RADOSNA VIJEST - br. 49
Kongo, 15.09.2010

Iz dnevnika jednog misionara

71. nastavak

Pojedinačni problemi u zajednici

Imali smo razgovor i s bivšim vjeroučiteljem. Pio je mnogo pa smo ga smijenili. Kršćani mu prigovarali da sramoti zajednicu. Kad se napije, hoda napola gol kroz selo. On se naljutio i jedne nedjelje demonstrativno izveo iz kapelice i ženu i djecu i više nije molio nigdje. Sad smo ga ipak uvjerili da to nije dobro. Vratio se u zajednicu i svi su se odrasli iz obitelji ispovjedili. Jedan stari kršćanin se naljutio na ženu. Kako je ona vrlo aktivna u zajednici, starac se naljutio i na zajednicu i prestao moliti s ostalim kršćanima. I njega smo nagovorili da se danas ispovijedi. Pomirio se i sa ženom i sa zajednicom.

Unatoč ovim problemima, u Kabululu se vidi veliki pomak naprijed. Kad sam prvi put došao, ispovjedio se samo jedan starac koji je u međuvremenu umro. Danas ih već ima osamnaestero koji se pričešćuju. Za vrijeme sv. mise krstio sam ravnatelja škole, njegovu ženu i njihovih troje djece.

To trebaju uraditi Belgijanci

Prije polaska u Kalundwe, selo Velikog poglavice, osjećam se loše. Opažam znakove malarije. Moram popiti kinin. Ljudi u Europi zamišljaju da misionaru prijeti najveća opasnost od zmija, lavova, udava i drugih divljih životinja. Međutim, još nisam čuo da je misionara razderao lav ili da ga je ujela zmija, premda ih ima posvuda i bezbroj vrsta. U stvari, najviše nam zadaju jada vrlo sitna živa bića, komarci, zapravo komarice, jer nam one donose malariju koja nam često pobrka sve programe. Svake godine od malarije umre više od milijun ljudi! Eto, i danas se uputih prema jugu pod dozom kinina. Ali, gle, nevolje! Čini mi se da je malarija uhvatila i vozilo. Neće da vuče i gasi se. Izgleda da u gorivu ima prljavštine. Tako pomalo trzajući ipak se primakosmo selu. Na jednom mjestu se i zaglibismo.

Sijelo je organizirano u „vanjskom salonu“ ispred kuće ravnatelja škole. Postoje naime posebne, redovno okrugle kolibe, pokrivene slamom, a ozidane samo jedan metar tako da su otvorene na sve strane. Tako su ljudi zaštićeni od sunca, a ipak su nekako vani. U njima je ugodno sjediti i pričati jer vjetar uvijek piri. Samo vrlo povjerljivi razgovori vode se u kući, a sve ostalo raspravlja se u ovim „otvorenim salonima“. Tu su i djeca koja se naslone izvana starijima iza leđa i radoznalo prate što stariji pričaju. U večernjim satima poče padati kiša. Zbog jakog vjetra kapi padaju i po nama pa ravnatelj škole predloži da ipak uđemo u kuću. Ove kuće ovdje drukčije su od ostalih. U ono davno vrijeme gradila ih je belgijska vlast za policiju Velikog Poglavice. Napravljene su od pravih, pečenih opeka i pokrivene limom. Kad je prijašnji Veliki Poglavica umro, novi je izabrao novo zemljište za svoje naselje, oko tri km dalje prema jugu. Novo naselje stvorilo se oko Velikog Poglavice, a ove lijepe kuće ostale su daleko izvan naselja. Danas su u jadnom stanju. Nitko ih ne popravlja jer nisu njihove. Čak ih nitko nije ni krečio otkad su napravljene, više od 60 godina. Valjda ljudi smatraju da bi to trebali učiniti Belgijanci jer oni su ih pravili! Budući da je tu u blizini i škola, ravnatelj škole uselio je u jednu od njih. Još je tu ostao i tajnik Velikog Poglavice i još jedan mlađi čovjek. Nekoliko ovih dobrih kuća ostalo je prazno. Obitelji koje tu stanuju, pretvorile su ih u svoje kokošinjce, jer im je zgodno u njima čuvati kokoši. Neke sobe služe za prenoćište putnicima. I mi u njima odsjedamo kad dođemo posjetiti kršćane. Čim smo došli, ostavili smo u njih stvari i vratili se na razgovor. Ostali smo pričati u ravnateljevoj kući do 22,00 sata.

