drva iz stare kapelice i još iz šume donijeli malo drugih drva pa napravili samo drvenu konstrukciju. Pitam ih: „Pa, kad ćete je pokriti? Ta vidite da se bliži noć.“ Vele mi: „U selu ima jedna velika cerada. Zamolili smo vlasnika i on će nam je dati sutra pa ćemo njome prekriti ovo drveće da nas sunce ne sprži.. A onda ćemo ovih dana tražiti travu i tu ćemo moliti dok ne napravimo „pravu“ crkvu.“

Ujutro smo dugo čekali da se svijet iskupi. Sunce se visoko podiglo, prži i ispod cerade je vrlo vruće. Budući da nema zidova, vjetar piri i ipak pomalo rashlađuje. Poče sv. misa u ovoj prirodi izvan sela. Mala djeca koja nisu sigurno došla moliti, nego čekaju bombone, igraju se na ledini tu pored mene i samo čekaju kraj sv. mise. Čupaju travu, pričaju svoje priče, posve bezbrižna kao uostalom i sva druga djeca.

Krstio sam jednu ženu, jednu curicu od 13-14 godina i jednu bebu. Ova novokrštena mlada žena je nevjesta našega vjeroučitelja. Danas je sa svojim mužem sklopila crkveni brak. Budući da je vjeroučitelj ugledan čovjek i jedan od najbogatijih u selu, spremio je za sina i nevjestu veliku feštu. Odraslim muškarcima u kući se toči palmino vino, dok žene i djeca plešu u dvorištu ispod velikih stabala. Njima se toči kava. Svatko pije kavu. Čak i djeca. Sigurno im neće podići tlak jer je vrlo tanka. Ali zato mora biti vrlo slatka. Iza kuće desetak žena spremaju ručak. „Nsima“ – manjokova pura trpa se u velike lavore. Bit će mnogo uzvanika. Mi kao posebni gosti jest ćemo u kući, a ostali u samom dvorištu. Spremamo se poći nazad u Kimpangu kad mi dojaviše da jedan čovjek ima krumpira za prodati. Rijetki su koji ih sade. Zato su i mnogo skuplji od drugih živežnih namirnica. Ovi ljudi ih jedu samo ponekad, u svečanim prigodama kao dodatak uz obaveznu „nsimu“ – manjokovu puru. Kupit ću ih i povesti fra Filipu u grad kad pođem u Kaminu, jer meni spremaju hranu u selu. Morao sam dugo čekati jer vlasnik krumpira nije bio u selu. Upravo kad sam izgubio strpljenje, upalih vozilo, pojaviše se dvojica vukući između sebe vreću u kojoj ima oko 40 kg.

Karizmatici u Kimandi

Preduskrsno je vrijeme pa pođoh u Kimandu da ispovjedim svijet. Zajednica je vrlo brojna. Zato sam ih pozvao odmah da se ispovjede, barem oni koji su tu, a ostali će sutra prije sv. mise, jer uvijek ovdje ostanemo u crkvi sve do popodnevnih sati zbog dugog ispovijedanja.

Poslije ispovijedi, kad se spustila noć, sjedosmo oko vatre. Nebo kristalno vedro, bez mjeseca. Tisuće zvijezda trepere. Sjedim u udobnoj stolici nasuprot Južnom križu. Stoljećima je ovaj divni znak na nebu bio putokaz mornarima koji su plovili južnim morima. Kad nije bilo ni radara ni kompasa, vertikala Južnog križa nezabludivo je pokazivala smjer sjever-jug.

Razgovor se vodi o poslovima koje trebaju obaviti u sušno doba koje će početi za mjesec dana. A posla će biti i previše ako budu htjeli raditi. Na drugoj školskoj zgradi ozidali smo temelje, pa nestalo opeka. I crkvu treba čim prije završiti, ali i ovdje nedostaju opeke. Znači, trebat će napraviti barem 30.000 opeka. Treba skupiti još mnogo kamenja, pijeska, šljunka... Dakle, cijelo sušno doba treba raditi, da bismo u kišno doba mogli zidati.

Tu među nama sjedio je i jedan mlađi čovjek iz susjednog sela Kishinde. Živio je dugo u Kamini, a sad došao u Kishinde obrađivati zemlju. Našao dobro mjesto i zauzeo više hektara. Dok je bio u Kamini, molio je u karizmatičnom pokretu i sad je nastavio u svom novom selu. Oko njega se okupilo nekoliko obitelji. Znajući da ćemo danas doći ovamo i on je stigao da bi i ovdje osnovao karizmatični pokret. Morali smo dugo savjetovati i njega i one koji bi željeli s njime moliti jer je ovaj pokret uzrokovao mnogo napetosti i nereda u susjednoj župi. Zapravo, dogodilo se nešto slično u Korintu u vrijeme sv. Pavla. U pokret ušli ljudi koji su slabo poznavali vjeru. Neki su došli iz raznih sekti i pobrkali sve. Uzoholili se. Ne priznaju ni starješinu kršćana ni župnika i tvrdoglavo slijede svoje. Hvale se kao oni koji „imaju Spiritu“, to jest Duha, dok ga drugi, prema njihovu mišljenju, nemaju. Traže „na silu čudesa“. Mnogi nisu ni kršteni, a i ne mare za sakramente, jer njima to i nije tako važno. Važno je da oni „imaju Duha“. Zato smo im rekli da oni koji iz Kimande žele moliti u tom pokretu, neka prvo neko vrijeme idu u Kishinde i neka mole s onima koji znaju, a onda ćemo dalje vidjeti. U svakom slučaju, postoji opasnost od devijacija.

Ujutro smo slavili sv. misu u školi, kao i zadnji put. Nismo imali krštenja. Ima ih 19 koji slijede pouku, ali smo im preporučili da budu postojani, pa ćemo ih krstiti kad dobro nauče sve što se traži za krštenje.

Problemi s divljim svinjama

Poslije jake kiše zagrijalo je sunce pa smo se smjestili ispod stabla, vani u dvorištu. Čim svećenik dođe u selo, oko njega se okupi mnogo svijeta. Ako pada kiša, svi se zbiju u malu kuću i bude nam kao sardinama u konzervi. Zato mi je drago ako se može izići vani i pričati. Ali u takvim prilikama mora cijelo vrijeme uza me biti jedan odrasli čovjek koji će me štititi od djece, stalno ih pomičući da se povuku koji korak nazad da bih ja mogao mirno razgovarati s ljudima. Mnoga djeca nisu okusila bombona od moga zadnjeg dolaska u selo pa se sva primiču što bliže meni, očekujući trenutak kad ću im početi dijeliti bombone. Taj moj „osobni čuvar“ odstrani djecu 5-6 m od mene, ali čim on više ne obraća pozornost na njih, ona se sva polako primiču, korak po korak, tako da me zakrče sa svih strana.

Budući da razgovor poče s nekoliko njih koji su čestiti zemljoradnici, naravno, ne može se govoriti o kukuruzu i manjoku, a da se ne govori o divljim svinjama. Pričaju o tome što sve čine da ih ubiju ili poplaše, ali im je borba gotovo uvijek uzaludna. Oni spavaju cijeli tjedan u polju, a svinje osjete njihovu prisutnost i ne dolaze. Čim se subotom ljudi vrate u selo, divlje svinje uđu u polje, a kad vlasnici njiva u ponedjeljak ponovno dođu, nađu dobar dio njive „uzoran“. Svinje pojele mnogo kukuruza ili manjoka. Često tu ima i pretjerivanja, kako su divlje svinje „pametne“ i ne daju se nikako nadmudriti od ljudi.

Fra Stojan Zrno, misionar