Mostar, 19.10.2010

Plemenito razmišljanje naše čitateljice

Treba pomoći djeci

Poštovano uredništvo!

Cijelog svog života posebno su mi zvučale riječi: misije, misionari i isusovci. Sjećam se bila je jedna milostinja mjesečno za misije i osjećala sam se sretno kada bih u tu kasicu ubacila koji dinar. Također sam se uvijek trudila za Misijsku nedjelju učiniti što mogu. Godine 2008. ponovno sam ugledala misijski list „Radosna vijest“ rujan/listopad, koji sam bez imalo razmišljanja rado uzela i od tada sam pretplatnik. S radošću, a i s tugom pročitam svaku riječ. Pitala sam se – da li bih i ja mogla što učiniti? Kad sam dobila list za travanj 2009. i pročitala Riječ urednika „Osma postaja“ to mi je tako lijepo zvučalo i odmah sam poslala 15,00 KM i tako i dalje nastavila. Bila sam uvjerena da ću odmah najmanje desetak svojih poznanika uspjeti uključiti i tako zajedno slati. Razočarala sam se kad sam shvatila da su nezainteresirani iz ovog ili onog razloga. A ja kažem, to samo treba htjeti, 99 % ljudi to ne bi osjetilo, a za nekoga bi puno značilo. Pokušavala sam nagovoriti djecu da se uključe, a djeca ko djeca njima je sve smiješno. A ja onako razmišljam – da bi se ta mala stvorenja baš sada trebala uključiti da postanu članovi misijske zajednice. Na primjer, svakog prvog petka u mjesecu odreći se slatkiša i ostaviti 1,00 KM i godišnje pomognu svojim vršnjacima. Eto Bogu hvala sad imamo u školama časne sestre i vjeroučitelje. To oni zasigurno mogu i ovdje kod nas sprovesti, što već postoji u nekim mjestima, i naviknuti djecu da shvate mnoge lijepe stvari. Također, sam bila dirnuta riječju jednog misionara, te sam odmah naručila njegovu knjigu „Vapaj siročadi iz Ruande“. Pročitala sam je i dobro se naplakala. Plačem i nije me stid. Također, sam posebno dirnuta člankom „Iz dnevnika jednog misionara“, svibanj 2010. Djeca ne idu u školu traže novac, a to je nešto minimalno. Kad kažem djeci treba pomoć, jer oni ne znaju drugačije, ako se oni ne nauče tako će biti i s njihovom djecom.

Ovo sve navodim i pitam se – kada bi se sve ovo objasnilo roditeljima i djeci, zar bi bilo ljudsko srce tako tvrdo da se ne bi uključilo. Mnogi ljudi o tome nisu upoznati, a za 99% je to sitnica. Znam da je to za nekoga smiješno, ali ne treba na to gledati.

S.V., Mostar