RADOSNA VIJEST - br. 50
Kongo, 19.10.2010

Iz dnevnika jednog misionara

72. nastavak

Večer uz vatru – životna škola

Kiša je počela padati kad krenusmo prema Kalenga-Ntndi. Vozilo još uvijek „kašlje“, ali vuče polako. Samo da ne bude velikih pljuskova, jer ako se zaglibimo u ovoj divljini, mogli bismo ostati čekajući sušno doba! Ipak, sreća hrabre prati. Stigosmo sretno. Svijet kao i svugdje srdačan. Dočekaše nas s mnogo buke, pjesme i radosnih poklika. Uvedoše nas u novu kuću koju su ove godine napravili za nas. Zanimljivo je da su male zajednice najozbiljnije shvatile naš savjet kad smo predložili starješinama kršćana da naprave jednu kuću za goste, da ne moramo svaki put izgoniti domaću čeljad kad ih posjetimo.

Volim večernja sijela oko vatre. Ovo je nekada u selima bila prava škola. Navečer su stariji uz vatru poučavali djecu i mladež mudrosti života. Uz vatru se prenosilo s koljena na koljeno ono što su pređi ostavili u naslijeđe: lijepo ponašanje, poštivanje tradicije, ćudoređe... Naravno, uz vatru se i pjevalo. I mi ćemo tako učiniti večeras. Učit ćemo ih moliti. Zajednički ćemo moliti krunicu. Poučavat ćemo ih u vjeri i kako će slaviti Boga. Iskoristit ćemo priliku i za probu misnih pjesama za sutra, jer ovdje nema zbora. Kasnije smo se sami povukli u kuću sa starješinom kršćana i s vjeroučiteljem. Njima trebamo nasamo ponešto prigovoriti jer zajednica ne napreduje kako bismo željeli. Velika je krivnja na vjeroučitelju koji je često pijan. On priznaje da je to tako. Obećao je da će se popraviti, ali teško je obratiti pijanicu.

Kapelica im je od palminih grana. Govorili smo im da u sušno doba počnu skupljati kamenje i da ispeku ciglu. Teško će to ići jer ih je malo. Iako ne možemo odmah praviti novu kapelicu, važno je da se polako spremaju, pa kad na njih dođe red, poslat ćemo im cement i zidara.

Preporod zajednice Ngombe

Cesta je danas suha, a vozimo uglavnom nizbrdo, pa nemam većih poteškoća s vozilom koje se ipak ponekad samo ugasi i zaustavi. Tamo gdje se čovjek najmanje nada, ponekad se dogodi pravo čudo. Tako sam danas doživio veliko iznenađenje. Kad sam prvi put stigao u Ngombe i vidio samo nekoliko starih kršćana, koji su jednom nogom već u grobu, pomislih da treba samo pričekati da ovi umru, pokopati ih, a onda pokopati i zajednicu. Starac Augustin, još nekršten okupio ih je i oni su počeli zajednički moliti. Rekli smo mu tada: „Ne možemo te krstiti jer imaš dvije žene, ali ti moli s ostalima, pa će Bog učiniti svoje.“ I učinio je! Augustin je otpustio jednu ženu koja će ubuduće živjeti sa svojim sinom i spremio se za krštenje i vjenčanje u 78. godini života. U međuvremenu zajednici su pristupili još neki i sad izabrali za starješinu kršćana jednog mlađeg čovjeka. Imaju i vjeroučitelja, vrlo aktivnog koji poučava 10-tak katekumena. Vjeroučitelj je uveo u selo pokret mladih „Kiro“. Nedavno je iz susjednog sela došao jedan mladić i za stalno se nastanio u selu. Osnovao je pjevački zbor i sada vrlo lijepo pjevaju, a od tih mladih pjevača nadamo se dobiti nove kršćane.

Navečer smo zbog kiše razgovarali u kući. Pometao nas je ravnatelj državne škole koji je bio posve pijan. Stalno ponavlja iste priče i na kraju, pričajući zaspao! Svi su mu se smijali i jedva ga probudili. Kad se probudio, nije znao gdje je. Mislio je da je u svojoj kući pa je htio ući u susjednu sobu gdje su meni spremili krevet. Kad je on otišao, pričali smo o divljoj rijeci Lwayu. Trebalo bi napraviti most. Ali treba ga napraviti tako da ga voda ne odnese. Deseci km unaokolo zemljište je nageto, ispresjecano mnogim potocima. Kad navale pljuskovi, sva se voda slije u Lwayu i vodostaj se popne za dva do tri metra. Nekoliko sati poslije pljuska voda se počne povlačiti i ljudi prelaze gazeći rijeku, nekad samo do koljena, a nekada i do vrata. A kad je još veći vodostaj, nitko se ne usudi prijeći rijeku dok se voda malo ne povuče.

Krunica i pjesma u zvjezdanoj noći

Ujutro poslije sv. mise idemo pješice u Sumba Lwayu. Nakon sinoćnje kiše danas je vrlo sparno. U rijeci Lwayu ima vode do pojasa. Nisam ni skidao odjeću , nego zagazih kao da vode uopće nema! Mjerim i širinu rijeke. Trebalo bi napraviti 42 propusne cijevi. Mjesto je vrlo pjeskovito. Pričaju da dolje niže 500 m ima litica na kojoj bi se moglo lijepo graditi. Ne možemo se probiti do tamo zbog velike, guste trave. Kad u sušno doba budem prolazio ovuda, pogledat ću. Kršćani su po običaju izišli pred nas lupajući vrlo jako po bubnjevima i pjevajući. U selu je ostao samo jedan starac koji ne može hodati. Večer je divna. Nebo kristalno čisto, posuto zvijezdama. Nema mjeseca. Naložiše veliku vatru. U velikom krugu unaokolo posjedaše svi. Molit ćemo krunicu. Želim da večernji oganj u svakom selu postane škola molitve i „vjeronaučna dvorana“, gdje će stariji mlađima prenositi vjeru. Animator pravi uvod. Tumači što je krunica i zašto je mi katolici molimo. Potiče ih da ne mole samo večeras, nego svaki dan, posebno u svibnju i listopadu. Molimo bez žurbe čitajući prigodne biblijske tekstove koji se odnose na pojedina otajstva. Iza svakog desetka pjesma. Dok u nekim selima čak ni odrasli ne znaju Zdravo Mariju, ovdje mole svi. Čak i mala djeca. Vidi se da obiteljski mole. Poslije krunice mladež pjeva svoj program, to jest pjesme dobrodošlice, a mi pričamo sa starijima koliko je to moguće zbog buke. Ovdje nema električnih glazbala ni pojačala, ali bubnjevi i udaranje nekim metalnim predmetima toliko stvaraju buke da je teško voditi neki ozbiljni razgovor. I tako se već primače pola noći. San nas poče hvatati. Odlazimo na počinak u novu kuću koju su za nas sagradili prije tri-četiri mjeseca.

Krenusmo u selo Kabombwe

Deset kilometara južnije smjestilo se selo Kabombwe. Idemo pješice, a prate nas i pjevači iz Sumba Lwayu jer u Kabombweu još nema pjevačkog zbora. Na pola puta poče padati kiša. Tu u poljima ima desetak koliba. Ljudi su se nastanili ovdje, daleko od ostalog svijeta, jer je zemlja vrlo plodna. Svratismo se k njima dok ne prođe kiša. Iako je selce malo, djece je mnogo. Kao i svugdje, i ovdje traže bombona. Opazih među njima jednog dječaka od desetak godina. Sjedi na zemlji. Bogalj je i puže po zemlji. Rekoh da ga usprave da vidimo može li stajati kad se za nekoga drži. Prebolio je dječju paralizu. Vidim da bi uz pomoć štaka mogao hodati. Izmjerih mu visinu i obećah mu drugi put donijeti štake pa će i on moći stajati uspravno i hodati kao i drugi.

Stigosmo u Kabombwe. Nedjelja je. Djeca su danas slobodna , a ni odrasli u ove popodnevne sate ne rade ništa, pa je sav taj svijet izišao pred nas. Kod seoske kapelice, sagrađene na početku sela, kao da je miting. Ravnatelj naše katoličke škole čita napisani govor dobrodošlice. Čak je govor natipkao, jer sam nedavno darovao školi pisaći stroj. Bilo je tu nekoliko stotina djece. Treba se sa svakim rukovati. Stoga djeci pružam obje ruke, jednima desnu, drugima lijevu, da čim prije završimo „ceremonije“ rukovanja.

Ova mala zajednica ove godine dosta je radila. Popravili su četiri školske zgrade-kolibe, koje su ipak sada toliko dobre da se u njima može učiti i u kišno doba. Napravili su i kapelicu, prema ovdašnjim prilikama vrlo dobru, a tu je i kuća za goste. Dakle, sada ne trebamo više ići u selo i „izgoniti“ svijet iz njihovih kuća.

Čini mi se da u ovom selu ima najviše drva. Svaki put kad dođemo ovamo, navečer nalože tako velik oganj, da se moramo odmaknuti nekoliko metara. Tako bi i večeras. Izmolili smo krunicu, a onda su mladi pjevali samo pola sata. Udari kiša i svatko ode na spavanje prije nego što smo predvidjeli.

Ujutro odmah poslije umivanja popismo neskavu. Nakon toga slijede razgovori, najprije s onima koji vode zajednicu. Ima problema. Dok su radili na školi, starješina kršćana i vjeroučitelj nisu htjeli dati ravnatelju škole crkvene kalupe za pravljenje cigle. On se naljutio i prestao dolaziti u zajednicu. Čak ni nedjeljom nije molio s njima. Uspjeli smo ih pomiriti. Svi su se izmirili i ponovno započeli život u zajedništvu.

S predstavnicima sela razgovarali smo o mostu. Kabombwe je najviše odsječeno od ostalog svijeta i njima bi most na Lwayu bio najpotrebniji. Ali do tamo je dosta daleko, oko petnaest kilometara pa će morati noćivati uz rijeku. (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji