Kongo, 19.07.2010

Iz dnevnika jednog misionara

70. nastavak

Svi učitelji žele moliti u katoličkog crkvi

Iza ručka spremamo se za odlazak u susjedno selo Mulebu. Ali prije odlaska dva učitelja iz sela Kampotongo, udaljenog 40-tak km hoće razgovarati. Kod njih ima područna škola koja zavisi od ove u Manyamuni. Kažu da svi učitelji hoće moliti u katoličkoj crkvi. Izabrali su njih dvojicu, jednog za starješinu kršćana, a drugoga za vjeroučitelja, a ni jedan od njih nema pojma o našoj vjeri. Zato smo pozvali ravnatelja škole i rekli mu da prilikom obilaska škole poučava u vjeri one koji se žele krstiti. Učiteljima smo dali molitvenik, Bibliju i katekizam. Budući da su pismeni, mnogo toga mogu i sami naučiti, ali im treba netko tko će ih voditi u vjeri. Neki od njih bili su već u nekim sektama. Iskustvo me uči da s ovima treba više raditi nego s poganima.

Još jedan vjeroučitelj se vjenčao

Dvadeset osam km do Mulebe, nije to daleko, ali se sprema kiša. Ne znam da li je pokojni Filip i ovu poslao! Četiri-pet km od Manyamune, u poljima živi nekoliko obitelji. Tu su napravili kuće i to je početak jednog novog sela. Kako kišne kapi bivaju sve veće, svratismo se k njima da ne pokisnemo. Ostadosmo tu oko pola sata. Kiša je promijenila smjer pa i mi pođosmo dalje. Nije nas više pratila, ali je padala ispred nas pa smo se smočili od rose i u Mulebu stigosmo posve mokri. Prva briga je čim prije okupati se i presvući se da se ne prehladimo, jer teško je prehlađen obilaziti sela. Djeca me salijeću. Ona bi da im odmah podijelim bombone. Ona smatraju da je to glavni razlog mog dolaska u selo. Nedjelja je popodne i gotovo su sva djeca u selu. Odmah ih se stvori dvije-tri stotine oko nas.

Seoski poglavar nije u selu. Otišao je, zapravo, policija ga je odvela u Kalundwe, selo Velikog Poglavice. Strpali su ga u zatvor. Optužio ga vlastiti sin da mu je ubio malo dijete koje je nedavno umrlo. Vrač je tako rekao i, naravno, to je „istina“. Rekoše mi da je seoski poglavar „priznao“ krivicu sigurno pod udarcima i sad ga Veliki Poglavica skinuo. Nije više šef sela. Morao je još i kaznu platiti. Novi šef sela treba platiti Velikom Poglavici oko 230 $ za službu koju mu daje. Tako i vračevi i Veliki Poglavica „love u mutnom“, a nikoga nije briga što put nije popravljen, što u selu nema lijekova i svijet umire ili što narod živi na rubu gladi.

Ni starješina kršćana nije tu. Već više mjeseci živi u gradu Kamini. Neki kažu da je posve preselio, dok drugi smatraju da bi se mogao uskoro vratiti. Čekat ćemo ga do sljedećeg pohoda, pa ako se ne vrati, birat ćemo novoga.

Kako se poče smrkavati, donesoše mnogo drva i naložiše veliku vatru. Mladež pjeva, a nama je ugodno poslije kiše sjediti uz veliki oganj. Ujutro u kapelici je svečano. Vjeroučiteljeva žena slijedila je pouku pa smo je krstili. Sklopili su i kršćanski brak. Tako je još jedan vjeroučitelj sredio svoje bračno stanje. Krstio sam i njihovu bebu. Budući da se vjenčao „crkveni autoritet“ – vjeroučitelj, napravili su veliku feštu u kojoj je sudjelovala cijela kršćanska zajednica. Pjevali su i plesali ispred vjeroučiteljeve kuće, pili i slavili, a mi smo morali dalje, jer nam je ostalo još jedno selo, Bwanza.

Moljenje krunice s kršćanima koji ne znaju ni Zdravo Mariju

Do rijeke ima malo više od tri km, a tamo su nas već čekali momci iz Kaseke koji nas brzo prebaciše na drugu obalu. U Bwanzi, uz samu kapelicu, kršćani su napravili gostinjsku kuću za nas. Nećemo više „tjerati“ svijet iz kuće, nego ćemo boraviti u „svojoj“ kući.Vrlo je lijepa i dosta prostrana za ovdašnje prilike. Ova mala zajednica učinila je mnogo više nego druge daleko mnogoljudnije.

Navečer vani vjetar razgoni vatru i postoji opasnost da zapalimo selo. U daljini kiša pada, a ovdje kod nas malo počne, pa se zaustavi, pa opet jak vjetar nanese poneku kap. Ipak, razgovor smo imali vani. Premda je do Manyamune više od 50 km i ovi ljudi poznaju pokojnog Filipa. Neki su duboko uvjereni da je Filip imao veliku moć i da ju je prije smrti nekome predao.

Odlučili smo s njima moliti krunicu, da im praktično pokažemo kako se to radi. Jer, ovdje se zajednica tek rađa i među onima koji se priznaju „katolicima“ ima ih koji još ne znaju izmoliti ni Očenaš ni Zdravo Mariju. Dok smo mi katolici molili uz vatru u toj mrkloj noći uz fijuk jakog vjetra, po strani je bilo dosta radoznalih mještana koji su htjeli čuti kako katolici mole. Možda će jednoga dana netko od njih pristupiti u našu zajednicu. Poslije krunice, mladež je nastavila pjevati. Pjevali su dugo u lijepo, isto tako i ujutro za vrijeme sv. mise. Krstio sam vjeroučiteljevu bebu.

Nakon sv. mise došli su mi neki ljudi koji žive u malom selu Kalema. Kažu da nitko od njih ne moli ni u jednoj vjerskoj zajednici. Dogovorili su se zajednički da će svi početi moliti u Katoličkoj Crkvi. Budući da ne znaju moliti, rekao sam im da dolaze ovamo u Bwanzu, jer nije daleko, „samo“ 40 km. Što je to za ove ljude!? Obećao sam im, čim nešto nauče da mogu samostalno moliti, osnovat ćemo kod njih zajednicu i onda ćemo ih redovno posjećivati kao i ostale.

Što se tiče fizičkog rada u Bwanzi su marljiviji od ostalih sela. Do raskrižja sedam kilometara, a lijepo su poravnali i očistili put i ovim dijelom moglo bi se lako voziti terenskim vozilom. Ali od Kindela do raskrižja ima još 20 km i to bi trebali popraviti zajedno sa selom Kaseke. Ali ovi su dosta lijeni i nemaju smisla za zajednički rad. Čini mi se da ćemo još dugo morati biti strpljivi čekajući dan kad ćemo vozilom stići u ova dva sela, iako je most već davno napravljen.

Radosti i nevolje male zajednice u Kabululu

Imam običaj posjetiti kršćane u vrijeme došašća i spremiti ih za Božić. Iako je tek polovica studenog, krećem na put prema jugu, jer kiše sada stalno padaju pa bih se mogao ponegdje zaglibiti, ako budem čekao još mjesec dana. Najprije ćemo noćiti u selu Kabululu. Usput ćemo navratiti i u Kimandu. Povest ću im 10-tak vreća cementa za školu i još ponešto što im treba. Vozim glavnom cestom koja spaja dva milijunska grada, Kinshasu i Lubumbashi. Do Kimande ima 30 km, ali mi je bilo potrebno dva sata vožnje. Ako je takva ova „glavna cesta“, možete zamisliti kakve su ostale u unutrašnjosti. Školska zgrada u Kimandi gotovo je dovršena. Ostalo je izvana napraviti pločnik oko zgrade, a uskoro ćemo započeti graditi još tri učionice i ravnateljev ured. Do Kabululu vozimo još tri sata. Dakle, 66 km za pet sati vožnje. To je ipak dobro, jer se nismo nigdje zaglibili. U Kabululu nas dočekaše ispred nove kuće za goste. Ovog sušnog doba ispekli su opeke i napravili kuću s tri prostorije. U sredini je „salon“, gdje ćemo primati ljude na razgovor, a to je ujedno i naša blagovaonica. S obje strane ima još po jedna manja prostorija, naše spavaće sobe.

Odmah nas primi ravnatelj škole. Hvali se da ove godine djeca dobro uče. Ima 190 đaka. Budući da je selo razbacano i neke su kuće udaljene desetak kilometara, otvorili su dvije podružnice s dva razreda u svakoj za onu najmanju djecu koja ne mogu ići daleko pješice. Svih osam učitelja došli su nas pozdraviti. Htjeli bi odmah razgovarati s nama u vezi sa svojom vjerom. Trojica su krštena u našoj crkvi, a ostali su molili u nekim sektama ili nigdje. Sad svi žele biti katolici. Rekoh im da paze dobro, jer vjera nije kao košulja. Danas obučeš jednu, sutra drugu. Ako su zbilja nakanili ući u Katoličku Crkvu, moraju se dobro spremiti, da bi imali čvrstu vjeru. Ne smiju postati katolici samo radi posla, da bi mogli raditi u katoličkoj školi. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar