Ruanda, 15.09.2010

Nahranjeni zatvorenici

Vratio sam se iz zatvora i odmah sjeo za računalo

Dragi čitatelji Radosne vijesti!
Dragi prijatelji misija!

Vratio sam se iz zatvora i odmah sjeo za računalo. Želim vam javiti da sam još živ.
Nakon dulje vremena nadam se da ćete me moći čitati u Radosnoj vijesti. Neki od mojih prijatelja se čude da se ne javljam, da ne pišem ništa, pitaju me zabrinuti što se dogodilo sa mnom. Cijele ove godine nijednog slovca od mene u Radosnoj vijesti... Žurim da vam se javim, u nadi da će moje pismo stići na vrijeme, prije nego sve bude gotovo za tiskanje.

Razlog da nema ništa od mene u našem misijskom časopisu je jedan – ne stignem pisati. Zbog zauzetosti ne uspijem na vrijeme javiti što se kod nas zbilo za Božić, za Uskrs..., a kad kasnije napišem o tome, prošlo je to vrijeme i već je prekasno za časopis koji želi vijesti ad hoc. Dakle, ne trebate se brinuti za mene!

Ja sam još uvijek u zatvoru, nisam napustio siromahe “Iza zida” i bolesne žene “Tuzamurane”, nego još uvijek se brinem sa sestrama Prijateljicama siromaha za naš novi centar “Don Bosco Muhazi”. O tome vam sad želim ukratko pisati.

U zatvoru

Još uvijek se brinem za zatvorenike u Kimironku, na periferiji glavnog grada Kigali – njih oko šest tisuća. Jedno vrijeme sam imao muku ući, ali u zadnje vrijeme nemam problema. U stvari, više svećenik ne može ući u zatvor, nego samo u predvorje zatvora. Uđem samo kroz jedna vrata, još dvoja ostaju samo za zatvorenike. Zatvorenici u svojim uniformama prođu kroz dvoja vrata i čekaju u predvorju zatvora, gdje se služi sveta Misa. To je na veoma frekventnoj cesti. Na povišenom podiju gdje je smješten oltar svi me s ulice mogu vidjeti. Zatvorenici, kao obično, gromko odgovaraju i pjevaju – prolaznici se zaustavljaju gledaju i slušaju. Ozvučenje, za koje se brinu naši zatvorenici, veoma dobro radi – kroz rešetke zatvorskog predvorja čuje se sve daleko vani. Tako je to dupli apostolat, za zatvorenike i za prolaznike. Veliko predvorje je ispunjeno kao šipak zatvorenicima – tu su stari, već preko petnaest godina u zatvoru, ali ima i mladih, golobradih dječaka. Svi pjevaju da je milina, svi slušaju jako pozorno – uživam i mislim da nitko nema takvu dobru raspoloženu publiku kao ja u zatvoru. Moj prijatelj svećenik uvijek stoji u prvom redu. Svi se vesele riži koju dobiju od dobrih ljudi za velike blagdane – i to je jedan način propovijedanja, djelom ljubavi.

Kad sam danas pitao šefa kršćanske zajednice tog zatvora, kako su proveli blagdan Velike Gospe, odgovori mi je: “Twariye umuceri – murakoze! = Jeli smo riže – hvala Vam.” Moj prijatelj svećenik, na kraju mise šapnu mi u uho: “Da nije tebe, ja bih davno umro. Glad!!!”

Siromasi iza zida i udruga Tuzamurane

Iza doma siročadi, u Gatengi, tu je kao obično – puno bolesnih i siromašnih. Časne sestre Prijateljice siromaha i dalje se brinu za njih. Brinu se za bolesne žene, za siročad, za stare i bolesne. Pod njihovim vodstvom žene u udruženju “Tuzamurane” izrađuju razne lijepe ručne radove – ali muka ih je prodati... Nabavili smo nekoliko šivaćih mašina - uče šivati i krpati.

Zajedno s tim bolesnim ženama, sestre se brinu i za njihovu djecu - da mogu ići u školu, da mogu jesti i rasti. Najvažnije je ipak da djeca budu donekle sita i zdrava i da mogu ići u školu...

Centar Don Bosco Muhazi

Premda sve radne dane u tjednu provodim, kao provincijalni ekonom u Kigaliju, naš Centar Don Bosco Muhazi i zanatska škola lijepo rade – uz pomoć časnih sestara Prijateljica siromaha. Ovo je već treća godina. Počeli smo s poučavanjem u čitanju i pisanju, a onda sa zanatima. Trenutačno imamo oko 130 đaka. Sve su to siromašna djeca, koja radi siromaštva ne mogu ići u druge škole, gdje moraju puno plaćati.

Sad smo u zadnjem tromjesečju školske godina. Đaci u drugom razredu, spremaju se za kraj, krajem ove godine dobit će diplomu završene zanatske škole.

Briga za domaća zvanja

Svakako, ne smijem zaboraviti reći moju brigu kao provincijalnog ekonoma za domaća salezijanska zvanja. Hvala Bogu, svake godine ih je više – ali i veća briga. Ove godine ih imamo od provincijata do teologije ukupno trideset i četiri na brizi. Hvala svima koji se uključiše u akciju „Za školovanje svećenika i redovnika u misijama“.

Zahvala dobročiniteljima

Za sve to, dragi moji prijatelji, moram zahvaliti vama. S onim što ste mi u svojoj velikodušnosti udijelili prošle godine za vrijeme mog odmora, moram vam reći – čine se čudesa. Pred nekoliko dana, kad se zaliha potrošila, kad me je stisklo, zazvao sam “UPOMOĆ” i ponovno je stigla pomoć iz Misijskih središnjica – da mogu nastaviti svoj svećenički, misionarski i karitativni rad. Ja vam se čudim, premda ništa ne pišem – vi ipak nastavljate slati pomoć. To čitam u našem misijskom listu Radosne vijesti. Bog je velik – hvala Mu i slava! A i vi ste veliki u svojoj ljubavi prema nama misionarima i prema našim štićenicima. U moje ime i u ime mojih dragih siromaha, ne znam po koji puta kličem vam: od srca Hvala! Bez vas, ne bih mogli jesti rižu u zatvoru, siročad ne bi se mogla najesti niti obući, djeca ne bi mogla u školu... S vama možemo sve! Za vas, dragi dobročinitelji, molimo u zatvoru, u našem centru Don Bosco Muhazi, sa siročadi “Iza zida” u Gatengi... Naša molitva, koju svakodnevno upućujemo Bogu, neka vam bude naša zahvala!

Don Danko, misionar u Ruandi