Kongo, 16.12.2010

Iz dnevnika jednog misionara

74. nastavak

U selo Kishinde

Na ulazu u selo Kishinde dočekaše nas neki kršćani. Prigovaraju nam što kasnimo. S ovom zajednicom sam vrlo zadovoljan. Dobro rade, a i dobro mole. Uvjerio sam se u to dok smo oko vatre molili krunicu. Imaju čak i pokret „Marijina legija“, a tu je još i pokret mladih - „Kiro“. Jedino im je crkvica u jadnom stanju. Premalena je za ovu zajednicu, a i vrlo trošna. Ali zidamo novu, lijepu i prostranu. Ozidali smo do prozora. Zidari sad moraju raditi u Kimpangi na župnoj crkvi. Zato su do daljnjega ovdje radovi stali. Prije spavanja obećaše da ćemo početi pripravu za ispovijed točno u 8,00 sati, a počeli smo tek u 10,00 sati. Eto, to je afričko vrijeme. Nema veze ili u 8,00 ili u 10,00 sati. Oni su danas odlučili ostati u selu zbog svećenikovog posjeta, zbog sv. mise. Nitko od katolika nije danas otišao u polje. Danas je njihov dan. Kad će početi, kada završiti, baš ih briga! Ispovijedao sam oko 2 sata. U selu ima troje stare čeljadi. I njih trebam posjetiti da se ispovjede i pričeste. U jadnom su stanju. Njihovoj djeci vrač je rekao da su „balozi“ – vještice. Zato su svi digli ruke od njih i svi jedva čekaju da umru.

Na povratku u Kimpangu trebalo mi je sat i pol vremena da prijeđem 17 km. Jedva stigoh kući. Nađoh u selu jednog mehaničara. Pozvah ga da mi pogleda vozilo, zašto „kašlje“ i slabo vuče, trza i gasi se. Otvorio je rezervoar i začudio se kako sam ikako uspio doći. Gorivo bijaše pomiješano s vodom i svakakvom prljavštinom. Disel-gorivo prodaje se u bačvama. Trgovci žele što više zaraditi pa nadoliju i vode. Baš njih briga što će uništiti motore u vozilima.

Na kolodvoru

Ovih dana zidamo dvije školske zgrade u Kimpangi, svaka po tri učionice. Jedna je posve ozidana, a druga do pola. Čekajući da mi u Kamini poprave vozilo iskoristio sam vrijeme za pravljenje krovišta za dvije školske zgrade. Našao sam četiri tesara koji su tri tjedna rezali daske u fra Filipovoj stolariji. Natovarili smo pun veliki kamion tih izrezanih dasaka i odvezli ih na kolodvor. Poslat ćemo dasku vlakom, a skovat ćemo krovište u Kimpangi. Na kolodvoru nema kolodvorskih radnika, nego svatko istovara i utovara svoje stvari. Najprije treba unijeti daske u jednu veliku prostoriju na vagu, a onda u skladište. Budući da je taj posao naporan i gnjavažan, našao sam 10 momaka koji će obaviti taj posao. Cijelo prijepodne smo istovarili i uvlačili u kolodvorsku zgradu i malo iza podne bi sve gotovo. Poslao sam kamion nazad u misiju, a ja ostadoh platiti prijevoz. Bože, koliko ti ljudi kompliciraju! Najprije jedan treba izračunati koliko stoji prijevoz. On to radi vrlo polako, da se ne bi zabunio. U međuvremenu više puta napusti svoj ured i razgovara s drugima. Zaustavi se, stane i priča sa svakim koga sretne. Vrijeme tu nema nikakve uloge. Kad ovaj ipak nakon pola sata i više izračuna koliko treba platiti, sad treba jedan drugi provjeriti da li je ovaj prvi pravilno računao. Ali njega nema. Otišao čovjek kući štogod pojesti. Umorio se radeći. Treba ga čekati. Kažu, vratit će se do 13,00 sati. Ali prođe i 14,00 sati, a njega još nema. Ured je vrlo velik i ima nekoliko stolova, a za svakim stolom po nekoliko ljudi rade, zapravo ne rade, nego sjede, pričaju, smiju se i ubijaju vrijeme. A kad im dodije pričati u uredu, iziđu vani. Ako slučajno susretnu nekog poznanika, onda i tu stojeći razgovor potraje barem pola sata. A nitko ne mari što klijenti satima čekaju. Ipak ima i nekoliko onih koji nešto rade cijelo vrijeme, nešto pišu ili prelistavaju neke stare papire, nabacane u neredu, a neki im „pomažu“ savjetima, kako bi lakše dočekali kraj radnog vremena. Ulaze i neke žene s korpama na glavi u kojima ima banana, kikirikija i još ponešto za pojesti. Svi koriste priliku da kupe barem jednu-dvije banane kako ne bi skapali od gladi do kraja radnog vremena. Dodijalo mi više čekati pa velim jednom od njih da ću izići vani, a on neka me pozove kad se vrati onaj koji treba provjeriti moje papire. Potraja to dugo tako da sam i ja imao priliku dobro porazgovoriti s nekoliko osoba koje sretoh ispred ureda, a koje poznajem još od vremena kad sam bio župnik u Kamini. Napokon mi javiše da se vratio onaj što provjerava papire. Sve je točno izračunato, ali sad treba neki „glavni“ potpisati. Kakav bio on bio „pametan i važan čovjek“ kad bi se njegov potpis mogao dobiti za jednu minutu?! On treba dokazati da samo njegov potpis vrijedi i da bez njega ništa ne ide. Zato sam čekao još petnaestak minuta. Na kraju, u 15,15 sati dobih svoj papir da je sve u redu. Još samo platiti i gotovo. Ali i brojanje novca oduze barem 30 minuta. Treba kroz ruke prebaciti više od tisuću novčanica. Mnoge su izderane, zgužvane i slijepljenje pa čovjek svaki tren stavlja prste u mokru spužvu da se ne bi prevario u brojanju. Tako izgubih na kolodvoru čitavi dan kako bih poslao u Kimpangu nekoliko kubnih metara daske.

Prijevoz dasaka na afrički način

Nije dugo trajalo, samo jedan tjedan i one daske za krovišta školskih zgrada već su stigle u Kimpangu. Veliko iznenađenje za mene. Pravo čudo! Od kolodvora do škole ima oko jedan kilometar. Kako ih prevesti kad ovdje nigdje nema kamiona? Nema druge, nego pokušati na afrički način.Otišao sam seoskom poglavaru i zamolio ga da pozove sve stanovništvo da nam pomogne prenijeti daske, jer škola će služiti svima. U njoj neće učiti samo katolička djeca, nego i sva ostala. Obavijestio sam ravnatelja osnovne i srednje škole da pošalju školsku djecu. Kimpanga je jutros izgledala kao mravinjak. Svatko nosi onoliko koliko može, zavisno od uzrasta. Mnogi su došli s biciklima. Na ovim našim prostorima bicikl služi za prijevoz osoba, ali i svega ostaloga. Ovih dana počeli su brati kukuruz pa se mnogi vraćaju iz polja vozeći na biciklu i preko 100 kg kukuruza. A i oni koji voze u grad poljoprivredne proizvode da ih prodaju, obično ih voze na biciklima. Tako su nam danas bicikla dobro došla za prijevoz daske. Koji nemaju bicikl, nosili su daske na glavi. U Africi glava ne služi samo da se njome misli, a niti samo da se na nju stavi kapa, šešir ili rubac. Glava posebno služi za nošenje tereta. Na glavi se nosi sve. To vrijedi u prvom redu za sve žene. Leđa su „predviđena“ za nošenje djeteta, a na glavi se nosi sve ostalo. Čak i sitne stvari, kao sapun, žena stavlja na glavu da joj ruke budu slobodne. Svaki dan oko podne pored Misije prolaze čitave kolone žena koje se vraćaju iz polja noseći na glavi velike korpe pune manjokova korijenja, kukuruza, zelja i svega drugoga. Danas su nam te vrijedne glave bile dragocjene. U 9,00 sve su daske već bile kod škole. Kad bi ovi ljudi u svim drugim prilikama bili vrijedni kao danas, uopće ne bismo imali poteškoća s našim građevinskim radovima. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar