Prođoše dvije godine kako je naša s. Bogdana iz Aladinića (Trebinjsko-mrkanska biskupija) pošla u misije u Ugandu. Na primanju misionarskog križa u Aladinićima obećah joj: "Vidimo se 2007. u Ugandi". To sam ostvario odmah početkom 2007. godine.

 

Utorak 16. siječnja u 10,40 sati let je za London, postrožene su kontrole u zračnim lukama pa treba doći ranije. Ne smiješ nositi sa sobom skoro ništa, tako je lakše nego pamtiti što ne smiješ nositi. Kad sam stavio prtljagu na vagu, uljudnoj službenici skoro dođe slabo, samo je uspjela upitati što je ovo, što ćemo sad, ovdje je 46 kg, a možete imati 24 kg. Kad sam joj rekao da idem u posjet našim misionarima, propusti me. Bog je blagoslovio! Do Londona bijaše sve po redu vožnje, a potom za Entebbe gdje smo stigli s dva sata zakašnjenja. U toj ugandskoj zračnoj luci čekaju s. Vedrana Ljubić i s Bogdana Markić.

 

 

S. Vedrana je došla pod teškom malarijom. S. Bogdana, hvala Bogu, bez malarije. Ona je to preboljela za Božić, prvi put, i preživjela. Usput se dogovaramo o planu za sutra, jer ćemo noćiti u Kampali, glavnom gradu Ugande. Dogovoreno je da se kreće dalje sutra ujutro u 8,30 sati. Stavio sam sat na ruku, iako znam po prijašnja dva putovanja u Afriku da sat ne znači ništa. U dogovoreno vrijeme iznosim stvari u dvorište, šećem i uživam u ljepoti parka. Molim krunicu jednu, pa drugu. Gledam na sat i vidim da je prošao cijeli sat od dogovorenog vremena. Bijaše mi drago da je s. Bogdana već naučila da u Africi sat ne znači puno. S. Vedrana je to već davno naučila, ta već je 9 godina u Africi. Obavljamo poslove po gradu i polazimo oko podne jer treba prije noći preći 400 kilometara. Uživao sam u prelijepoj prirodi i čudio se kako su ljudi tako siromašni pored ovako bogate zemlje. Tako je to kad "civilizirani" Europljani daju sebi za pravo da mogu druge iskorištavati i ponižavati. Pitam se, a zašto? Dokle? Uganda ima skoro 27 milijuna stanovnika. Prodaja je pored puta glavni izvor za preživljavanje. Barem sam ja takav dojam dobio.

 

U četvrtak 18. siječnja navečer stigosmo u Rushooku gdje se nalazi samostan sestara Kćeri Božje ljubavi. U samostanu svečani doček, kako samo sestre znaju. Bog im za sve obilno svojom milošću uzvratio. U samostanu ima sedam sestara: tri Brazilijanke (s. A1aide, s. Marlene is. Aqila), dvije Hrvatice (s. Vedrana i s. Bogdana), Poljakinja Angelika i Njemica Ancilla. Konačno i ja u samostanu, iako nisam redovnik. S. Bogdana se dosta namučila da mi produži krevet. Baš joj hvala, mogao sam se ispružiti i dobro odmoriti. Ovaj moj pohod našim misionarkama želio sam provesti sa sirotinjom, a to nije problem jer ih ima na svakom koraku. Na treću nedjelju kroz godinu sa župnikom fra Kizitom idemo na filijalu Kakura. Tu žive uglavnom stočari Tutsi iz Ruande. Koji krasni krajolici. Po njima pase stoka, uglavnom krave s velikim rogovima. Ljudi siromašni po odijevanju i po izgledu kuća.

 

U ponedjeljak sa s. Vedranom idem u posjet bolesnicima u bolnicu u Kisizi, s nama je pošao dječak Ballon (Barun), to je jedan od Vedraninih sirotana. Tko su Vedranini sirotani? To je 60 djece odbačenih, otpisanih, neželjenih ili bez oba roditelja. Svu skrb o njima vodi s. Vedrana. To je samo jedna od mnogih obveza koje treba vedro u Gospodinu izvršiti svakoga dana. Možda vam to izgleda veliki broj, mnogo je takvih, ali nema mogućnosti da ih sve smjesti i za njih sve plaća.

 

 

Majka! Puna su nam usta te riječi, a tek značenje...

Koliko god riječi upotrijebili teško možemo sve reći o svojoj mami, pogotovo joj izraziti ljubav riječima, to je nemoguće. Želio bih opisati dvije mame koje sam susreo na svome putovanju. Prvu zbog tužne priče i primjera mog prijatelja. Brzo smo se sprijateljili. To kod njih nije problem, jer su vrlo komunikativni. Mama ga je ostavila u šumi kad je imao oko dvije godine. Našla ga je s. Vedrana, dovela kući, nahranila, stavila spavati i mislila kako se i malo razvedrilo. Ujutro, malog nema, pobjegao bez pozdrava. Prošle godine prepozna ga među uličarima i ponovo ga dovede među nezbrinute. Svega se dobro sjećao, iako je bio mali. Na upit zašto je pobjegao, odgovorio je kako je mislio da će ga pojesti. Nisu ga sestre pojele, nego u školu poslale i eno polazi peti razred. Već veliki momak i želi vidjeti mamu. Saznao je gdje otprilike živi, idemo je zajedno tražiti. Tužno da čovjek zaplače.

 

Trud se isplatio, našli smo mamu ako zaslužuje da ju se tim dragim imenom nazove. On se toliko radovao tome susretu, a ona ni mrve osjećaja ne pokaza prema svome djetetu. I danas mi je muka kad se sjetim tog susreta. Očekivao sam da će tu biti uprisutnjena biblijska slika dobroga oca i izgubljenoga sina, ali ništa od toga. Na povratku, sjedajući u auto moj prijatelj reče: "Ja sam very, very, very happy". Isplatilo se potruditi, voziti nekoliko sati, pomoći mu pronaći majku da može reći da je sretan.

 

 

Dan prije mog povratka iz bolnice izveli smo mamu Zeridu koja je u godini dva puta rodila i nakon toga stradala sa živcima. Isprobali su sve moguće domaće ljekarije ali stanje se pogoršavalo. Ona je protestantkinja pa su je uvjerili da je opsjednuta. Preporučili joj neke terapije, ali bez pomoći. Muž joj je katolik pa je zamolio s. Vedranu da je odvedu u bolnicu. Natjerali su je te je provela u bolnici mjesec dana. Sada je, Bogu hvala, bolje. I dalje je pod terapijom. U bolnici je pitala samo za djecu i uvijek govorila hoću djeci. Kad smo je doveli doma za dvije minute je malu Gloriju presvukla, sredila, namazala njihovom "šminkom" i onda počela zahvaljivati sestri što ju je odvela u bolnicu i što ju je dovela djeci. Ovdje sam osjetio iskonsku radost majke koju se ne može riječima izreći.

 

 

Kod njih, kad netko ide u bolnicu ležati, s njim mora netko ići tko će mu kuhati i oko njega raditi. Ležaj treba sa sobom ponijeti, uvečer na pod prostrijeti, a ujutro sve svoje van iznijeti. Tako svakoga dana za vrijeme boravka u bolnici. Ako ćeš jesti, onda hranu treba sa sobom ponijeti ili je u bolničkom krugu kupovati. Ovdje sam osjetio istinsku ljudsku zahvalnost. Koliko je samo ta majka zahvaljivala s. Vedrani što je podmirila troškove bolnice. Kao znak zahvalnosti darovala joj je veliki grozd banana. Zerida, svaka ti čast. Bog neka ti dadne snage da bolest nadvladaš i ostaneš uvijek radosna i ponosna mama, uz svoju dragu djecu. Zar ima išta ljepše od toga.