Udav u spavaćoj sobi

Polazimo na spavanje. Ja ću u jednu sobu, a William i Jean-Marie će u praznu kuću preko puta. Dok u polumraku vadim vreću za spavanje, začuh animatorov glas: „Moma mwinzibo!“ - „U kući je udav!“ Kad je William ušao prvi u kuću, počeo je kresati šibicu da bi upalio lojnu svijeću. Jean-Marie ga je pratio s džepnom lampom. Čim se uputio prema svom krevetu, opazio je ispod željeznog kreveta veliko čudovište koje se smotalo. Vani nastala galama. Traže mačeve, jer je nemoguće udava ubiti štapom. Probudiše se i žene i djeca koji su prije sat vremena otišli na spavanje. Dok su ljudi vani tražili čime će ga ubiti, nas nekoliko radoznalo smo prosvjetljivali udava džepnim lampama i gledali kako se ponaša. Djelovao je začuđujuće mirno kao da ga uopće nije uzbuđivala naša prisutnost. Ispružio je glavu i jedan metar tijela, a drugi dio se smotao u klupko. Palacao je jezikom i ponekad širom otvorio velika usta kao da zijeva. Napokon dođoše s oružjem. Kažu, treba ga bockati u rep da bi se pokrenuo i iznio glavu ispod kreveta. Tu kod njega najbliže stoji starješina kršćana Stephano s mačem u ruci. Bockanje po zadnjem dijelu tijela uznemiri udava i poče se polako micati. Čim je glava provirila ispod kreveta, Stephano ga lupi mačem po vratu. Još nekoliko udaraca i udav se nađe u lokvi krvi. Vjeroučitelj William izvuče ga napolje. Treba očistiti krv jer će William i Jean-Marie tu spavati. Što sada s njim? Vele ljudi da će ga pojesti svinje koje noću okolo lutaju ako ga ostavimo vani. Susjedna soba je prazna, pa ćemo ga do sutra ostaviti tamo. Žene pričaju da je ovih zadnjih noći ulazio u kuću i da je pokupio sve kokoši. Večeras, dakle, nije došao plašiti nas, nego mu se osladile kokoši, pa se nadao da će i ove noći pronaći koju. A tu u blizini ima i većih zalogaja jer koze šetaju uokolo. Ovo je inače idealno mjesto za udave. Nekoliko stotina metara niže protječe jedna rijeka, a oko rijeke je gusta šuma. Između šume i kuća visoka je trava koja dopire do samih zidova tih napuštenih kuća. Rekoše da su nedavno ubili još jednog udava. Oko pola sata trajao je razgovor o udavu, a onda svi odoše na počinak. Osvanu jutro i po selu se brzo pronese glas da smo sinoć ubili udava. Strka se čitavo selo. Mnogi se žele uslikati s njime. Poslije toga vratismo udava u sobu gdje je i bio, a mi odosmo za svojim poslom.

Mi odosmo za svojim poslom

Najprije ćemo otići posjetiti Velikog Poglavicu. Svaki put kad dođem u Kalundwe red ga je pozdraviti. Obećao je doći na sv. misu i zbilja je došao. Svetkovina je Krista Kralja, a eto, jedan ovozemni kralj, Veliki Poglavica, nalazi se među nama. Iskoristih priliku da napravim neke usporedbe. Baš mi je njegova prisutnost dobro došla da govorim o Kralju kraljeva.

Ovdje nemaju pjevačkog zbora. Zato su vjeroučitelj i ravnatelj škole predvodili sve pjevanje i lijepo su privukli i druge da pjevaju pa je bilo bolje nego u nekim zajednicama gdje pjeva zbor. Kad smo se vratili sa sv. mise, ustanovili smo da je udav „pobjegao“. Došli neki momci iz sela i odnijeli ga. Napravit će veliku feštu, jer se od njega može napraviti barem stotinu kotleta! Cijelo će selo jesti. Ovdje ima i mnogo „malevu“ – palminog vina. Dakle, selo će danas slaviti.

Večer uz vatru – životna škola

Kiša je počela padati kad krenusmo prema Kalenga-Ntndi. Vozilo još uvijek „kašlje“, ali vuče polako. Samo da ne bude velikih pljuskova, jer ako se zaglibimo u ovoj divljini, mogli bismo ostati čekajući sušno doba! Ipak, sreća hrabre prati. Stigosmo sretno. Svijet kao i svugdje srdačan. Dočekaše nas s mnogo buke, pjesme i radosnih poklika. Uvedoše nas u novu kuću koju su ove godine napravili za nas. Zanimljivo je da su male zajednice najozbiljnije shvatile naš savjet kad smo predložili starješinama kršćana da naprave jednu kuću za goste, da ne moramo svaki put izgoniti domaću čeljad kad ih posjetimo.

Volim večernja sijela oko vatre. Ovo je nekada u selima bila prava škola. Navečer su stariji uz vatru poučavali djecu i mladež mudrosti života. Uz vatru se prenosilo s koljena na koljeno ono što su pređi ostavili u naslijeđe: lijepo ponašanje, poštivanje tradicije, ćudoređe... Naravno, uz vatru se i pjevalo. I mi ćemo tako učiniti večeras. Učit ćemo ih moliti. Zajednički ćemo moliti krunicu. Poučavat ćemo ih u vjeri i kako će slaviti Boga. Iskoristit ćemo priliku i za probu misnih pjesama za sutra, jer ovdje nema zbora. Kasnije smo se sami povukli u kuću sa starješinom kršćana i s vjeroučiteljem. Njima trebamo nasamo ponešto prigovoriti jer zajednica ne napreduje kako bismo željeli. Velika je krivnja na vjeroučitelju koji je često pijan. On priznaje da je to tako. Obećao je da će se popraviti, ali teško je obratiti pijanicu.

Kapelica im je od palminih grana. Govorili smo im da u sušno doba počnu skupljati kamenje i da ispeku ciglu. Teško će to ići jer ih je malo. Iako ne možemo odmah praviti novu kapelicu, važno je da se polako spremaju, pa kad na njih dođe red, poslat ćemo im cement i zidara. (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji