Prije 35 godina upoznao sam prve Hrvate. Oni su bili bogoslovi u Ostseminaru u Konigsteinu pokraj Frankhura.. P. Felix Porsch, CSSp, poglavar u tom sjemeništu posjećivao je naš provincijalat u Kolnu u pratnji hrvatskih bogoslova. Oni su pričali o svojoj lijepoj domovini, o društvenom i vjerskim životu. Na pitanja o misijskoj svijesti čuli smo da je to slabije razvijeno. Pri tome nikla je ideja za življu misijsku animaciju u toj zemlji preko naše Družbe.

 

 

Ta ideja je oživjela kad smo p. general F. Timmermans i ja bili u vizitaciji poljske provincije. Tom prigodom smo susreli poljskog pavlina koji je već 7 godina radio u Hrvatskoj. Lijepo je pohvalio Hrvate i potvrdio što su hrvatski bogoslovi govorili u Kolnu. Godine 1980. posjetio je p. Michel Kieffer iz Francuske naš generalat u Rimu, a prije toga je već dva puta bio u Sloveniji i posjetio seminare u Ljubljani i Mariboru. Preporučio je u Generalnom vijeću djelovanja subraće u bivšoj Jugoslaviji. Kad smo u vijeću postali svjesni da nas se s tri strane neovisno usmjeruje na Hrvatsku, shvatili smo da nam Duh Sveti želi pokazati novo polje rada.

 

Pola godine kasnije, kad sam bio na kraju svog mandata u Generalnom vijeću, p. General me je zamolio da pohodim bivšu Jugoslaviju, posebno Hrvatsku kako bi se raspitao o potrebi misijske animacije i kakve su prilike za redovnička i misijska zvanja.

 

U svibnju 1981. godine zamolio sam p. Michela Kieffera da zajedno posjetimo Jugoslaviju. P. Timmermans je najavio smisao našeg posjeta biskupima koje smo namjeravali posjetiti: u Ljubljani, Mariboru, Zagrebu, Banja Luci, Sarajevu, Mostaru, Splitu i Rijeci. Svugdje smo našli izvanrednu gostoljubivost. Saznali smo da postoji velika potreba za misijskom animacijom, a da unatoč stagnaciji zvanja tamo još ostaje plodna zemlja za duhovna zvanja.

 

Poslije tih posjeta krenuli smo u Rim i izvijestili Generalno vijeće o povoljnim prilikama za djelovanje u Hrvatskoj prema karizmi naše Družbe. Kasnije me p. Timmermans zamolio da započnem s radom u Hrvatskoj. U tom trenutku nisam bio pravo svjestan da trebam s 54 godine naučiti nepoznati slavenski jezik.

 

 

P. Timmermans najavio je kardinalu Franji Kuhariću svrhu mog dolaska u Zagreb. Smještaj sam imao u samostanu sestara svetog Križa. Nakon pohađanja tečaja hrvatskog jezika na Kardinalovu preporuku pošao sam u župu Jastrebarsko. Nakon godinu dana zamolio sam đakovačkog biskupa Ćirila Kosa da mi dozvoli suradnju u jednoj župi blizu Bosni kako bi se omogućio razvoj misijske svijesti i u toj zemlji. On je preporučio župu Sikirevce. Tamošnji župnik mi je povjerio svoju filijalu Jaruge. Rado sam prihvatio prijedlog svoga župnika za suradnju u povjerenstvu za duhovna zvanja u Zagrebu. Sastanci s predstavnicima svih hrvatskih biskupija pružili su mi uvid u pastoral crkvenih zvanja.

 

Često sam molio našu Generalnu upravu da u Hrvatsku pošalju još kojeg subrata. Tek 1985. je p. general poslao p. Michela Kieffera. Budući da je župa Sikirevci mala i nije imala potrebe za još jednim svećenikom, zamolio sam opet đakovačkog biskupa za suradnju u drugoj župi, gdje bismo nas dvojica mogli pomoći kao župni vikari. On je preporučio tri veće župe, a primijetio da su potrebe najveće u župi Podvinje. U prosincu 1985. predstavio sam se podvinjskom župniku Josipu Babiću koji me je bez oklijevanja primio. Deset mjeseci kasnije stigao je p. Michael u Podvinje. Župnik Babić nas je vrlo srdačno primio i povjerio nam sve pastoralne službe u župi. Velikodušno nam je ostavio i vremena za ispomoć u drugim župama, čak i u Bosni. Svugdje smo se predstavili kao članove Misijske družbe i govorili o velikoj potrebi misijskog djelovanja Crkve.

 

U župi Podvinje se nalazi Dom za duhovne vježbe za ministrante i mlade za Đakovačku biskupiju. Rado smo prihvatili suradnju i govorili tim grupama na duhovnim obnovama o misijama, često uz projekcije i izložbe. Tiskali smo i izdali brošurice o duhovnim zvanjima, o životu misionara. Takve brošurice smo podijelili i poslali svim poznatim ministrantima, župnicima koji su rado primali našu liturgijsku građu npr. za Nedjelju Dobrog pastira, Misijsku nedjelju, Duhove.

 

 

 

 

 

 

 

Kad se nekoliko dječaka javilo za svećeničko zvanje, omogućili smo im pohađanje Dječačkog sjemeništa u Zagrebu.

Samo je Tomislav Mesić došao do svećeničkog ređenja. Zatim nam se nakon završene srednje škole javio Ante Šiško sa željom da postane svećenik i misionar. Tomislav i Ante su dvije godine zajedno studirali filozofiju u Bogosloviji u Đakovu. Kao kandidati naše Družbe imali su novicijat u Dublinu u Irskoj. P. Tomislav je, nakon završenog novicijata u Irskoj, ostao dvije godine u Dublinu na studiju teologije i nakon dvije godine misijske prakse u Tanzaniji vratio se opet u Dublin da dovrši studij teologije. P. Ante je imao još šest mjeseci novicijat u St. Augustinu pokraj Bonna, gdje je studirao teologiju i misiologiju. Nakon pet godina studija i pastoralne prakse bio je zaređen za đakona u Knechtstedenu (19.9.1999.), a svećenik je postao na Petrovo 2000. god. u Đakovu. Točno godinu dana kasnije i p. Tomislav je bio zaređen za đakona na istom mjestu i za svećenika na Petrovo 2002. u Đakovu. P. Tomislav je imenovan župnim vikarom u župi sv. Antuna u Podvinju. P. Anti se ispunila želja te je poslan kao misionar na Madagaskar. Nažalost, zbog zdravstvenih razloga vratio se poslije godinu i pol u Europu i otada je odgojitelj i ekonom u Djelu naše Družbe za siročad (Oeuvre d' Auteul) u Francuskoj.

 

 

Župnik Josip Babić nas je pažljivo uveo u sve pastoralne i upravne službe u župi Podvinje. Svojom spremnošću za suradnju sa svojim župnikom i za pomoć čak i u dekanatu pridobili smo povjerenje župnika, župljana i klera u dekanatu. Godinu dana poslije početka Domovinskog rata biskup Ćiril Kos je premjestio našeg župnika Josipa Babića i povjerio župu Podvinje našoj Družbi.

 

 

Budući da se u međuvremenu zbog izbjeglica broj župljana povećao, p. General je tražio pomoć iz Poljske provincije jer je ta provincija imala svake godine novih članova, a Poljaci lakše mogu naučiti srodni hrvatski jezik. Kad je p. Francois Nikola bio na vizitaciji u Poljskoj provinciji govorio je i o započetom projektu našeDružbe u Hrvatskoj i molio za pomoć subraću koji su već dvije godine radila u Podvinju. Bogoslov Andrzej Owca je bio spreman. Poslije svećeničkog ređenja 1987. g. stigao je 25. 1. 1988. u Hrvatsku. Poslije dvije godine na zahtjev poljskog provincija la vratio se u Poljsku. Umjesto p. Andrije Poljska provincija je poslala p. Jaroslawa Jezdzikowskog. U ljetu 1991. stigao je u Podvinje i 1. rujna 1991. bio imenovan župnim vikarom. U kratko vrijeme osvojio je srca posebno djece i mladih u liturgiji i na vjeronauku u školi. Sa svojom gitarom je vježbao nove pjesme i šansone i tako oživio liturgiju i vjeronauk.

 

Započeli smo suradnju u Hrvatskoj posebno s obzirom na misijsku animaciju. Ali takva služba pretpostavlja i zahtjeva misijsko iskustvo. P. Michel je mogao oduševljeno govoriti o svojih sedam godina djelovanja u Srednjoafričkoj Republici. P. Jaroslaw je bio predviđen za misijsku animaciju u Hrvatskoj. Zato su ga njegovi poglavari u rujnu 1995. poslali na misijsku praksu u Brazil. Dozvolili su mu i drugi period prakse, a na kraju su pokazali razumijevanje za njegove ozbiljne razloge da ostane kao misionar u Brazilu.

 

Opet je Poljska provincija poslala pomoćnika, p. Krzysztofa Dubowskog. U listopadu 1994. stigao je u Zagreb i u lipnju slijedeće godine u Podvinje. Bio je četiri godine župni vikar i posebno cijenjen kao vjeroučitelj.

 

 

Kad je p. Michel Kieffer obolio, Poljska provincija je poslala još jednog subrata u pomoć, p. Slawomira Barciszewskog. Poslije učenja hrvatskog jezika stigao je u Podvinje i početkom srpnja 1998. imenovan župnim vikarom.

 

Bolesni p. Michel se 19. 11. 1998. vratio u Francusku. Na oproštaju je rekao: "Najljepše godine u životu sam doživio u Podvinju." Umro je 25. 3. 1999. u Wolxheimu. Sa svojom srdačnom susretljivošću i dobrotom je brzo osvojio srca u ovoj župi, vrlo cijenjen kao propovjednik, ispovjednik i vjeroučitelj.

 

Poljska provincija je opet poslala pomoć u rujnu 1999. p. Andriju. Nakon godine dana službe. župnog vikara bio je 15. 10. 2000. imenovan župnikom. On se brzo pokazao kao onaj koga je naša župa trebala. U rujnu 2000 došao je p. Miroslaw Depka i bio imenovan župnim vikarom u Podvinju. Sve je dobro započelo ali poslije dvije godine uspješne suradnje p. Miroslaw se morao zbog zdravstvenih razloga vratiti u svoju domovinu. Još jedanput nam je Poljska provincije poslala subrata u pomoć, p. Arkadiusza (Arek) Krasicki koji je u srpnju 2004. postao župnim vikarom. Sa subraćom se osobito posvetio vjeronauku školske djece, vodio više grupa ministranata i brinuo se za Caritas, za misijsku animaciju. Krajem godine 2001. naša zajednica je preuzela dušobrižništvo u bolnici u Slavonskom Brodu, što je velika pomoć svećenicima susjednih dekanata koji godinama nisu mogli naći pravo rješenje za tu važnu službu, neprocjenjivu dobrobit za bolesnike.

 

 

Podvinjska župa je u cijelom ovom kraju bila poznata kao "komunističko gnijezdo". Prvi župnik poslije Drugog svjetskog rata je pričao da je na prvoj nedjeljnoj misi nije bilo ni 10 starica. Jedan župnik se nije vratio s noćnog posjeta bolesniku. Većinom se tražilo krštenje djece, ali  bilo je i potajnih krštenja. Sve crkvene zgrade su bile u trošnom stanju. Mnoge obitelji su odbile blagoslov kuće. Svećenici su se trudili unatoč ograničenim mogućnostima i sredstvima.

 

Godinama smo se kao i svi drugi svećenici trudili za duhovnu i materijalnu obnovu. Naše neumorno zalaganje je pokazalo prve plodove. Nakon nekoliko godina otprilike sva školska djeca su išla na vjeronauk. Broj prvopričesnika i krizmanika se povećao, mladi su se sve više javili za tečaj priprave za brak. Povećali smo broj nedjeljnih sv. misa. Vjerski život je dobio novo lice. Misije, duhovne obnove, pobožnost prvih petaka i druge pobožnosti te hodočašća su nam pomogli u duhovnoj obnovi.

 

Župa nije bila u stanju skupiti sva sredstva za obnovu župnih zgrada te smo tražili pomoć u inozemstvu. Najnužnije je bilo obnovljeno. P. Andrija je stigao u pravo vrijeme: mlad, hrabar, poduzetan, vrlo dobro pripreman za taj zadatak. Svojom susretljivošću i optimizmom je brzo osvojio srca i povjerenje u župi i dekanatu, u ordinarijatu i društvenim krugovima. Ponajprije se brinuo za temeljitu obnovu župne kuće što je bilo prijeko potrebno. To je bilo kao preduvjet za bolji zajednički život i za upravu cijele župe. Slijedila je obnova župne crkve i filijalnih crkvi. P. Andrija je od početka u župi tražio dobrovoljne pomoćnike, npr. za vjeronauk, spremanje crkve, pripreme za svečanosti. Našao ih je i rado su dolazili u pomoć i dobro se osjećali u našoj zajednici.

 

2004. godine dobivena je građevinska dozvola za izgradnju Katehetskog centra kraj župne kuće. Takav centar je prijeko potreban da župa može "disati" i izvan crkve. Bit će prava zgrada za budućnost i dobro se uklapa u okolicu. Koliko treba prostora za 850 učenika osnovne škole s razredima po 30. Svaki razred ima tjedno barem jedan sat vjeronauka? Treba prostora i za rad s mladima, zborovima, ministrantima, za različite sastanke župljana i kreativne radionice.

 

Uz zalaganje za prikladne prostore za naš svagdašnji život i pastoralno djelovanje nismo zaboravili potrebe izbjeglica i socijalno ugroženih. Najveću brigu smo posvetili uzornom bogoslužju. Župljani osjećaju naš trud oko spremanja i vježbanja za dostojno slavljenje liturgije i sve revnije dolaze na svete mise i pobožnosti. Obnovljeni prostori, dostojno bogoslužje, življe pjevanje, uvježbano čitanje i ministriranje pridonijeli su privlačnosti naših službi. Redovita prilika za ispovijed je vrlo cijenjena. Prigodom svečanosti pozivamo župljane i dobročinitelje na druženje što je i prilika za bolje međusobno upoznavanje. Posebnu pažnju posvećujemo slavlju crkvenog goda Antunovog koje se razvijalo kao najveća svetkovina cijelog kraja. Štovatelji sv. Antuna, našeg župnog zaštitnika, cijene svečanost liturgije, priliku za svetu ispovijed i dolaze u sve većem broju.

 

 

Naši redovnički poglavari svojim redovitim posjetima pokazali su interes i povjerenje u ovu mladu međunarodnu zajednicu. Uz podršku Generalnog vijeća njemačka provincija je osnovala ovaj projekt, a Generalna uprava je preuzela odgovornost za daljnji razvitak i pravno priznala "međunarodnom grupom". Generalat je i pozitivno odgovorio na molbu đakovačkog biskupa za pomoć u dušobrižništvu na Sveučilištu i bolnici u Osijeku i zatim za misijsku animaciju u ovoj biskupiji. Uz suglasnost biskupa naša Družba je kupila jednu kuću kao prvu vlastitu rezidenciju u ovoj biskupiji. P. Tomislav i Arek su bili imenovani za te službe. P. Marek Szrejna iz Poljske i p. Josephat Mosha iz Tanzanije se pripremaju za povećanje zajednice u Podvinju, a p. Jean-Michel Jolibois iz Francuske se priprema također s njima da bude pomoćnik u misijskoj animaciji sa sjedištem u Osijeku.

 

 

Prošlogodišnja proslava 25 godina prisutnosti i djelovanja naše Družbe u Hrvatskoj snažno nas podsjeća na Božju pomoć u prošlosti i potiče nas pouzdano gledati u budućnost. Budući da od početka sve nije bilo potanko planirano, i nije bilo moguće, to više smo svjesni da je Bog vodio naše korake koji u osvrtu izgledaju kao "duhovna avantura". Čini nam se da je On već prije nas bio na djelu i potaknuo one koji su nas primili i pratili na razumijevanje, povjerenje i naklonost prema nama. Bog nas je hrabrio, bodrio i podario ustrajnosti.

Iskreno zahvaljujemo Bogu na tolikoj pažnji i pouzdanju, na svakoj pomoći. Zahvaljujemo i svim crkvenim i redovničkim poglavarima na povjerenju. Osobito zahvaljujemo svojoj subraći koji su s nama ustrajali i dali svoj doprinos. Nudili smo svoju suradnju, svjesni da se što zauzetije treba ugrađivati u Crkvu i narod ove zemlje. Veliku hvalu dugujemo i svim vjernicima koji su nas s povjerenjem primili i s nama surađivali u izgradnji zajedništva Božjeg naroda na mjestu našeg djelovanja.

 

U proteklom vremenu smo doživjeli Božju blizinu i pratnju što nas potiče da se njemu preporučimo i prepustimo buduću suradnju u ovom narodu koji cijenimo i volimo.